Juriš

Dalić je iznova prodisao

Hrvatska se s Cipra vratila s puno pozitivnoga

Prvi put u povijesti hrvatska nogometna reprezentacija iskrcala se na Cipar, pa su od europskih otoka/država na kojima nikad nije igrala ostali još samo Ovčji. Osim Farana (štajaznam, nećemo ih valjda zvati Ovčari?), Hrvatska nikad nije igrala s još samo tri europske reprezentacije. Dalekim i prijateljskim Luksemburgom, ali i s dvije zemljopisno prilično bliske zemlje — Albanijom i Crnom Gorom.

Doduše, protiv Crnogoraca smo igrali u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2000., dok su bili u državnoj zajednici sa Srbijom. Ali otkako su samostalni, nikako nas još nije spojio ni ždrijeb ni prijateljski dogovor, iako su čelnici saveza godinama bili bivši reprezentativni suigrači Davor Šuker i Dejan Savićević. S druge strane, u Albaniji i s Albancima jesmo igrali, ali suparnik je bilo Kosovo. Ogled s reprezentacijom Zemlje orlova još uvijek čekamo.

Umjesto u podijeljenom glavnom gradu Nikoziji, Cipar je Hrvatsku odlučio počastiti ljetnim ambijentom svoje jugoistočne obale. Larnaka je grad koji ima vrlo zanimljivu, štoviše jedinstvenu nogometnu priču kojoj sličnu nećete naći nigdje u svijetu. Grad u kojem gradski derbi igraju klubovi koji uopće nisu iz tog grada.

Cipar je Hrvatsku dočekao na AEK Areni, ciparskoj verziji pulske Drosine, domu lokalnog AEK-a. Koji, iako glavni gradski klub, uopće nije najpopularniji klub u gradu. Ta titula pripada Anorthosisu, koji zadnjih pola stoljeća u Larnaki živi kao podstanar, iako je tu već i stadion izgradio. Čak i veći od AEK-ova.

Krug kandidata je širi nego proljetos, atmosfera dobra, a bodovi na kontu. Potezi koje je Dalić povukao pokazali su se dobitnima

Anortosis je zajedno s oko 150.000 prognanika napustio Famagustu, “Grad duhova” koji je ostao iza crte razdvajanja nakon turske invazije 1974. Ali neki od duhova došli su s njima i u Larnaku. Jer Anorthosisovi navijači i dalje više od svega mrze Neu Salamis, drugog larnačkog podstanara iz Grada duhova sa stadionom taman negdje između AEK-ova i Anorthosisova.

Međutim, u gradu veličine Zadra postoji i četvrti stadion i to, vjerovali ili ne, najveći od svih. Oronuli Stadion GSZ kapaciteta 13.000 gledatelja nalazi se odmah uz novoizgrađenu AEK Arenu. I, opet vjerovali ili ne, mjesto je jednog od najvećih uspjeha — hrvatskog nogometa. Upravo ondje su Stipe Pletikosa, Ivica Olić, Mihael Mikić, Jurica Vranješ i društvo pobijedili Portugal na penale i osvojili broncu na Europskom prvenstvu U18 reprezentacija. Samo dva tjedna nakon što su trupe Ćire Blaževića osvojile svjetsku broncu u Francuskoj 1998.

Puno je toga neobičnog i čudnog kad je Cipar u pitanju. Na svim razinama. Kako, primjerice, kategorizirati momčad koja ne primi gol od Slovačke i Slovenije, a onda fasuje tri komada od Malte? Kako procijeniti reprezentaciju koja je spremna parkirati autobus ispred svog gola i ne pomicati ga čak ni kad joj rezultat ne odgovara?

Ciparski entuzijazam, međutim, trajao je tek jedan tjedan u ožujku. U rujanskom ‘prozoru’ izgubili su sve tri utakmice bez da su postigli gol. S druge strane hrvatski je entuzijazam nabujao nakon vrlo uspješno odrađenog izuzetno zahtjevnog rujna. U kojem je Zlatko Dalić konačno odlučio razdrmati neke učmale detalje koji su trebali razmrdavanje. I možda je pritom izostanak Luke Modrića zbog ozljede čak i dobro došao da se neke stvari unutar svlačionice poslože na mjesto.

Nakon vrhunski odrađenog rujna, listopad je stigao puno mirnije. Pa nije bilo nikakve drame kad se shvatilo da će protiv Cipra Hrvatska imati najmlađu i najneiskusniju zadnju liniju u svojoj povijesti. Josip Stanišić (21), Duje Ćaleta-Car (25), Joško Gvardiol (19), Borna Sosa (23) — zadnja linija koja bi čitavo iduće reprezentativno desetljeće mogla funkcionirati u nekom obliku.

Bilo je vidljivo od prve minute da je Stanišić impresioniran i ukočen. Tko ne bi bio? Momak koji je do prije četiri mjeseca orao trećeligaške njemačke travnjake odjednom se našao u okruženju kojeg je mogao samo sanjati. Robert Lewandowski, Joshua Kimmich, Manuel Neuer jednog tjedna, Luka Modrić, Ivan Perišić, Marcelo Brozović sljedećeg. Ali je isto tako bilo vidljivo da sa svakom novom minutom kotačići sjedaju na svoje mjesto, a njegove reakcije i lopte imaju i smisao i sigurnost. I da će u njemu Hrvatska dobiti dodatnu širinu.

Dalić je pogodio što je baš u ovoj utakmici posložio i testirao zadnju liniji koja ima prosjek od samo 22 godine i zbrojeno tek 25 nastupa, od čega je 18 Ćalete-Cara. Jer lako je biti miran kad znaš da ispred tebe stoje Modrić, Brozović i Mateo Kovačić. Senatori s čak 285 nastupa za Hrvatsku i tko zna koliko zajedničkih utakmica u životu.

Bila je ovo zapravo idealna prilika i idealan suparnik za eksperimentiranje na obje strane terena. Obrana je štimala praktično bez greške, što se za napadački neambiciozni Cipar i očekivalo. A naprijed je Dalić dobio prostor za dodatno razrađivanje one ideje koju je uspješno promovirao protiv Slovenije u Splitu. Igre s trojicom napadača od kojih nijedan nije klasična špica.

I ako je Cipar bio test, valja reći da ga je i napadački dio svakako položio. Jer Hrvatska je demonstrirala praktično školski primjer načina kako se igra protiv “parkiranog autobusa”. Brzim dodavanjima u sredini i širenjem na krila stvorilo se mnoštvo šansi, udaraca, opasnosti — na koncu i tri gola. Moglo ih je biti i dvostruko više. Izgledalo je sve skupa živo, razigrano, pa čak donekle i uigrano. Problem je bio ‘samo’ pretvoriti sve te izrađene akcije u golove.

Hrvatska tog gol-materijala i opasnosti iz drugog plana itekako ima. Posebno za ovakve protivnike i za ovakve utakmice u kojima je kvaliteta debelo na našoj strani, ali probiti bunker nije jednostavno bez obzira na to kako se zovete i koliko ste bolji. Na ovakav način, kad imate loptu u nogama, kad kontrolirate posjed i ritam, kad igrate brzo i široko imate puno više šanse igrom materijalizirati igračku kvalitetu. Perišić, Andrej Kramarić, Mario Pašalić, Nikola Vlašić, Mislav Oršić, Marko Livaja, Josip Brekalo nisu klasični napadači, ali su gol-igrači koji često zabijaju u svojim klubovima. To mogu biti i u reprezentaciji.

Nakon uvjerljive pobjede puno je lakše pričati kako je nevjerojatno koliko Kramarića u reprezentativnom dresu neće gol, dok u Hoffenheimu zabija kad i kako želi. Kad zabije za Hrvatsku ponište mu zbog tuđeg zaleđa, kad ima zicer s pet metara napuca vratara, čak i kad izbori penal jedan Luka Modrić ga ne zabije. Ali barem će Neofytos Michael moći pričati potomcima kako je skinuo penal Modriću. Tomislava Ivkovića i danas pamte po obranjenom penalu Diegu Maradoni, više nego po nekom igračkom ili trenerskom uspjehu.

U svakom slučaju, uzevši u obzir da je riječ o Cipru, ne treba pretjerivati s glorificiranjem. Ali isto tako ne treba ni prešutjeti činjenicu da je ova jesenska Hrvatska taj isti Cipar neusporedivo lakše i elegantnije riješila nego proljetos. I da je niz od šest kvalifikacijskih utakmica bez primljenog gola itekako impresivan. Krug kandidata je širi nego proljetos, atmosfera dobra, a bodovi na kontu. Dalić je iznova prodisao, a potezi koje je povukao pokazali su se dobitnima.

Jedino zrno nervoze unose Rusi, koji i dalje nikoga ne impresioniraju, ali i dalje idu ukorak s Hrvatskom. Jučer su se otarasili Slovačke, koja će u Osijek na noge Hrvatskoj doći pomirena s činjenicom da Katar neće vidjeti. Hoće li zbog toga istrčati nezainteresiranija ili opasnija, znat ćemo u ponedjeljak navečer.

Ruse u ponedjeljak čeka gostovanje u Sloveniji, koja pobjedom ostaje u igri za drugo mjesto i dodatne kvalifikacije. Što znači da mogu pomoći i sebi i nama. No, bez obzira na to što se događalo u Mariboru, Hrvatska svoju sudbinu drži isključivo u svojim rukama. Listopad zatvoriti pobjedom protiv Slovačke, a s Rusima se pozabaviti u studenome. Pred punim Poljudom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.