Juriš

Daleki Bliski istok

Hrvatski nogometni treneri među naftnim bušotinama

Bliski istok nam je u nogometnom smislu zapravo uvijek bio nekako dalek, iako već desetljećima hrvatski treneri u tom dijelu svijeta imaju vrhunski rejting i dobivaju pozicije u najraskošnijim klubovima i reprezentacijama. Treneri koji su odlazili u taj dio svijeta u pravilu su se smatrali ‘umirovljenicima’, iako je takva kvalifikacija izuzetno nepoštena. Jer otići nije problem. Ali prilagoditi se, dokazati i uspjeti u toj kulturi i ambijentu često je izazovnije i kompliciranije nego na mnogim drugim mjestima.

Branko Ivanković većinu svog trenerskog života proveo je na Bliskom istoku, a u Iranu je stekao kultni status. Onamo je stigao kao pratnja Miroslavu Blaževiću u njegovu izborničkom poslu 2001., a već godinu dana kasnije ga je naslijedio postavši četvrti Hrvat na toj funkciji nakon Stanka Poklepovića, Tomislava Ivića i Ćire.

U četverogodišnjem mandatu i 52 utakmice Ivanković je isporučio dobre rezultate, uključujući i plasman na Svjetsko prvenstvo 2006., tek treći u iranskoj povijesti. Međutim, imao je problema s puristima i ekstremistima unutar državne vlasti, koji su agitirali da na svjetskoj nogometnoj smotri Iran vodi iranski trener. Savez ga je uspio obraniti, ali nakon SP-a politika je smijenila kompletno čelništvo saveza, zbog čega su nakratko bili i pod FIFA-inom suspenzijom.

Ivanković se u Iran vratio čitavo desetljeće kasnije, u proljeće 2015. i dobio u ruke drugi najveći izazov u iranskom nogometu. Persepolis, najtrofejniji i najpopularniji tamošnji klub, koji je u tom trenutku dugih sedam godina bio bez naslova prvaka.

U mnoštvu hrvatskih trenera koji su prošli ovim dijelom svijeta i ostavili manji ili veći trag, najveći uspjeh potpisao je Dragan Talajić, Ivićev učenik

Već u prvoj sezoni Ivanković je za dlaku osvojio titulu. Pred 100.000 svojih navijača na teheranskom stadionu Azadi izgubio je naslov u zadnjem kolu zbog tri gola lošije ukupne gol-razlike, iako je imao bolji međusobni skor s prvakom Esteghlal Khuzestanom.

No, fešta je samo odgođena, već dogodine je titula prvaka izvukla stotine tisuća Persepolisovih navijača na ulice. Bio je to početak trogodišnje dominacije koju je potpisao hrvatski trener, a koja je okrunjena finalom Azijske Lige prvaka 2018., gdje su poraženi od japanskih Kashima Antlersa.

Nakon drugog četverogodišnjeg mandata u Teheranu, ovog puta klupskog i trofejnog, Ivanković je na kraju sezone 2018./19. odlučio da je pravo vrijeme za odlazak kad si na vrhuncu. Pomogao je toj odluci i petrodolarski zov iz Saudijske Arabije, ali usprkos potpisanom dvogodišnjem ugovoru u Al-Ahliju je trajao tek pet utakmica. Šeici nisu poznati po strpljenju.

No, Ivanković se za posao nije morao brinuti, barem ne u tom dijelu svijeta. Pa je već u siječnju prošle godine imenovan za izbornika susjednog Omana. Naslijedio je Nizozemca Erwina Koemana, ali globalna pandemija koja je odmah potom eskalirala proizvela je kuriozitet da u godinu dana otkako je preuzeo posao još nije vodio ni jednu utakmicu.

Debitirati bi konačno trebao krajem ožujka protiv Afganistana u kvalifikacijama za SP 2022., u kojima njegovi uopće ne stoje loše. Koeman je u pet utakmica ubilježio četiri pobjede, među kojima su i dvije protiv Indije Igora Štimca, ali otkaz je dobio radi lošeg nastupa na Zaljevskom kupu krajem 2019. Šeici nisu poznati po strpljenju.

Ivanković će preuzeti momčad na drugom mjestu kvalifikacijske skupine koje vodi u treći krug kvalifikacija, gdje će se 12 najboljih azijskih reprezentacija boriti za četiri mjesta koja vode na SP, plus peto koje vodi u dodatne interkontinentalne kvalifikacije. Oman nikad nije bio na Svjetskom prvenstvu, a uspije li Ivanković kreirati senzaciju, sultanat na jugoistoku Arapskog poluotoka barem će jednu od svojih brojnih naftnih bušotina nazvati njegovim imenom.

Zapravo je nevjerojatan podatak da Iranci nikome nisu toliko vjerovali sa svojim nogometom koliko Hrvatima. Samo u zadnjih nekoliko godina njihove su prvoligaške klubove vodili Ivanković, Luka Bonačić, Vinko Begović, Mišo Krstičević, Zlatko Kranjčar, Igor Štimac, a Dragan Skočić postao je već peti Hrvat na klupi reprezentacije.

Za hrvatske, pa i malo šire svjetske pojmove, bilo je prilično iznenađenje kad je u veljači prošle godine Iranski nogometni savez objavio da za kormilo jedne od najuglednijih azijskih reprezentacija imenuje 52-godišnjeg Riječanina. S obzirom da su prije njega Iran vodila imena poput Carlosa Queiroza i Marca Wilmotsa i da je na tu klupu oko bacila sva sila uglednih trenerskih imena, odabir Skočića bio je iznenađujuć. Ali zapravo logičan.

Umjesto nekog seksi imena koje bi došlo sa strane i zahtijevalo puno vremena i puno pomoći da pohvata konce u nimalo jednostavnom ambijentu i auditoriju, odabrali su čovjeka koji je gotovo cijelo desetljeće proveo u iranskim klubovima i tamošnji nogomet, igrače i situaciju poznaje u dušu.

Skočić je prvi posao u Iranu dobio u ljeto 2013. kad je prosječni Malavan, koji se sezonu ranije jedva spasio ispadanja, uštimao i popeo do sedmog mjesta, najboljeg klupskog plasmana u zadnjih 10 godina. Čim je sezona okončana dobio je poziv da preuzme klupu aktualnog prvaka Foolada, gdje se zadržao pune dvije sezone. Što je za iranske prilike poprilično.

Na polovici sezone 2017./18. zamijenio je legendarnog Javada Nekounama na klupi drugoligaša Kooneh be Kooneha, nanizao seriju pobjeda i na kraju za samo jedan gol lošije gol-razlike ostao bez plasmana među prvoligaše. Klub nije, ali on se vratio, preuzeo je klupu prvoligaša Sanat Nafta, ali nakon samo pola sezone dobio je poziv iz Saveza da svrati na čaj. I od veljače 2020. je izbornik najbolje rangirane azijske reprezentacije.

Iran je pod Wilmotsovim vodstvom poprilično zaštrapao u kvalifikacijama za SP 2022. Očekivalo se da će rutinski proći u treću fazu kvalifikacija, što su pojačale dvije startne pobjede, od kojih je ona druga protiv Kambodže obilježena s dva kurioziteta: 14 komada u suparničkoj mreži i time da su prvi put nakon 40 godina na stadion mogle ući i žene.

No, potom su se stvari zakomplicirale. Porazi od Bahreina i posebno Iraka u sudačkoj nadoknadi posijali su paniku i naljutili čelnike Saveza, pa je Wilmots vraćen u Belgiju, a Skočić pozvan da gasi vatru.

Za razliku od Ivankovića u Omanu, Skočić je s Iranom uspio debitirati i odigrati dvije prijateljske utakmice u jesen prošle godine i pobijediti na gostovanjima u Taškentu i Sarajevu. U ožujku ga čeka zagrijavanje protiv Hong Konga i Kambodže, a zatim u lipnju ‘biti ili ne biti’ protiv Bahreina i Iraka kod kuće za plasman u treći krug kvalifikacija. A tek ondje ga čeka pravi rat, jer ništa osim plasmana na SP neće biti prihvatljivo.

Krunoslav Jurčić na Bliski istok stigao je u studenome 2017., kako bi radio s mlađim uzrastima Saudijske Arabije. No, samo dva mjeseca kasnije ponuđena mu je klupa Al-Nassra, jednog od najvećih tamošnjih klubova. U tri mjeseca završio je prvenstvo na trećem mjestu, osiguravši klubu iz Rijada kvalifikacije za Azijsku ligu prvaka.

Novi ugovor, međutim, nije dobio, ali ga je zato pozvao prvoligaš Baniyas iz susjednih Ujedinjenih Arapskih Emirata. Završio je tamošnje prvenstvo na šestom mjestu i klupu prepustio legendarnom njemačkom globetrotteru Winnieju Schäferu.

Par mjeseci kasnije, u jesen 2019., opet se našao u Al-Nasru, ovog puta emiratskom, koji sa saudijskim dijeli samo ime, ali ne i glamur i ambicije. U prvoj sezoni covid ga je zamrznuo na šestom mjestu, a na polovici ove sezone Jurčićeva momčad drži visoko treće mjesto koje vodi u kvalifikacije za Azijsku ligu prvaka.

A onaj glamurozni i bogati saudijski Al-Nassr, s jednim “s” više u imenu koje na arapskom jeziku znači pobjedu, opet je u rukama Hrvata. U zadnjim danima 2020. preuzeo ga je 47-godišnji Riječanin Alen Horvat, zamijenivši Portugalca Ruija Vitóriju koji ga je ostavio na skromnom 15. mjestu među 16 prvoligaša.

Horvat, koji je dotad u klubu vodio mladu momčad, krenuo je odlično. S tri startne pobjede ubrizgao je novu energiju i natjerao gazde da razmisle o njemu kao dugoročnom rješenju, iako je ideja bila da tu bude samo dok se ne pronađe neko novo, ‘teškaško’ trenersko ime.

Riječ je o klubu u kojem su trenersku katedru držali između ostalih i Mário Zagallo, Jean Fernandez, Dušan Uhrin, Artur Jorge, René Higuita, Fabio Cannavaro, ali i čak petorica Hrvata prije Horvata — Skočić, Jurčić, Zoran Mamić i Rodion Gačanin. Ovaj posljednji je još jedan Riječanin koji je Zaljev zamijenio Zaljevom, a nakon puna dva desetljeća rada na Bliskom istoku danas je trener Erbila i jedini Hrvat u iračkoj ligi.

U čitavom mnoštvu hrvatskih trenera koji su prošli ovim dijelom svijeta i ostavili manji ili veći trag, najveći uspjeh potpisao je Dragan Talajić. Ivićev učenik i čovjek o kojemu se u Hrvatskoj više pričalo zbog jednog neformalnog razgovora s Hajdukovim predsjednikom nego zbog dva desetljeća uspješne azijske trenerske karijere, 2004. je odveo saudijski Al-Ittihad do naslova klupskog prvaka Azije. I to na senzacionalan način.

U prvoj utakmici finala Azijske lige prvaka Al-Ittihad je kod kuće poražen od Seongnama 1:3, što je rezultiralo navijačkim neredima, gazdinim bijesom i Ivićevom smjenom. Talajić je dobio zadatak odvesti momčad na rutinski uzvrat u Južnu Koreju, ali uzvrat je bio sve osim rutinski. Al-Ittihad je pregazio domaćine s čak 5:0, a Talajić stavio svoj autogram na naslov azijskog prvaka koji je (iz)gradio s Ivićem i Poklepovićem.

Talajić je do danas ostao jedini hrvatski trener s tom titulom, Bonačić, Ivanković i Zlatko Dalić dolazili su do finala, ali su bivali poraženi. Štoviše, 55-godišnji Sarajlija koji je trenersku karijeru započeo u Istri, igrao je finale i drugog azijskog klupskog natjecanja AFC kupa s Al-Kuwaitom, osvajao trofeje i bio proglašavan najboljim trenerom i Arabije i Azije.

Azijski nogomet u ovoj će nam godini biti zanimljiv(iji) zbog brojnih trenerskih aduta koje ćemo tamo imati. Koliko god nam je u nogometnom smislu Bliski istok zapravo bio dalek i koliko god generalno znali s podcjenjivanjem gledati na nogomet s tih meridijana, činjenica da su hrvatski treneri u njemu toliko cijenjeni i uspješni može samo goditi.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.