Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Derbi veći od nogometa

St. Pauli i HSV u sukobu ideologije i filozofije

Kad u rano nedjeljno poslijepodne krene lopta s centra na Millerntor-Stadionu u srcu najživopisnije hamburške gradske četvrti, krenut će i jedno od najkontroverznijih nogometnih gradskih rivalstava na svijetu. Rivalstvo u kojem je već desetljećima sve jasno i čisto što se sportskog rezultata i nasljeđa tiče. Ali je zato pod upitnikom sve ono drugo što se svakodnevno odvija izvan travnjaka. Na gradskim ulicama.

Najveći gradski derbiji diljem svijeta barem dvaput godišnje pretvore gradske ulice u bojno polje. Hamburški gradski derbi u Njemačkoj se smatra najžešćim i najnasilnijim, a rivalstvo Hamburger SV-a i St. Paulija jednim od najekstremnijih. Svaki put kad je on na programu možete biti sigurni da će biti sukoba, nereda, razbijenih glava i inventara. Stvari značajno pojednostavljuje tek jedna zgodna činjenica.

Taj se derbi u prosjeku odigra tek četiri puta u desetljeću.

Hamburg je drugi njemački grad po veličini i jedna od tri najveće europske luke. Upravo su silni protok i višestoljetna miješavina nacija i kultura zaslužni za imidž najotvorenijeg i najliberalnijeg njemačkog grada koji njegovi stanovnici brižno uzgajaju. “Njemački Amsterdam”, ne samo zbog brojnih kanala i mostova nego još više zbog liberalne filozofije svojih ulica, desetljećima brusi prkosan, pobunjenički identitet kroz brojne gradske subkulture. Koje je u jednom dijelu grada okupilo nešto naizgled nespojivo. Nogomet.

S HSV-ovom pričom zadnjih su se godina uglavnom svi upoznali. Klub koji je zbog svojih rezultatskih uspjeha, popularnosti, medijske atraktivnosti, unosnih transfera i zvučnih imena desetljećima dužio neslužbenu ulogu ‘sjevernog Bayerna’, u zadnjih je desetak godina postao predmet sprdnje. Ne samo svojih gradskih rivala, nego i čitave nogometne Njemačke. Pa i Europe.

Desetgodišnje rezultatsko mrcvarenje kluba koji u svojim vitrinama ima naslov europskog prvaka, trofej Kupa pobjednika kupova i finale Kupa UEFA, uz šest njemačkih prvenstava i tri kupa, konačno je završilo na kraju prošle sezone kad se na Volksparkstadionu morao zaustaviti sat koji je otkucavao 54 godine neprekidnog prvoligaškog života. Nakon nekoliko sezona u kojima je u zadnji trenutak uspio izbjeći metak, prošlog proljeća HSV je napokon potonuo tamo gdje nikad nije bio. Među drugoligaše.

Ovaj put će se u hamburškom gradskom derbiju uz političke, filozofske, svjetonazorske, kulturološke i ideološke bitke napokon voditi i ona nogometna

I to je zapravo najbolje što mu se moglo dogoditi nakon desetljeća upravljačkog i strukovnog kaosa koji je oko sebe kreirao bogati biznismen i gazda Klaus-Michael Kühne. Desetljeće glavinjanja, mučne i iscrpljujuće borbe za goli život koju je dodatno opterećivalo otkucavanje tog famoznog sata konačno je zamijenila sezona pobjeda, optimizma, osmijeha i borbe za sam vrh. Sezona kakva je HSV-u bila tako potrebna. Pa makar i među drugoligašima.

S druge strane, sugrađani iz samog srca grada uživali su u desetljeću muka svojih bogatih i glamuroznih kolega koje su se okončale spuštanjem na njihov teren. Među drugoligaše. Tamo gdje je St. Pauli proveo većinu svoje nimalo impresivne i nimalo dojmljive rezultatske povijesti. Tamo gdje se najbolje osjeća.

Zapravo je teško naći tako žestoko gradsko rivalstvo koje je u rezultatskom smislu toliko jednostrano. St. Pauli se u nogometnom smislu ne može staviti u istu rečenicu s HSV-om. Riječ je o klubu koji je veliku većinu svoje povijesti proveo po nižim ligama, a otkako je ustanovljena Bundesliga tek je osam od 55 sezona proveo među prvoligašima.

O trofejima je besmisleno i pričati. Nisu nikad bili čak niti prvaci 2. Bundeslige. Svaki put kad bi ušli među prvoligaše bilo je to s drugog mjesta, a u kupu su dvaput u povijesti zalutali do četvrtfinala i kao najveći uspjeh upisali polufinale protiv Bayerna u sezoni 2005./06.

Kako je onda moguće da takav rezultatski beznačajan klub na svakoj domaćoj utakmici ima rasprodan stadion od 29.500 gledatelja, da spada među 10 najpopularnijih njemačkih klubova i da ima više od 400 fan klubova od kojih je mnoštvo tisućama kilometara udaljeno od hamburškog Red Light Districta?

I zašto ih uopće najžešći navijači gradskog rivala, nogometno neusporedivo uspješnijeg, bogatijeg i značajnijeg, toliko očajnički žele izmlatiti?

Sve do sredine 1980.-ih St. Pauli je bio običan, nimalo poseban klubić za koji je u gradu tadašnjih vladara njemačkog i europskog nogometa navijao tek poneki mazohist. St. Paulijevi su navijači St. Paulija u većini slučajeva bili i HSV-ovi navijači, a svako eventualno rivalstvo ubijale su svjetlosne godine razlike u svjetovima u kojima su ta dva kluba egzistirala.

No, onda su Hamburg, Njemačku i Europu počeli zapljuskivati snažni valovi promjena i novih vremena. Porast različitih vrsta društvenog ekstremizma i nogometnog huliganizma lomio se i preko ulica lučkog grada. U opojnoj masi navijača uspješnog HSV-a počele su se pojavljivati i grupice nacističkih simpatizera, što je kod dijela njihovih sugrađana, ali i vlastitih navijača suprotnog svjetonazora i ideja, počelo stvarati odbojnost i otpor.

Istovremeno su se u najluđem i najliberalnijem kvartu u Njemačkoj, kvartu u kojem su se okupljali punkeri, rockeri, anarhisti, prostitutke, homoseksualci, squatteri, neprihvaćeni, neprilagođeni i mnogi drugi ‘slobodni umjetnici’, počele rađati ideje o “kapitalizaciji” starih zgrada u kojima su mnogi od njih ilegalno živjeli.

Otpor koji je čitava zajednica digla protiv modernizacije tog dijela grada pretočio se u revoluciju koja je trebala bazu oko koje će se svi ti raznoliki likovi i ideologije ujediniti. Nešto što će im svima poslužiti kao mjesto okupljanja i identifikacije. Nešto što im je desetljećima živjelo u susjedstvu, iako na njega nisu obraćali pažnju. Nogometni klub.

I baš su u to vrijeme jedan punker i jedna zastava promijenili sve. Izvjesni Doc Mabuse, malo poznati pjevač malo poznatog punk benda, počeo je na utakmice St. Paulija nositi piratsku zastavu s mrtvačkom glavom i dvije prekrižene kosti. Kao simbol otpora.

Malo po malo, ta zastava i taj stav sve su se više širili stadionom i gradom. Širile su se i ideje koje su zastupale aktivizam i borbu protiv svih vrsta diskriminacije i nepravde koju je ta raznolika zajednica prepoznavala na svojoj koži, ali i u svijetu oko sebe.

Mnogi klubovi za sebe tvrde da su “više od nogometa”, ali u St. Paulijevu je slučaju to doslovna istina. Jer St. Pauli je postao znamenit po svemu drugome osim po nogometu. Svojim ekstremno ljevičarskim stavovima, koji su prilično rijetki među nogometnim navijačima, privukli su pažnju i simpatije političkih istomišljenika diljem svijeta. Onih kojima je nogomet u toj nogometnoj priči bio puno manje važan od političke poruke koja se šalje.

Ideje antirasizma, antinacizma, antifašizma i generalno borbe protiv svih sličnih “-izama”, St. Pauliju je donijela simpatije diljem Njemačke i svijeta, ali i antipatije u ostatku grada koji je ostao uz HSV. Navijači HSV-a teško su podnosili St. Paulijevo agresivno brendiranje “borbe protiv svake diskriminacije”, optužujući njegove pristaše da su licemjeri koji svoje nogometne neuspjehe maskiraju političkim besmislicama kako bi privukli pažnju koju ne mogu privući pobjedama.

Zamjeraju im da su HSV proglasili “desničarskim” klubom samo kako bi imali agendu za svoje manifeste, iako taj klub nikad nije iskazivao svoje političko opredjeljenje. A na nos im nabijaju i brojne primjere koji su u priličnom raskoraku s njihovom ideološkom doktrinom. Od komercijalizacije svojih amblema, činjenice da im je stadion jedno vrijeme nosio ime člana Hitlerove partije, do pitanja kako su se u njihovu borbu za ženska prava uklapale plesačice koje su izvodile striptiz u jednoj od stadionskih loža nakon svakog gola koji bi St. Pauli zabio.

Upravo taj aktivistički i politički ekstremizam sa St. Paulijeve strane i reakcija na njega s HSV-ove zakuhali su rivalstvo koje zapravo najmanje veze ima s travnjakom. Hamburški klubovi od formiranja Bundeslige do ovog vikenda odigrali su tek 18 međusobnih službenih utakmica u kojima je, kao i u svim ostalim sportskim segmentima, HSV uvjerljivo bolji.

Međutim, u zadnje tri utakmice St. Pauli ima jednu pobjedu i dva remija, što znači da na trijumf u gradskom derbiju HSV čeka već dugih 17 godina. A to znači da je stasala čitava generacija novih HSV-ovaca koji nikad nisu osjetili što to znači pobijediti te “naporne i iritantne squattere u *svome gradu”. Otud borba za ulice, marševi u suparničke kvartove, sukobi s policijom, vješanje lutki u protivničkim bojama s gradskih mostova.

Začin ovosezonskoj rundi gradskih derbija nakon osmogodišnje pauze dala je činjenica da su oba kluba u samom vrhu i u borbi za povratak među prvoligaše. HSV drži drugo mjesto s 47 bodova, St. Pauli je četvrti s 43, s tek bodom manje od pozicije koja vodi u doigravanje. Pa će se ovaj put u hamburškom gradskom derbiju uz političke, filozofske, svjetonazorske, kulturološke i ideološke bitke, napokon voditi i ona nogometna.

Ako nakon 17 godina pobijede na Millerntor-Stadionu, uspješno okončaju ekspresni povratak među prvoligaše i pritom još zapriječe put svojim iritantnim smeđim sugrađanima, većina HSV-ovih navijača reći će da je vrijedilo resetirati prvoligaški sat.

S druge strane, gradska alternativa koju su bogati(ji) i uspješni(ji) sugrađani oduvijek smatrali uljezima u svom gradu, prvi put u povijesti dočekat će “vladare gradskog nogometa” na svom teritoriju, pod svojim uvjetima u *svojoj ligi. Ondje gdje se osjećaju daleko ugodnije i prirodnije nego njihovi glamurozni susjedi. I bez obzira što će vam tvrditi kako “ne žele žrtvovati ono što imaju izvan terena da bi poboljšali ono unutar njega” i kako u njihovoj priči “nogomet nije najvažniji”, u tih 90 minuta ne samo da će im biti najvažniji, nego i jedini važan.

Hamburg je vjerojatno jedino mjesto na svijetu čiji nogometni gradski derbi ima najmanje veze s nogometom. I u kojem su međusobne nogometne bitke dvije potpuno različite navijačke armije toliko rijetke i toliko dragocjene.

Ali se zato sve druge međusobne bitke odvijaju svakodnevno. St. Pauli i HSV ionako su navikli svoje derbije igrati na ulicama svoga grada umjesto na travnjaku.