Maccabi Tel Aviv je bio jedan od rijetkih sportskih klubova u zemlji koji je imao uspjehe u europskoj konkurenciji. Košarkaški klub postao je sila kojom se izraelski sport utisnuo u europsku sportsku elitu koja ga je primila u svoje okrilje. A u domaćim uvjetima bili su toliko dominantni da se od tamo raširila riječ “makabizacija”, koja nigdje nije toliko brutalno eskalirala kao u Hrvatskoj. No, dok hrvatska verzija makabizacije žanje svoje trule plodove, u Izraelu već dva desetljeća traje obrnuti proces. Demakabizacija.

U ponedjeljak sam bio na derbiju izraelske nogometne lige kojeg su igrali Maccabi Tel Aviv i Hapoel Beršeba. Pred 15-ak tisuća gledatelja na prekrasnom obnovljenom stadionu Bloomfield dojam je bio da sam na nekom ozbiljnom europskom derbiju. Drugi protiv trećeg, igrala su dva kluba koja su, uz Maccabi iz Haife, u zadnjem desetljeću formirala Veliku trojku izraelskog nogometa.

Ključni je potez bio sustavna demakabizacija, demonopolizacija i decentralizacija. Prihvaćanje da čitav sport ne smije biti sveden na samo jedan klub

“Jesu Hapoel i jesu crveni, ali ne mogu nikad njih mrziti koliko mrzim one tamo”, priča mi prijatelj Chen, u čijem sam društvu gledao utakmicu. Naravno, žestoki Maccabijev navijači, a “oni tamo” su gradski rivali iz Hapoela. “Oni su već duže vrijeme loši, ali nikad ne mogu biti toliko loši da ne bih želio da budu još gori”, bila je izraelska inačica hrvatske “sve izgubili dabogda”.

Telavivski gradski derbi najžešća je utakmica u Izraelu, iako Hapoel sve teže prati Maccabijev ritam. Ali zato neki drugi prate. Čak ga i pretječu. U posljednjem je desetljeću izraelska liga dobila ogroman infrastrukturni zamah, gomila stadiona je obnovljena ili izgrađena, a Velika je trojka gotovo ravnopravno podijelila osvojene naslove prvaka: Maccabi Tel Aviv pet, Hapoel Beršeba tri, Maccabi Haifa dva.

I ove sezone su u već tradicionalnom troboju za titulu. Maccabi Haifa bježi nekoliko bodova u lovu na svoju treću titulu u nizu, Maccabi Tel Aviv i Hapoel Beršeba nastoje pratiti. Maccabi je, usput budi rečeno, dobio onaj derbi u ponedjeljak 1:0, iako je u završnici bilo žestoko, a VAR je i ondje napravio čitav koloplet zapleta, raspleta i emocija.

Izraelski klubovi nemaju velikih, skupih zvijezda, kvaliteta nogometa je negdje na sredini ljestvice europskih liga. Ali klubovi iz Velike trojke redovni su sudionici grupnih faza europskih natjecanja, stadioni su novi, udobni i lijepi, zanimanje i posjećnost visoki, a marketing i organizacija domaće lige su tri svjetlosne godine ispred HNL-a. Znam što ćete reći, to i nije baš teško, ali svejedno srce zaboli.

Klubovi su u privatnom vlasništvu, a izraelska država maksimalno se potrudila privući bogate poslovne ljude da kupe klubove i u njih ulažu. Maccabi Tel Aviv i Maccabi Haifa stvorili su najveći derbi izraelskog nogometa u 21. stoljeću, ali između njih se u zadnjem desetljeću umiješao i spomenuti Hapoel Beršeba. Iza čijeg uspjeha u srcu pustinje Negev stoji jedna žena.

Alona Barkat jedna je od onih poslovnjaka koje je Izrael želio i uspio privući. Vratila se iz SAD-a s obitelji 2004. i kao veliki zaljubljenik u sport željela je ući u vlasništvo telavivskog Maccabija. No, predloženo joj je da umjesto ionako bogatog Maccabija, kupi tada drugoligaški Hapoel iz Beršebe kako bi pojačala ligašku konkurenciju.

Kao pravi domoljub djela, a ne riječi, Barkat je pristala i odlučila podignuti klub iz pustinjske Beršebe do vrha izraelskog nogometa i europske konkurentnosti. Izgradila je klub praktično od nule i stvorila dodatnu vrijednost u izraelskom nogometu odvevši klub od druge lige do triju uzastopnih titule prvaka u manje od 10 godina.

Povratak u Europu nakon 18 godina nije prošao glatko jer su naletjeli na — Žužule. RNK Split ih je u prvoj europskoj utakmici u sezoni 2014./15. dočekao u 2. kolu kvalifikacija za Europa ligu i izbacio. No, već sljedeće sezone najprije su uzeli prvu od tri uzastopne titule prvaka, a potom svaku jesen proveli duboko u kvalifikacijama ili skupinama europskih natjecanja.

Posebni su i po činjenici da nose ‘hrvatske’ dresove s crveno-bijelim kvadratićima, zbog čega je prije nekog vremena bilo kontroverzi i kod nas. Ipak, iako su od proizvođača dobili gotovo istu verziju dresa kao i hrvatska reprezentacija, njihova ‘šahovnica’ na dresu referira se na podatak da je Beršeba šahovski centar Izraela, kojeg su u taj kraj donijeli brojni doseljenici iz bivšeg SSSR-a.

U zadnjih 20 godina Izraelci su izgradili ili obnovili gominu stadiona, od kojih je najveći Teddy u Jeruzalemu (31.733). I Maccabijev Bloomfield (29.400) je potpuno redizajniran i moderniziran, a Maccabi Haifa je dobio potpuno novi Sammy Ofer (30.858), izvana obložen zlatnim pločama. Naravno da je i u pustinjskoj Beršebi niknuo novi stadion — doduše, upola manji od spomenutih, ali gotovo uvijek pun.

Mnogi će možda reći da je lako graditi stadione u bogatoj državi, ali u izraelskom je slučaju više riječ o tome da je država pametna, nego bogata. Jer država je otvorila vrata sportskih klubova bogatim ljudima, motivirala ih i istovremeno im pružila pomoć i podršku u bilo kakvom sportskom ili infrastrukturnom izazovu. Čak i ako nisu bili direktno uključeni u klubove.

Primjera radi, kad je jedna poslovna korporacija tražila od gradonačelnika Tel Aviva da joj odobri sedam dodatnih katova za svoj poslovni neboder, ovaj je rekao da nema problema, ali da moraju izgraditi sportsku dvoranu za grad. I tako je Tel Aviv praktično besplatno dobio novi sportski dom za svoje sportske klubove.

Kapitalni potez kojim su osigurali dugoročno stabilno financiranje sportskih klubova i saveza proveli su na način da su zabranili ulaz svim inozemnim sportskim kladionicama i osnovali vlastitu, po uzoru na nekadašnju državnu lutriju, preko koje ide kompletno sportsko klađenje u zemlji.

Taj novac potom se distribuira savezima, a oni ga dalje distribuiraju klubovima, kojima osigurava velike komade godišnjih budžeta, ali i pomaže u gradnji ili modernizaciji stadiona i dvorana. Ideja je jednostavna. Zašto bi na klađenju zarađivale inozemne korporacije, kad to može biti ogroman novac koji će ostati u izraelskom sportu? Taj novac u velikoj je mjeri potaknuo razvoj klubova i konkurentnosti domaćih liga.

U košarci je ligu malo teže nivelirati jer je Maccabi Tel Aviv daleko ispred svih po budžetu, ali i zaštićenom statusu u Euroligi koji mu garantira bogat(ij)e sponzore i veće prihode. Ali i ondje je krenula demakabizacija, samo na drugačiji način.

Do 2003. je Maccabi Tel Aviv u 49 godina izgubio samo šest titula prvaka Izraela. A u zadnjih 20 godina već ih je izgubio sedam. Kako?

Prije svega, trebate znati da izraelsku ligu vodi udruženje klubova. To vam je, znate, ono tijelo kojeg se hrvatski klubovi, nogometni, ali ni košarkaški nisu puno drugačiji, groze i gnušaju. Hajduk je u nekoliko navrata tražio obnavljanje Udruge prvoligaša koja bi vodila glavnu riječ u HNL-u, ali uvijek je većina klubova bila za držanje nosa u stražnjici nekog gazde koji će im ponekad turnuti poneku mrvicu sa stola.

I danas mi je nevjerojatno da hrvatski klubovi ne žele sami odlučivati o svojoj sudbini, poboljšavati organizaciju i marketing lige, napraviti HNL zanimljivijim i privlačnijim kako gledateljima, tako i sponzorima. Niti razumijem zašto ne žele oživjeti Udrugu prvoligaša. Izraelci su baš tako ‘prisilili’ Maccabi Tel Aviv da shvati i prihvati da postoje i drugi klubovi u zemlji. Koliko god mu se to ne sviđalo.

Ostali izraelski klubovi nisu mogli utjecati na to da Maccabi smanji budžet, ali ni dramatično povećati svoje budžete jer Euroliga ipak donosi drugu razinu. Ali su se zato sjetili drugačijih ‘smicalica’.

Najprije su limitirali broj stranaca u domaćim ligama, kako bi Maccabi s domaćom konkurencijom morao koristiti što više izraelskih igrača. Osim toga, godinama su mijenjali sustav natjecanja, posebno završnice prvenstva, tražeći način da Maccabi učine što ranjivijim. Pa se čak igrao i Final Four na jednu pobjedu za naslov prvaka, na sve načine se pokušavala nabildati kakva-takva, makar i umjetna neizvjesnost.

To je za posljedicu imalo punije dvorane, bogatije TV i sponzorske ugovore i činjenicu da je u zadnjih 20 godina čak pet klubova osim Maccabija osvajalo titulu prvaka. Možda je to dirnulo u ego najjačeg i najbogatijeg kluba, ali je istovremeno pokazalo ostalim klubovima da se ipak može, da vrijedi ulagati, da se vrijedi boriti. A ni Maccabi nije propao.

Za razliku od Hrvatske, gdje su Zadar i Split svaki za sebe pokušavali pratiti Ciboninu koja je ‘makabizirala’ hrvatsku košarku u prva dva desetljeća samostalnosti, na način da nabijaju troškove dok na koncu nisu sami sebe uništili, izraelski su klubovi sklonili svoje razlike i antipatije u stranu i odlučili ‘napasti’ Maccabi udruženim snagama.

Da su u 20 godina Cibonine financijske i institucionalne hegemonije Zadar i Split ikad ozbiljno sjeli za stol i odlučili ponuditi zajednički alternativni put i strategiju, možda danas ni Zadar, ni Split, ni Cibona ne bi bili u stadiju dubokog raspadanja, a hrvatska košarka mrtvo tkivo koje je samo sebe pojelo. Stoga ih je teško žaliti, jer su svi zajedno zaslužni za ovo što danas imamo. Odnosno nemamo.

No, pustimo danas naše probleme, bit će tu i sutra. Izraelsko poimanje sporta prilično se razlikuje od našeg, a posebno u onom dijelu državne skrbi o sportu, klubovima i domaćim ligama. Izraelci možda nisu treći na svijetu u nogometu, nemaju olimpijske i svjetske prvake i sportske šampione kakve ima Hrvatska, ali svakog vikenda idu na svoje stadione i dvorane i sustavno skrbe o svom sportu kakve god kvalitativne razine bio.

Izrael je u zadnjih 20 godina napravio ogromne stvari za svoj sport, u čemu je ključni potez bio sustavna demakabizacija, demonopolizacija i decentralizacija. Prihvaćanje da čitav sport ne smije biti sveden na samo jedan klub. Pritom smisao nije bio uništiti Maccabi, nego podignuti druge i potaknuti konkurentnost zbog koje će dugoročno i tom Maccabiju biti bolje.

Tužna je, međutim, spoznaja da makabizacija i centralizacija svoju najgoru i najekstremniju inačicu nisu doživjele u Izraelu nego u Hrvatskoj. A još tužnija da mnogi ni danas ne shvaćaju koliko je zla i nepopravljive štete to nanijelo hrvatskom sportu.