Ne znam tko je sve na listi Božićnih čestitki/poruka koje Zlatko Dalić šalje, ali znam da bi svakog adventa iz njegova livanjskog/varaždinskog/splitskog/zagrebačkog doma tri trebale otići u Finsku. Ne, doduše, u Laponiju Djedu Božićnjaku gdje odlaze pisma djece sa svih strana svijeta, nego na mnogo stvarnije i urbanije adrese.
Jedna Niklasu Moisanderu u kojoj će pisati “Zato što si ubacio”.
Druga Paulusu Arajuuriju s posvetom “Zato što si nadskočio Vidu”.
Treća i najljepša Pyryju Soiriju uz potpis “Zato što si stigao korak prije Sube i zabio”.
U tu jednu dugu loptu, u tih nekoliko centimetara boljeg odraza, u taj pola sekunde brži korak stao je čitav svijet. Tko zna kako bi izgledala Dalićeva trenerska karijera i životni put da je Domagoj Vida nadskočio Arajuurija i da je Ante Čačić preživio tu jesensku večer na Rujevici. Tko zna kako bi izgledala hrvatska i svjetska nogometna povijest.
Srećković Dalić. Postalo je to neka podsvjesna mantra svih koji ga žele osporiti iz ovog ili onog razloga. Živimo u vremenu kad svatko ima pravo na javno mišljenje bez obzira koliko ono glupo ili neutemeljeno bilo, pa je i tisuću puta ponovljena priča o “Srećkoviću Daliću” u takvom svijetu postala istina. Istina koja se vadi čim Hrvatska ne pobijedi. Ili ne pobijedi dovoljno uvjerljivo.
Tisuću puta sam ponovio, nije mi problem ponoviti još tisuću. Nije najbolji trener onaj koji zna najviše nogometne teorije ili onaj koji igra ovakav ili onakav nogomet. Najbolji trener je onaj koji zna prepoznati materijal kojim raspolaže i zna odabrati najprikladnije alate i metode da od tog materijala izvuče maksimum.
Da je to natjecanje danas, da se odluka mora donijeti sad, tipovao bih da će Dalić taj Euro odabrati za svoj Posljednji ples
Puno sam puta čuo mudroserje tipa “Dalić nikad ne bi mogao voditi Real Madrid ili Manchester City”, a na to je moguće odgovoriti samo jednako plitkom analogijom: tko kaže da bi Carlo Ancelotti ili Pep Guardiola mogli voditi Hrvatsku? I dovesti je onamo gdje ju je doveo Dalić?
Hvala Bogu pa su u sportu kvaliteta i vrijednost mjerljive varijable, za razliku od, recimo, umjetnosti. Možemo se do besvijesti svađati oko toga je li izmetom namazana slika koja visi u nekoj galeriji umjetnost ili smeće, ali ne možemo ozbiljno raspravljati oko toga je li trener koji je bio drugi i treći na svijetu u najpopularnijem i najmasovnijem sportu na svijetu dobar ili loš trener. A oko Dalića se nakon svakog kvalifikacijskog termina uvijek u isplivaju takve kontemplacije.
Uoči onog neuspješnog listopadskog kvalifikacijskog tjedna Dalić je obilježio šestu godinu na klupi hrvatske reprezentacije. Imao je i boljih i lošijih utakmica, termina, kvalifikacija i turnira, ali u mnogo stvari ova 2023. bila je najteža od svih koje je proživio nakon onog Soirijeva gola u sudačkoj nadoknadi u listopadu 2017. i kasnonoćnog telefonskog poziva koji mu je promijenio život.
Medeni mjesec trajao je godinu dana, tijekom kojih je proveo reprezentaciju kroz stresno zadnje kolo u Ukrajini, dodatne kvalifikacije s Grčkom, osvojio srebro u Rusiji i retuširao svlačionicu nakon oproštaja Danijela Subašića, Marija Mandžukića, Vedrana Ćorluke, Ivana Strinića, nešto kasnije i Ivana Rakitića. Ta post-ruska godina bila je zahtjevna, ali i sam Dalić još uvijek nije bio zavladao svojom pozicijom u toj mjeri da bi njegove odluke i ideje bile neupitne kako izvan, tako i unutar svlačionice.
Godina 2021. je bila poprilično komplicirana zbog pomaknutog i zgusnutog post-covid kalendara koji je imao kompletne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022., a usred njih i Europsko prvenstvo. Nakon ne odveć uvjerljivog nastupa na Euru začinjenog ružnim javnim prljavim rubljem u ‘slučaju Rebić’, Dalića je opet zarezala oštrica sumnje, a u rujnu ga je čekala trostruka nagazna mina. Rusija u Moskvi, Slovačka u Bratislavi i Slovenija u Splitu u samo tjedan dana. I to prvi put bez ozlijeđenog Luke Modrića.
Kako je završilo? Sa sedam od devet mogućih bodova, bez primljenog gola. Suze u kojima je dočekao trijumf protiv Rusije dva mjeseca kasnije najbolje su pokazale što se sve nakupilo u njemu u tih nekoliko mjeseci. I što je sve te kišne poljudske večeri iz njega izbilo.
A opet, to je ništa u usporedbi s onim što ga je dočekalo ove 2023. Dvije smrti odnijele su i mali komadić njegove duše. Najprije njegova ‘trenerskog oca’ Ćire Blaževića, kojemu je javno posvetio katarsku broncu u zadnjim tjednima njegova života. A zatim i majke Kate koja je preminula u svibnju, točno godinu dana nakon oca Ivana. Dalić je uvijek isticao obiteljsku povezanost i bliskost prema roditeljskom domu iz kojeg je krenuo i u koji se uvijek vraćao. Domu koji je u vremenima njegova najvećeg sportskog i životnog ponosa i uspjeha ostao prazan.
Uz te životne, kao da su se ove godine odlučile zaigrati i neke sportske nesreće. Onaj bezvezni aut iz kojeg je Wales izjednačio u sudačkoj nadoknadi u Splitu. Pa na penale ispušteno prvo zlato u Ligi nacija pred 30.000 hrvatskih navijača u Rotterdamu. Pa ispadanje gomile važnih reprezentativaca iz forme i klupskih statusa, među njima i Modrića koji se po prvi put susreo s klupom i doziranom minutažom u Madridu. Pa ozljede Mislava Oršića, Bruna Petkovića, Andreja Kramarića, Josipa Juranovića, Luke Ivanušeca, Matea Kovačića. Pa teška ozljeda Ivana Perišića, uz Modrića jedinog kojeg se ničim i nikim ne može nadomjestiti.
Pogodila ga je itekako i situacija s Markom Livajom, više nego što je pokazao i više nego što će priznati. Iako je nepobitna činjenica da je čitava priča nakon verbalnog napada na Hajdukovu ikonu na treningu u Rijeci potpuno pogrešno ‘hendlana’ i od svlačionice i od HNS-a, kritike su se uglavnom sručile prema njemu. A mnogi su se poput miševa skrili iza njegovih leđa i pustili da ‘gine’.
Pogodilo ga je i vrijeđanje navijača *njegovog Hajduka nakon cijele priče s Livajom, posebno na utakmici u *njegovom Varaždinu. Iz razloga što je upravo on bio taj koji je najviše napravio na otapanju ledenih santi koje su čitavo desetljeće bujale između navijača Hajduka i reprezentacije. On je tog istog Livaju zvao i u njega vjerovao i dok je ovaj bio daleko od Hajduka i kultnog statusa kojeg danas ima među navijačima splitskog kluba.
U čitavom tom koktelu emocija i situacija dogodio se taj ružni listopad koji je doveo u pitanje plasman na Euro i, naravno, opet iznova Dalićev trenerski legitimitet. A on je opet, kao i svaki put dosad, zakrpao rupe koje su se otvorile, iskopao neka rješenja i vratio vlak na tračnice. Ovog puta je to bio Ante Budimir, kojem se vratio kad je shvatio da boljeg, a mlađeg, još uvijek nema.
Kao što je, zaboravili ste već vjerojatno, u onoj prvoj utakmici u Kijevu, niti 48 sati nakon što je ustoličen, stavio Šimu Vrsaljka na lijevog beka umjesto Josipa Pivarića i potpuno ‘ugušio’ najopasnije Ukrajince Marlosa i Andrija Jarmolenka, a Andreja Kramarića po prvi put gurnuo na desno krilo. Što mu je ovaj vratio s dva pobjednička gola i plasmanom u dodatne kvalifikacije.
Kao što je, zaboravili ste već vjerojatno, u onoj ključnoj utakmici protiv Slovačke za EP 2020. na raspolaganju imao obranu koju su činili Tin Jedvaj, Duje Ćaleta-Car, Dino Perić i Borna Barišić. Kao što je, zaboravili ste već vjerojatno, u onoj odlučujućoj utakmici protiv Rusije za SP 2022. uz dva vratara izvan forme na gol stavio trećega, Ivu Grbića. I sve je te ključne utakmice bez prava na pogrešku Hrvatska uspješno apsolvirala.
I uz malo sreće? Naravno. Svaki trener koji je ikad išta osvojio u nekom trenutku je imao i malo sreće. Svaki težak i tijesan trijumf traži i zrno sreće. Ali insistirati na tome kako Dalić nema ništa osim sreće je uistinu kolosalna glupost.
Ova je godina Dalića mentalno i emotivno iscrpila više nego ijedna prije. Vidljivo je to po njegovu govoru tijela, dojmu da je umoran od svega, nervozan, a i nekim izjavama koje se baš i ne uklapaju u njegov gotovo brendirani ‘ponizni’ narativ. Ali je i razumljivo da mu nekad pukne film. Komu ne bi? Ta stalna osporavanja ostavljaju trag, bez obzira na to koliko čvrst karakter bio. Stalna šibanja i nipodaštavanja Dalića nisu slomila i neće, ali ožiljci su ipak tu, koliko god ih on nastojao ignorirati i o njima ne misliti.
Vidljivo je to, možda i najjasnije, iz njegove intrigantne izjave za Novu TV: “Vodit ću Hrvatsku u Njemačkoj i napravit ćemo tamo sve da budemo pravi. Što će biti kasnije, vidjet ćemo. Možda je vrijeme za neke mlađe, sedam godina je puno.”
Prvi je to put da je Zlatko Dalić sam doveo svoj status u pitanje. Iako nije imao razloga za potezanje tog pitanja s obzirom da ima potpisan ugovor sa Savezom do kraja ciklusa Svjetskog prvenstva 2026. Daleko je još srpanj, daleko je Europsko prvenstvo i tko zna što će se sve dotad i ondje dogoditi. Ali da je to natjecanje danas, da se odluka mora donijeti sad, tipovao bih da će Dalić taj Euro odabrati za svoj Posljednji ples.
Nakon Njemačke će se od reprezentacije vrlo vjerojatno oprostiti Modrić, počet će neka nova era koja će, kakva god bila jedno sigurno biti — drugačija. Dalić je s Modrićem vezan pupčanom vrpcom. Sve što se dogodilo hrvatskoj reprezentaciji u zadnjih šest godina potpisali su i proživjeli zajedno. I povijest će ih kao takve pamtiti.
Hoće li Dalić imati volje, energije i želje za nastaviti dalje, za novi početak, nova osporavanja, nova dokazivanja ili će zasjesti na tron namijenjen najuspješnijem hrvatskom nogometnom izborniku u povijesti i elegantno odjahati u suton rame uz rame s najvećim hrvatskim nogometašem u povijesti, saznat ćemo u srpnju.
Ali kako to u pravilu biva, i Dalićevu će veličinu i ostavštinu mnogi spoznati i vrednovati tek nakon što ga tu više ne bude.
