Juriš

Dina iz dubina

Kako je Dina Levačić unaprijed pobijedila

Ne znam jeste li se ikad vozili brodom od Visa do Splita. Trajekt, recimo, vozi neka dva i pol sata. Sjedneš u salon. Gledaš kroz prozor. Prošetaš po palubi. Prčkaš po mobitelu. Dosađuješ se. Gledaš stotine brodica koje mimoilaziš i osjećaš se moćno. Jer si na sigurnome. Koliko god volio to more ispod sebe uvijek ga gledaš s nekim tihim strahopoštovanjem. Ako si pametan.

Gledaš ono more između Visa i Hvara, nije to ono more koje poznaješ. Nije to ono more koje gledaš s kraja i s kojim se lako sprijateljiš. To je more ozbiljnije, tamnije, namrgođenije. More koje te gotovo ne želi. More kojemu gotovo smetaš. More u kojem osjećaš da si gost. More kojeg se moraš bar malo plašiti. I poštovati ga. Ako si pametan.

I gotovo nesvjesno uvijek osjetiš neko olakšanje kad prođeš Splitska vrata i ušuljaš se između Brača i Šolte. Kad ugledaš obrise Kozjaka i Biokova u daljini. Kad osjetiš da je to more bar malo manje ljuto. Malo manje oštro. Malo manje negostoljubivo. Iako je još uvijek pola puta ispred tebe. Iako su kurenti i struje i dalje snažni.

Ali sretan si jer si siguran. Jer će te ta moćna makinja zaštititi i dovesti do kraja usprkos nepredvidljivoj nemani koju siječe svojom kobilicom i s kojom se stalno bori. I sa svim svojim motorima, silama i propelerima opet ponekad zaškripi. Zastenje. Izgubi bitku s ponekim valom. Pa onda opet pobijedi.

Ne pliva zbog love. Ne pliva zbog statusa. Pliva zbog sebe, svoje tvrdoglavosti i ideala

A ona pliva. Kroz sve to.

Slušao sam kao klinac priče o tome kako je jedan čovjek to sve jednom bio preplivao. Hej, preplivao!? Kakav Clark Kent, Veljko Rogošić je uvijek bio Superman. Većega nisi mogao zamisliti. Čovjek je *plivao od Visa do Splita. 54 kilometra. Trajekt vozi dva i pol sata. I dosadi ti. On je plivao.

A onda se u ljeto 2018. pojavila neka cura i rekla da će i ona pokušati. Preplivati. Od Visa do Splita. U redu, nije baš da je cura pala s neba, čuli smo već za nju, otplivala je već nešto. Ali je li ona normalna? Ona će *plivati od Visa do Splita?

Dina Levačić već se do tog ljeta 2018. okitila nekim izuzetnim ostvarenjima. Kad joj je bilo tek 18 godina preplivala je najduži maraton na svijetu, 88 kilometara (!) muljevite argentinske Parane. A tri godine kasnije već je bila spremna za nešto što je prije nje u sportskoj povijesti pošlo za rukom tek jednoj ženi i četvorici muškaraca. Trostruka kruna u samo 90 dana.

Najprije je u lipnju preplivala 46 kilometara ispod mostova Manhattana u New Yorku, pa u kolovozu 34 kilometra kanala Catalina u Kaliforniji, a zatim kao krunu svega u rujnu 45 kilometara sivog, hladnog i negostoljubivog La Manchea. Plivala je 11 sati i 42 minute između Velike Britanije i Francuske i postala prva Hrvatica kojoj je to pošlo za rukom. I nogama.

S dva (Catalina i La Manche) od ukupno sedam svjetskih plivačkih Grand Slamova koji se nazivaju Oceanovih sedam, Dina je odlučila preplivati najteži maraton na svijetu. Onaj u svom gradu. Jer znate Split. “Sa ne’š ti je izgrađena reputacija”. Ne’š ti La Manchea, Kalifornije, oceana i kontinenata. Aj se ti na Rivi dokaži. I pokaži.

Split je sam sebi ionako centar svita. I nema drugih Splitova osim sebe. Pa ako prepliva od Visa do Rive, što se Splita tiče — ne mora niti loviti preostalih Oceanovih pet. Zar će je itko pamtiti po tome što je preplivala nešto u Japanu? Ili na Novom Zelandu? Ne’š ti. Aj ti doplivaj s Visa.

Morate znati da, ako krenete s otoka Visa prema Splitu manjim brodom ili jedrilicom, trebate jako dobro proučiti i poznavati vremensku prognozu i vjetrove. Jer se možda nećete probiti bez da ištemate bubrežni kamenac ili dobijete svoj ili tuđi poluprobavljeni obrok u lice. I sad zamislite kroz to plivati. Nekih 15-16 sati u komadu.

Skočila je u more s viške punte po mrklom mraku u četiri ujutro. Plivala je 10 sati, pa 12, pa 14. Sa svakim zamahom Riva je bila sve bliža. I sve punija. Pola grada i njegovih gostiju skupilo se vidjeti to čudo. Preplivala je 51 od 54. Kurenat je u završnim kilometrima bio toliko jak da je više od sat vremena praktično plivala u mjestu. Zamislite koja je to snaga volje. I tijela. Plivaš, a stojiš. I plivaš dalje.

Tri kilometra do Rive izgledala su kao tristo kilometara u iscrpljenom tijelu i plućima punim soli. Morala je stati na 51. od 54 kilometra. Sebi je slomila srce, ali Split je natjerala na ovacije. A to nije lako. Pokušala je opet narednog ljeta. Morala je odustati na 33. kilometru zbog problema s disanjem. Morat će biti treća sreća.

U međuvremenu, prije nego što osvoji Split nastavila je osvajati svijet. Što je ponekad i lakša misija. U te dvije godine skinula je još dva Grand Slama, pobijedivši nova dva od Oceanovih sedam. U kolovozu 2018. preplivala je 42 kilometra dug kanal Moloka’i na Havajima, a godinu kasnije 31 kilometar dugi prolaz Tsugaru, koji spaja Japansko more i Tihi ocean. Surovost ambijenta u kojima je ostvarila ta dva pothvata je nevjerojatna. Od hladnoće, vjetrova, snažnih struja, meduza sve do morskih pasa kojima prolaziš kroz dvorište.

“Vidjela sam ih dok sam plivala na Havajima, vidjeli su i oni mene. Ali svatko je nastavio svojim putem dalje”, kaže onako usput. Kao da je riječ o jatu srdela.

Ovog ljeta u planu su bila nova dva. Vidio sam kako izgleda ljutito more u Gibraltarskom tjesnacu između Europe i Afrike. Nikome od nas običnih smrtnika ne bi palo na pamet ni u brod ući, kamoli noge smočiti. Ona je danima stajala ispred njega i čekala ga da se smiri. Molila ga da se smiri. Da joj da šansu. Bilo kakvu, čak i onu najmanju. Nije mu padalo na pamet.

Pa se preselila na sjever. Baš na onaj hladni, ružni, sivi sjever između Škotske i Irske. U Sjeverni kanal čija je 43 surova i hladna kilometra u povijesti uspješno preplivalo tek 88 ljudi. 11 sati je ratovala protiv sebe, 13-14 stupnjeva hladnog mora, meduza, valova i struja. Preplivala je 38 kilometara, ali dalje nije išlo. Morala je stati. Morala je vani.

Do novog pokušaja. Nemojte brinuti, ta ne odustaje. U daljinskom plivanju najbolji rezultati postižu se u zrelijim godinama, u tridesetima i četrdesetima. Kad uz svu moć i želju dobiješ i onu treću komponentu. Iskustvo. Dina Levačić ima 24. I već četiri od Oceanovih sedam.

Naravno da je činjenica kako *opet nije uspjela preplivati* u društvu licemjera i kauč-šampiona izazvala i poneku posprdnu reakciju. U pravilu od likova kojima mama još uvijek radi sendvič, maže leđa i ponosno plješće kad doplivaju do ‘očenaša’. Jer uvijek je lakše naći zločestu utjehu u ponekom posrtaju jedne realizirane mlade žene, šampionke i magistre edukacije i rehabilitacije koja želi posvetiti život djeci s teškoćama u razvoju, cure koja svaki svoj maraton pliva iz nekog drugog humanitarnog razloga jer, eto, nije preplivala ona zadnja tri kilometra do splitske Rive ili onih zadnjih pet do škotskog Portpatricka, nego se suočavati s vlastitim životnim porazima i neuspjesima.

A svatko normalan u toj će curi naći inspiraciju. Bilo za sebe ili za svoju djecu. Za borbu. Za nove pokušaje. Za sanjarenje o nekim dalekim morima koja želi preplivati. I dalekim obalama koje želi povezati. Jer se može.

Ne znam hoćete li me razumjeti, ali meni je Dina Levačić veća faca zbog činjenice da neke prepreke još nije uspjela savladati, nego da jest. Zbog toga što je dokazala da nije nikakav stroj ili nadnaravno biće s nadnaravnim moćima. Nego tek običan čovjek sa svim svojim granicama i bolovima.

Ali ona svejedno pokušava. Svejedno ne odustaje. Svejedno grabi sve svoje strahove za rogove i želi ostvariti ono što je zacrtala. Spremna probijati granice vlastitog tijela i vlastitog bola iako je ishod potpuno neizvjestan. Ne pliva zbog love. Ne pliva zbog statusa. Pliva zbog sebe, svoje tvrdoglavosti i svojih ideala.

Preplivala ili ne preplivala, već je pobijedila. Jer nije poraz kad ne preplivaš svoje životne prepreke. Poraz je kad nemaš hrabrosti pokušati.