Cristiano Ronaldo i LeBron James najveći su svjetski sportski brendovi današnjice. Ljudi koji su u svojim sportovima došli toliko blizu savršenstva istovremeno su i najjači biznismeni u svijetu sporta. Svaki njihov korak i potez detaljno je isplaniran u strateškim bunkerima vlastitih korporacija koji razvijaju i prodaju njihov lik i djelo. Na njima je samo ono *najjednostavnije. Pobjeđivati.

Jedna od osnovnih odlika šampiona je ne samo da znaju prepoznati trenutak u kojem od sebe moraju otkinuti bolesno tkivo, nego i da imaju hrabrosti to napraviti. I Cristiano i LeBron ovog su ljeta promijenili tržište. Jer su osjetili da su Real Madrid i Cleveland Cavaliers iscijeđene krpe. Šampioni ne podnose stagnaciju. Za njih ne ići naprijed znači ići natrag.

LeBron je obje svoje dosadašnje momčadi doveo do NBA naslova. I Miami i Cleveland. Cristiano je tri svoje dosadašnje momčadi odveo do europskog naslova. I Manchester United i Real Madrid i Portugal. Obojica su 34-godišnjaci koji su umjesto mirne luke odabrali novi početak. Novo dokazivanje. Uzme li LeBron titulu *i s Lakersima, a Cristiano europski naslov *i s Juventusom, tko će im moći zamjeriti ako se proglase najboljima ikad?

Može li Liverpool nakon 29 godina?

Možda je trebao doći ludi Švabo kojeg svi obožavaju kako bi pola potrošene milijarde na slaganje momčadi dobilo smisao. Ili je možda Steven Gerrard trebao odseliti iz Liverpoola u nekakav Glasgow da bi se podzemne vode Merseya primirile. Možda je Jose Mourinho morao preuzeti United kako bi ga zakočio, a Pep Guardiola shvatiti kako mu nedostaje još 300-400 milijuna da bi City bio pravi. Ili je možda jednostavno došlo vrijeme?

Jürgen Klopp je uvijek volio raditi stvari na svoj način. S obzirom na sve Liverpoolove višedesetljetne promašaje, i njega je pratila sumnjičavost dok je iskrcavao šlepere novca za ne odveć uvjerljive tipove iz Southamptona, Hulla, Rome, Stokea, Leipziga. A on ih je posložio. I juriša prema naslovu. Zasad izgleda moćnije nego ikad u zadnjih 29 godina. A i nesretni Stevey je udaljen nekih 300 kilometara. Valjda će biti dovoljno. Čak i uz onaj centimetar koji ih je pokopao na Etihadu.

Predlažem da službeni slogan pilot-programa VAR-a u HNL-u bude “Jel ti vjeruješ meni ili svojim očima?”

Može li itko zaustaviti Warriorse?

Novu godinu su na vrhu konferencijskih NBA ljestvica dočekali Milwaukee Bucksi i Denver Nuggetsi. Čestitam svima koji su zaradili novac prognozirajući da će biti tomu tako i unaprijed čestitam svima koji imaju muda danas staviti ozbiljan novac da će bilo koja od te dvije momčadi na kraju sezone detronizirati Golden State Warriorse.

Iako se čak 14 od 15 momčadi na Zapadu bori za doigravanje, iako Warriorsi trenutno ne izgledaju nimalo zainteresirano ili nepobjedivo, iako na Istoku postoje tri momčadi s boljim omjerom od aktualnih prvaka, iako su ih ove sezone već pobjeđivali i Houston i Oklahoma City, pa i LeBronovo LA gradilište, budu li zdravi teško je zamisliti ijednu drugu soluciju za zadnji dan finalne serije osim oproštajnih konfeta i poneke suze usred Oracle Arene. I šampionski pozdrav od dinastije koja od sljedeće sezone seli na drugu stranu Bay Bridgea. Ali tko zna. Događala su se i veća čuda.

Može li Borussia izdržati pritisak?

Brzi i žestoki. Tako su djelovali dortmundski žuto-crni u uraganskom stampedu Bundesligom ove jeseni. Pod zapovjedništvom novog trenera Luciena Favrea, na krilima maestralnog kapetana Marca Reusa, engleskog tinejdžera Jadona Sancha, iskustva Axela Witsela, šokantno učinkovitog Paca Alcacera i poprilično golobradog ostatka družine gladne pobjeda i trofeja, Borussia je iskoristila sve Bayernove probleme i novu godinu dočekala sa šest bodova prednosti na vrhu ljestvice.

No, pravi posao tek ih čeka. Niko Kovač je s Bayernom uspješno prebrodio jesenske oluje i serijom pobjeda u završnici polusezone najavio da im na proljeće ima namjeru žestoko puhati za vratom. Iz lovca se Borussia pretvorila u lovinu, a želi li se obraniti brzini i žestini morat će dodati i mentalnu snagu. Svjesna da iza leđa ima najopasniju moguću — ranjenu zvijer.

Mogu li nogometaši na Olimpijske igre?

Hrvatska je na sedam ljetnih Olimpijskih igara od svoje samostalnosti imala predstavnike praktično u svim najpopularnijim ekipnim sportovima. Osim u nogometu. Iako olimpijski nogometni turnir nije ni najspektakularniji ni najvažniji, slijedom činjenice da na njemu ne nastupaju najveće svjetske nogometne zvijezde, draž i olimpijska uzvišenost tog turnira ipak postoji.

Nikola Vlašić, Josip Brekalo, Duje Ćaleta-Car, Filip Benković i Alen Halilović zagrizli su inozemni nogometni kruh i prije nego što su izašli iz mlade reprezentacije. I imaju šansu ući u legendu. Bez pretjerivanja. Postati prva hrvatska nogometna momčad koja je vidjela Olimpijsko selo. U San Marinu su završili kvalifikacije, u San Marinu će igrati Europsko prvenstvo. Suparnici su Englezi, Francuzi i Rumunji. Bilo bi lijepo slagati momčad za Tokio.

Mogu li košarkaši oživjeti?

Nema straha za Babu i Šišija, njih dvojica će se dočekati na noge gdje god ih bacite. Problem su ostala četvorica. Koja već polako ulaze u godine u kojima riječ “potencijal” definira razočaranje umjesto pohvale.

Porazna je činjenica da Dragan Bender, Mario Hezonja i Ante Žižić i ove sezone griju klupu i to u trima najlošijim momčadima lige. Momčadi koje nemaju nikakvih rezultatskih ambicija osim stereotipnog “građenja budućnosti”, a oni svejedno ne igraju. Ivica Zubac je zbog ozljeda konkurenata u zadnje vrijeme dobio minutažu u Lakersima, ali ni njegov status nije bajan.

Potencijal niti jednoga od njih nikad nije bio upitan. Potencijal koji je daleko iznad statusa u kojem su danas. Ali potencijal je imaginarna kategorija. Brojke su mjerljiva. U 2019. Bender, Zubac i Žižić navršavaju 22, Hezonja 24. Svi su već zaradili više nego što će im trebati. No, što će košarkaški iza sebe ostaviti? Godine idu, lete ko’ minute…

Mogu li rukometaši (uz)vratiti?

U zadnje dvije godine Hrvatska je uzela svjetske ili europske medalje u nogometu, vaterpolu, tenisu, čak i u košarci s mladom reprezentacijom. Samo u rukometu nije. A rukometaši su nas na medalje navikli više od svih spomenutih. Sjećate se onog Svjetskog prvenstva prije dvije godine? Ne sjećate? Ne krivim vas nimalo ako ste ga odlučili potisnuti. Jer završilo je baš ružno. A igrali smo polufinale.

Nije riječ o nezahvalnosti, polufinale Svjetskog prvenstva u bilo kojem sportu zaslužuje pljesak. Ali kad ispustiš finale zbog promašenog penala u zadnjoj sekundi, pa prokockaš osam razlike u utakmici za treće mjesto, teško je biti iskreno zadovoljan ostvarenim. Jer spavali smo sa srebrom, pa smo spavali s broncom, a probudili se s drvom. Je li trenutak da se hrvatski rukomet vrati na trofejni podij? Favoriti nismo. Što u našim glavama automatski znači da favoriti — jesmo.

Može li VAR poboljšati Ligu prvaka i HNL?

VAR je bio jedna od najboljih novosti na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. U Njemačkoj i Italiji već daje rezultate i smanjuje tenzije, pa je vrijeme da ga u svoje sudačke organizacije infiltriraju i dva najspektakularnija nogometna natjecanja u Europi. Liga prvaka i HNL. I jedni i drugi su to već najavili u 2019.

Pa s obzirom da je u hrvatskom nogometu za VAR zadužena najkontroverznija sudačka pojavnost u njegovoj novijoj povijesti, predlažem da službeni slogan pilot-programa bude “Jel ti vjeruješ meni ili svojim očima?”. Ali daj Bože da uspije. I da ubuduće svi budu zadovoljni suđenjem. I u Ligi prvaka i u HNL-u.

Mogu li Hajduk i HNS početi topiti led?

Bez obzira što će prethodna točka kod mnogih automatski generirati refleks i na ovu, činjenica je da je u HNS-u na mala vrata otpočela demontaža kadra koju je instalirao i betonirao međugorski mučenik. Koliko će trajati i koga će sve zahvatiti — teško je prognozirati. Ali vjerodostojni informatori se kunu da su odbrojani dani i Davoru Šukeru i Damiru Vrbanoviću i još nekima oko njih. I da je Marijan Kustić kroz podrume i stražnje ulaze praktično preuzeo žezlo hrvatskog nogometa u svoje ruke.

E sad, koliko je to pozitivna vijest znajući da je i on ne tako davno jeo iz ruke velikog farizeja, s njim se slikavao i da obojica dolaze iz istog stranačkog korpusa kojem je teško vjerovati i kad darove nosi, ostavimo vremenu da bude sudac. Što se tiče konkretnih poteza Kustić je ugodno iznenadio otvaranjem vrata saveza prošlogodišnjem Šukerovu protukandidatu i kritičaru Dariju Šimiću, nudeći mu mogućnost da ono što je pričao u kampanji pokuša promijeniti iznutra, ali i odaslao neke subliminalne poruke prema odmetnutoj hajdučkoj utvrdi. A to je više nego što su mnogi oko njega napravili godinama.

Iako s druge strane nije naišao na konkretnu reakciju iz prozaičnog razloga što je splitski klub u višemjesečnom upravljačkom preslagivanju uslijed kojega još uvijek nije definirao jasnu strategiju naspram eventualnih konstruktivnih dimnih signala iz Hiltona, novi ljubimac političko/nogometnog establišmenta barem je ostavio nekakav dojam da mu, za razliku od aparature koju je zatekao, ipak nije svejedno. Što je samo po sebi napredak. Kažu da je i noga u guzicu korak naprijed.

Između Hajduka i HNS-a čitavo je more problema i otvorenih pitanja koji su se godinama, čak i desetljećima, ignorirali. Sve dok nisu eksplodirali. I iskopali duboke rovove. I koliko god obje strane bile zaleđene u percepciji apsolutne ispravnosti onoga što zastupaju, jednog će se dana ipak morati početi razgovarati.

Jer niti Hajduk ima drugu domovinu, ligu ili reprezentaciju, niti HNS ima drugog Hajduka. Bio on prvi, treći ili šesti. I dalje je jedini klub koji u Hrvatskoj puni i svoje i tuđe tribine. I dalje je klub koji je i gradio i hranio i hrvatski nogomet i hrvatsku ligu i hrvatsku reprezentaciju. I uvijek će biti.

I bez obzira koliko to izgledalo teško, komplicirano ili daleko, jednog će se dana problemi morati početi rješavati. Jer bez obzira što mislila i jedna i druga strana, iracionalni i šizofreni status quo realno ne odgovara nikome.