I drvlje i kamenje, i argumentirano i neargumentirano, ispratilo je sva tri izdanja Lige nacija. Argumentirano u smislu termina ili igranja četiri utakmice u 10 dana na početku lipnja i na kraju duge sezone. Neargumentirano u smislu činjenice da je neusporedivo bolje, zanimljivije i korisnije igrati ‘poluprijateljske’ utakmice s reprezentacijama slične ili mrvicu više razine nego dogovarati prijateljske utakmice koje reprezentacije iz prvog europskog ešalona, kojem Hrvatska nedvojbeno pripada, uglavnom živciraju i smetaju. Jer su izgubile bilo kakav sportski smisao i postale nogometna verzija negledljivog NBA All-Stara.
Sjetimo se samo prijateljskih utakmica protiv Slovenije i Bugarske u Dohi u ožujku i usporedimo ih s onim lipanjskim ili ovim rujanskim u Ligi nacija. Od mršave posjete i mršavog nogometa u Dohi do punih tribina i natjecateljskog naboja protiv Francuske ili Danske.
Istina, proljetni izlet u Katar bio je koncipiran kao tjedan dana zasluženog godišnjeg odmora za momčad koja je na vrijeme osigurala kasnojesenski izlet na isto mjesto, za što ju je i FIFA mogla počastiti paletom nekog dobrog šampanjca, s obzirom na to da ju je pobjedom u Splitu lišila još mučnijeg ruskog problema. Ali čitav koncept prijateljskih reprezentativnih utakmica u zgusnutom nogometnom kalendaru već je izgubio svaki smisao. I zato je Liga nacija dobra ideja.
U Hrvatskoj je ona najveće probleme napravila Zlatku Daliću, koji je gutao kritike jer u nas nema ni prijateljskih, a kamoli ‘poluprijateljskih’ utakmica. Dalić, za razliku od nekih svojih prethodnika, nije mogao ni birati suparnike ni bildati reprezentativnu statistiku i vlastiti ego protiv ‘prijateljskih i nesvrstanih’ nacija i nacijica. Dalić je tek u 61. utakmici došao do svoje 30. pobjede, a sa 17 poraza je rekorder i već je debelo premašio i dvojicu koju će uskoro preskočiti po broju vođenih utakmica. Ćiro Blažević je u 72 utakmice upisao 15 poraza, Slaven Bilić u 65 utakmica samo osam. Ali Dalić je igrao s daleko više elitinih suparnika.
Kad su reprezentacije u pitanju, nije ključno izgraditi igru jer za to nitko nema dovoljno vremena. Ključno je izgraditi momčad. A Dalić ju je, očito, (re)izgradio
No, ako mu je igranje Lige nacija uzelo neke osobne brojke, ovaj put mu je pomoglo da ranije nego ikad hrvatska reprezentacija dosegne i zadrži visoki broj okretaja s kojim će praktično u punoj brzini uletjeti u Svjetsko prvenstvo. I da razriješi sve dvojbe i pitanja s kojima se svaki izbornik suočava uoči svakog velikog natjecanja. Liga nacija je Daliću i javnosti pokazala da je ova Hrvatska i moćna i sposobna igrati i održati formu na visokoj razini, jer je jednako impresivno izgledala i u lipnju i u rujnu. I to ne samo u početnih 11, nego i u čitavoj lepezi raznolikih i zanimljivih rješenja kojima raspolaže na klupi.
Teško se sjetiti ovakvog niza utakmica s ovakvom razinom suparnika u kojima je Hrvatska izgledala zrelo i stabilno, bez velikih amplituda u formi i izvedbi. Osvojenih 10 od mogućih 12 bodova protiv Francuske i Danske, reprezentacija koje po općem dojmu i rezultatima spadaju u sam vrh europske scene, začinjenih dojmom kako je tu razinu izvedbe Hrvatska sposobna i ponavljati, izborniku može dati i mir i optimizam uoči puta na Bliski istok. Dalić već danas, dva mjeseca prije prve utakmice na Svjetskom prvenstvu, praktično ima jasnu situaciju, uz tek poneku poziciju čijim će se punjenjem navijači i mediji zabavljati u idućih 60 dana.
Prva od njih je već kronično pitanje klasične špice, koja se kao i većina svakodnevnog života u Hrvatskoj svodi na ‘bijelo-plavu’ prepirku. Pri čemu bijeli dio zemlje ondje vidi Marka Livaju, plavi Bruna Petkovića, a oni ‘neutralni’ spomenu i Andreja Kramarića i Antu Budimira. Dalić je uz sve stručne detalje u ovoj Ligi nacija odradio i rolu koje se ne bi posramio ni notorni Miljan Miljanić, simbol nogometnog ‘balansa između naroda i narodnosti’ nekadašnje SFRJ. Vješto kombinirajući hajdukovce na Poljudu, dinamovce u Maksimiru, Dalić je na koncu od svih dobio ono što je tražio. Pa i više, jer danas bez ikakvog pretjerivanja što se kadra tiče od briga ima samo one slatke.
Osim klasične špice, u napadačkom dijelu bez idealnog rješenja stoji i pozicija desnog krila, na kojoj nema Ante Rebića zbog znanih razloga, a ni Josipa Brekala koji je u klupskoj nemilosti jer ne želi produžiti ugovor. Potencijalnih ‘zakrpa’ ima nekoliko, pri čemu je najmanje realna ona po kojoj bi se Ivana Perišića transferiralo desno, kako bi se na lijevom krilu otvorilo mjesto za Mislava Oršića. Usprkos Oršićevoj sjajnoj klupskoj formi, teško je vjerovati da će se Dalić odlučiti maknuti svog ‘senatora’ s pozicije u kojoj se najbolje osjeća i u kojoj najviše daje. Možda u nekom taktičkom ‘specijalu’ tijekom utakmice, ali kao glavnu opciju u prvih 11 teško.
Stoga se logičnijom čini solucija koju je Dalić već iskušao protiv Francuske u Saint-Denisu i Danske u Zagrebu i koja je igri Hrvatske dala dodatni X-faktor.
Naime, činjenicom da je na stoperskim pozicijama dobila neke nove, brze i drugačije obrambene igrače koji zadnju liniju mogu držati prilično visoko (Josip Šutalo i Martin Erlić u Danskoj i Francuskoj, Šutalo i Joško Gvardiol protiv Danske u Zagrebu), hrvatskom veznom redu otvaraju se dodatno vrijeme i prostor koje mu omogućava da puno više energije troše na izgradnju, nego razgradnju napada.
Imati takve stopere u današnjem nogometu pravi je luksuz. Taj tip obrambenih igrača koji su jaki na lopti, a istovremeno dovoljno brzi i inteligentni da ne samo predviđaju i zatvaraju nego i otvaraju, odnosno da ne razmišljaju isključivo kao klasični obrambeni nego djelomično i kao vezni igrači, nešto je što u kombinaciji s veznim redom u kojem su igrači svjetske klase otvara vrata nogometa kakav mogu igrati tek elitni europski klubovi koji takve igrače plaćaju desecima milijuna i sastavljaju sa svih strana svijeta.
Jer kad igračima klase Luke Modrića, Marcela Brozovića, Matea Kovačića oni iza njihovih leđa osiguraju barem sekundu više vremena ili metar više prostora o kojem ne trebaju razmišljati, onda to rezultira i kontrolom lopte i kontrolom prostora i kontrolom utakmice na način da vam suparnik razine Francuske ili Danske izgleda ‘uškopljeno’.
A tu na scenu stupa i onaj spomenuti X-faktor, dodatna kockica koju je Dalić pretvorio u ‘džoker-poziciju’. Stavljanjem Marija Pašalića tek nominalno na mjesto desnog krila, zapravo ga je instruirao da bude figura viška i u veznom redu i u napadu. On je praktično bio i četvrti vezni i drugi napadač i treći stoper. I zbog tog silnog trošenja moglo se nekoliko puta tijekom utakmice vidjeti kako mu s klupe dovikuju “jel’ možeš”, na što bi ovaj samo hladnokrvno podigao palac.
Logično, jer Pašalić je jedan od rijetkih koji ima i tijelo i glavu i odgovornost i tehniku i “nos za gol” za sudjelovati u nekoliko različitih ‘trokuta’ diljem terena — bilo da je riječ o akciji, bilo reakciji. I taj komadić slagalice pridonio je tome da protiv Francuske i Danske Hrvatska izgleda kao suparnik koji kontrolira i loptu i situaciju, na trenutke djelujući kao da ima igrača više.
A ako to može protiv Francuske i Danske, ne u 90 nego u 270 minuta, može protiv bilo koga. Što znači da takva Hrvatska, pod uvjetom da mladi stoperi Warp brzinom prebole ‘dječje bolesti’, s ovim kadrom može biti strašno nezgodan matchup za bilo koju reprezentaciju na svijetu. I to je nešto čega ova Hrvatska mora biti svjesna. To je nešto što mora sa sobom ponijeti u Katar.
U svakom slučaju Dalić danas ima svu silu različitih taktičkih i igračkih rješenja. A to je i njegova zasluga, iako ga mnogi imaju naviku samo prozivati kad rezultat zašteka. Dalić je taj koji je znao uvesti puno novih imena, ali i izbalansirati atmosferu unutar svlačionice, što je za svakog izbornika Job 1. Kad su reprezentacije u pitanju, nije ključno izgraditi igru jer za to nitko nema dovoljno vremena. Ključno je izgraditi momčad. A Dalić ju je, očito, (re)izgradio.
I sad je u prilici na idealan način, plasmanom na završni turnir najjačeg razreda Lige nacija, otići u Katar. Pobjeda u Beču to garantira, a garantira i bilo koji drugi ishod ako Danska ne pobijedi Francusku.
A u Beču je Hrvatska već naučila pobjeđivati. Činila je to u sva tri navrata kad je gostovala na stadionu Ernst Happel, dvaput u prijateljskim utakmicama u travnju 2000. i svibnju 2006., kao i na startu Eura 2008., kad je Modrićev penal u četvrtoj minuti donio Hrvatskoj pobjedničko otvaranje prvenstva. U jedinoj ružnoj uspomeni na Beč nam uopće ne stoji Austrija, nego Turska, ali u prvom povratku na ‘mjesto nesreće’ nakon 14 godina prava je prilika da Hrvatska rastjera demone koji su joj se tog lipnja 2008. ukazali u liku i djelu Semiha Şentürka.
Šteta bi bila ispustiti ovakvu priliku, posebno znajući za one osječke dugove s početka lipnja kad su Austrijanci s 3:0 šokirali i nas i sebe, nanijevši Hrvatskoj jedini poraz u zadnjih 14 utakmica. Bude li Hrvatska u Beču na razini izvedbe protiv Francuske i Danske, Austrija će joj teško parirati. A osim nagrade u vidu plasmana na Final Four Lige nacija, trijumf pred 20.000 hrvatskih navijača na Prateru može najaviti uzbudljiv studeni u Kataru.
I još uzbudljiviji prosinac.
