Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Dario Gjergja, prorok u tuđem selu

Hrvat koji je ocrtao desetljeće belgijske košarke

Osnovna pretpostavka u bilo kakvoj raspravi o temeljnim razlozima propadanja hrvatske košarke uvijek se svodi na istu stvar. Erozija struke. Sve manje (pravih) trenera. I s tim se lako složiti, ali uz taj teorem svakako treba pribilježiti i neke dodatne parametre. Sve manje (ozbiljnih) klubova s vizijom. Sve manje (sposobnih) predsjednika sa znanjem i strpljenjem. Sve manje (hrabrih) sportskih direktora s mudima.

A trenera ima. Trenera koji su u pravilu autorski, a ne sustavni proizvod. Trenera koji su se probili tamo gdje nema veza i poguranaca, nego samo njegovog kraljevstva rezultata. Trenera za koje mnogi u Hrvatskoj nikad nisu čuli. A i oni koji jesu lako će nabaciti onaj podrugljivi “neš’ ti” argument kad im spomeneš gdje su ti treneri izgradili svoje ime.

Igor Miličić (Poljska), Silvano Poropat (Njemačka), Krunoslav Krajnović (Slovačka), Ivan Rudež (Švicarska), Aramis Naglić (Slovačka), Jurica Golemac (Slovenija), Dario Gjergja (Belgija). Svi ovi ljudi minulih su godina osvajali naslove prvaka i nagrade za najboljeg trenera spomenutih liga. Svi su se probili samo svojim radom i rezultatima. Svi su iza sebe ostavili i igrače i trofeje. I svakoga od njih hrvatska je zbilja nagradila istom nagradom:

… crnit mi je hobi i rekreacija
sa neš’ ti je izgrađena reputacija...

Hrvatska košarka, ona koja i dalje živi u svojoj bogatoj prošlosti umjesto da brine o svojoj siromašnoj sadašnjosti i upitnoj budućnosti i koja danas nije dramatično bolja ni od jedne spomenute u zagradama. Ona klupska, ligaška. Mislim, možemo se lagati i pričati da jest, ali čemu?

Pa se onda čudimo i grozimo kad neki tamo belgijski klub uredno u europskim natjecanjima pomete hrvatski. Četiri puta zaredom, a vjerojatno bi i još četiri. I držimo to tek nekom anomalijom, slučajnošću. A ne činjenicom da mi stagniramo. A da su drugi napredovali. Da svi rade. Da su svi naučili košarku.

A Belgijci je već čitavo desetljeće uče baš od Hrvata. Već osam godina klanjaju se jednom mladom Zadraninu koji stalno iznova stvara i osvaja. I igrače i trofeje. I mole ga na koljenima da ih povede dalje. Više. I klubom i s reprezentacijom.

Ukupno 19 trofeja osvojio je Dario Gjergja u desetljeću vladavine belgijskom klupskom košarkom

Dario Gjergja iz Zadra je u Zagreb preselio kako bi završio Kineziološki fakultet. S diplomom u džepu počeo je raditi u omladinskom pogonu Cibone, gdje je kao trener početnik vodio predkadete i kadete.

Njegovi seniorski početci pupčanom su vrpcom povezani s Draženom Anzulovićem, kojemu je bio asistent čak osam godina prateći ga u Zagrebu, Ciboni, Ural Greatu i Charleroiju. Sudbina je htjela da im se upravo u Belgiji putevi raziđu, a Gjergjina trenerska karijera (s)krene u još uspješnijem i trofejnijem smjeru od njegovog dugogodišnjeg mentora i šefa.

Anzulović je nakon osvojenog naslova prvaka Belgije 2008./09. napustio Cherleroi nezadovoljan financijskom situacijom u klubu, a njegov pomoćnik Gjergja dobio je ponudu da preuzme Liège kao glavni trener. Prosječan klub iz sredine ljestvice koji nikad u svojoj povijesti nije bio prvak Belgije, ali je u prethodnoj sezoni dogurao do finala kupa.

I već u svojoj prvoj samostalnoj trenerskoj sezoni tada 34-godišnji Zadranin naznačio je da ga u toj zemlji čeka trofejna budućnost. S Liègeom je osvojio belgijski Superkup, podigao ga na prvo mjesto prvenstvene ljestvice i uveo u finale doigravanja, gdje je poražen od nedodirljivog Charleroija. Ali ta je nedodirljivost trajala još samo jednu sezonu.

U ljeto 2011. Gjergja je dobio poziv iz Oostendea, koji je po mnogim karakteristikama sličan upravo Zadru. Grad od 80.000 stanovnika na obali Sjevernog mora u belgijskim je uvjetima imao ozbiljnu košarkašku tradiciju i često je znao uzimati trofeje ispred većih i bogatijih klubova i gradova. Valonski Charleroi dominirao je belgijskom košarkom pune četiri godine. Flamanski Oostende odlučio je da je dosta.

Prijenos košarkaške krune nije se mogao dogoditi na dramatičniji i napetiji način. Slično kao i s Liègeom, već u prvoj sezoni nakon što je preuzeo Oostende, Gjergja ih je odveo ravno u finale. A tamo ga je opet čekao Charleroi. Da bi se popeo na tron Gjergja je morao smaknuti dugogodišnjeg vladara.

Finalna serija nakon 2-2 otišla je u majstoricu, a majstorica u produžetak. Osam sekundi prije kraja produžetka Oostende je vodio 75:74, ali Charleroi je imao dva slobodna bacanja. Promašili su oba, igrači Oostendea su se domogli lopte i potrošili vrijeme, a dvorana i čitav grad eksplodirali su od slavlja. Gjergja i Oostende su prekinuli četverogodišnju dominaciju Charleroija i započeli svoju. I to dvostruko dužu.

Bila je to prva od osam (!) uzastopnih sezona prvenstvene dominacije u kojima su se mijenjali tek Oostendeovi protivnici u finalu. Ali nitko im se nije približio. Rijetko viđenu prvenstvenu dominaciju zaokružilo je još šest osvojenih belgijskih kupova i četiri Superkupa. Ukupno 19 trofeja osvojio je Dario Gjergja u svom desetljeću vladavine belgijskom klupskom košarkom.

Čitavo to vrijeme Oostende je paralelno igrao i europska natjecanja, a tri je puta preko kvalifikacija pokušao ući u elitnu Euroligu, dok se to još uvijek moglo. Dvaput je zapinjao na prvoj prepreci, ali listopad 2013. skoro je iznjedrio senzaciju.

U četvrtfinalu kvalifikacijskog turnira koji se igrao u Vilniusu šokirali su ruski Himki Marka Popovića i Kreše Lončara, potom u polufinalu i turski Banvit, ali domaćin Lietuvos Rytas i njegovih 7.000 navijača ipak su bili previsoka posljednja prepreka. Oostende je završio u Eurokupu gdje je u skupini dvaput pobijedio Cibonu, onu Cibonu Darija Šarića i Jerela Blassingamea koja je nekoliko mjeseci kasnije u beogradskom finalu ABA lige pobijedila Cedevitu.

U sezoni 2016./17. opet su im se putevi sreli s Cibonom u FIBA Champions League i opet su Gjergja i Oostende oba puta slavili. Drugi dio te sezone proveli su u FIBA Europe Cupu, gdje su dogurali do polufinala. I ovu su sezonu proveli u FIBA Champions League i prošli skupinu, pa ih u ožujku očekuju okršaji sa španjolskim Iberostarom u osmini finala.

Za gotovo čitavo desetljeće vrhunskih rezultata nagrađen je titulom osobe godine u njegovom Oostendeu, državljanstvom i mjestom izbornika reprezentacije Belgije koju je prije njega čak 13 godina držao Eddy Casteels. Gjergja im je već u prvom ozbiljnom kvalifikacijskom ispitu zahvalio na najbolji mogući način.

Razbili su, ne dobili nego baš razbili — Litvu. I to ozbiljnu Litvu, Litvu s Mantasom Kalnietisom, Jonasom Mačiulisom, Mindaugasom Kuzminskasom, Donatasom Motiejūnasom. Završilo je 21 razlike, a na kraju treće četvrtine imali su nestvarnih +37! Litvu se ne može dobiti slučajno, još manje ih se može tako pregaziti. Ako to itko zna, znamo mi koji smo izgubili 11 od 13 natjecateljskih utakmica s njima, uključujući i zadnje dvije u kvalifikacijama za SP 2019.

S momčadi u kojoj su glavni igrači izvjesni Retin Obasohan iz Bamberga i 35-godišnji veteran Jonathan Tabu, ali uz većinu igrača koji su prošli kroz njegove ruke u Oostendeu, Gjergja je pomeo pod s jednom od najuglednijih svjetskih reprezentacija. A tri dana kasnije pobjedom protiv Danske praktično osigurao nastup na Eurobasketu.

Gjergja je u osam godina pretvorio Oostende u najtrofejniji belgijski klub, a u deset belgijskih godina odgojio čitavu generaciju igrača od kojih su mnogi završili i u reprezentacijama i u puno bogatijim i uglednijim ligama i klubovima. Iz belgijske lige igrači odlaze i u španjolsku i u francusku, a svi koji će posegnuti za “neš’ ti” argumentom neka provjere koliko ih je tamo otišlo iz hrvatske lige zadnjih godina.

Dok hrvatski klubovi kronični izostanak razvijanja mladih igrača skrivaju iza besmislenih rezultatskih ambicija u besmislenim natjecanjima, Gjergja i ove sezone ima i vremena i mjesta i za dvojicu tinejdžera. Nizozemca Keyea van der Vuursta de Vriesa, kojeg smo upoznali prošlog tjedna u kvalifikacijama i Senegalca Amara Syllu, pristiglog iz omladinskog pogona Real Madrida. Obojica su svoj visoki potencijal kojemu se predviđaju euroligaške, čak i NBA visine, odlučili staviti u ruke 45-godišnjeg Hrvata.

A ispred njega je Eurobasket i još možda tek poneka belgijska sezona. Vjerojatno i još koja NBA Ljetna liga, bio je već u stožeru Boston Celticsa. A onda neke veće lige i još veći izazovi. Euroligaški? Zašto ne. Šansu su dobivali i daleko neiskusniji i daleko tanjeg životopisa. Gjergja je tek u 45. godini, a krcat iskustvom, znanjem, elanom i trofejima.

Hrvatska? Nažalost, nije na toj ruti. Bar ne klupska. Raspitivali su se stidljivo pokojna Cedevita i zalutali Zadar, ali nije bilo realno. A realnost je takva, koliko god to ružno zvučalo, da bi Dariju Gjergji povratak iz Belgije u Hrvatsku bio korak unatrag. Bez obzira što je čovjek od krvi i mesa i što još uvijek sanja iste snove.

“Nadam se da ću jednom voditi Zadar i napraviti nešto dobro s klubom koji nosim u srcu. Nema Zadranina koji to ne sanja.”

Dok se to ne dogodi ostaje mu samo sanjati. Jer najteže je, poznato je, biti prorok u svom selu.