Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Dino, tamo gdje mu je mjesto

Najosebujniji lik hrvatske košarke ulazi u Hall of Fame

Moram priznati da sam od Springfielda očekivao više. Ne mislim pritom na grad smješten negdje otprilike na pola puta između New Yorka i Bostona, nego na njegov najpoznatiji gradski landmark. Košarkašku Kuću slavnih, čija vas arhitektonska kugla dočeka odmah uz autoput kojim ujašete u taj klasični američki ‘kuća-pos’o, pos’o-kuća’ gradić u kojem vam više od kriminala prijeti smrt prouzrokovana dosadom.

Očekivao sam, štajaznam, da se nebo i zemlja spoje u košarkaškoj lopti. Da me na ulazu pozdravi hologram mladog Larryja Birda i ponudi mi da preko njega šutnem tricu. Da me neka futuristička 5D verzija Magica Johnsona pozove da bacimo jedan-na-jedan. Da uđem u neku sobu u kojoj neće biti gravitacije. Čisto da bar nakratko osjetim kako je živio i lebdio bik s brojem 23.

Kad ono – dobio sam jedan sasvim ‘običan’ i nimalo grandiozan muzej. Tek decentno i pristojno uređen kako bi vas proveo kroz povijest košarkaškog sporta. Iz američke perspektive, dakako. Od vremena kad je na lokalnom sveučilištu James Naismith izmislio taj sport, do modernog vremena kad su je razni Magici, Jordani i LeBroni učinili glamuroznom kraljicom sportova.

Oprosti mi, atletiko, na mojoj duši košarkaškoj.

Međutim, sva ‘običnost’ tog košarkaškog muzeja slika, lopti i dresova, iščezla je s penjanjem na vrh kupole pod čijim svodom svijetle glave velikana koji su pisali povijest košarke. Tek tada shvatite pravi smisao tog mjesta. I njegovo najveće blago.

Ljude.

Stajao sam dugo ispod Draženove slike i buljio u njegov dječački osmijeh. Jedan stariji Amerikanac pored mene objašnjavao je svojoj gospođi kako je “bio iz Jugoslavije i poginuo u prometnoj nesreći”. Kad sam gospodina refleksno ispravio kako je Dražen zapravo bio iz Hrvatske, a on se zahvalio i upitao me jesam li i ja od tamo i je li to ono gdje je Dubrovnik, iznenadila me neka neočekivana knedla u grlu.

I neki čudan koktel ponosa i sjete. Mi tako mali i nevažni, a tako veliki i važni. Zbog njih nekoliko. A većina onih čiju su sliku uljepšali nikad im neće niti zahvaliti.

Sjetio sam se tog mog privatnog osjećaja ponosa u springfieldskoj Kući slavnih kad sam dobio poruku da je i Dino Rađa ‘uselio’ pod isti svod. U društvo Dražena Petrovića, Kreše Ćosića i Mirka Novosela. U dom košarkaških besmrtnika.

Na razvalinama hrvatske košarkaške sadašnjosti ukazao se još jedan bljesak njezine veličanstvene prošlosti. I to baš u trenucima kad smo vjerojatno na najnižoj točki na kojoj je taj sport u nas bio u zadnjih pola stoljeća. Možda kako bi nas podsjetio na sve što smo imali i na sve što smo bili. Pokazujući nam prstom baš u čovjeka kojeg je do nevjerojatnih visina odvela fanatična upornost i krvavi rad, a ne bogomdani talent i menadžerova vještina. Postulati na koje se svela *moderna hrvatska košarka.

Dino Rađa je najosebujniji lik hrvatske košarke. Bio je takav kao igrač, takav je i danas dok pokušava spasiti što se spasiti može. Ako se išta u hrvatskoj košarci više može spasiti. O njegovoj igračkoj karijeri koja ga je dovela do Springfielda teško je reći išta novoga. Sve je već ispričano. I sve je živopisno. I jedinstveno.

Dino Rađa se miješa. Govori što misli. Pokušava. Griješi. Pogađa. Ali ne bježi. Ne se skriva se. Ni od tuđih, ni od vlastitih pogrešaka

Od onog Bormija u kojem je po prvi put shvatio magnitudu čarobnog svijeta koji mu se otvara pred očima. Od Pepeljuge Jugoplastike s kojom je dvaput pokorio Europu, dok se to bez milijunskih budžeta još uvijek moglo. Od Rima u kojem je imao veću plaću od Maradone i bio tema rasprave u talijanskom Parlamentu. Od Barcelone u kojoj je u dvije utakmice Dream Teamu ubacio 37 poena. Od Boston Celticsa, najvećeg košarkaškog kluba na svijetu, u kojem je bio prvi strijelac i igrač.

Od Panathinaikosa koji ga je toliko iživcirao da je samo vrebao priliku potpisati za Olympiakos. Od Zadra u kojem je liječio dušu i igrao za ćevape i za raju. Od Cibone u kojoj je odigrao pet utakmica i otišao. Jer su ga lagali. Do Splita u kojem je okupio ekipu, u Draženovom domu prekinuo 11 godina Cibonine prvenstvene dominacije, zapalio cigaru na parketu i otišao u mirovinu.

O njegovom životu može se snimiti serija, a ne film. O tvrdoglavom i svojeglavom debeljku koji je svojom glavom pobijedio svoje tijelo i natjerao ga da radi sve ono što zamisli. O centru koji je trčao kontre, o teškašu koji je pogađao vanjske šutove i razigravao suigrače. O čovjeku koji je sve u životu radio na svoj način. I pod svojim uvjetima.

O mrcini koja s 210 centimetara i 120 kilograma bez straha krene motorom na sjever Norveške. O liku kojemu je slon prdnuo u uho, a on svejedno bez ikakvog kompleksa pjeva s najboljima. O igraču koji išamara sina vlasnika kluba braneći svog trenera. O čovjeku koji zaradi dovoljno da poneku sezonu može igrati za svoj gušt. I gušt ljudi oko sebe. O tipu koji može pokucati na sva košarkaška vrata na svijetu, a on opet više voli boraviti u društvu svojih rekreativaca s kojima igra lokalnu amatersku ligu. I koji i tu ligu igra s jednakim žarom i strašću kao i utakmice u New Yorku, Barceloni ili Ateni.

O sportašu koji je više od ikoga utjelovio esenciju i definiciju splitskog mentaliteta i dišpeta i čija bi slika trebala stajati uz te pojmove u svakom rječniku. I Dina je ponekad teško razumjeti ako ne razumijete Split. Njegovu tvrdoglavost i izravnost. Njegov istovremeni egoizam i altruizam. Nikad ga nećete moći shvatiti ako uz njegove vrline niste spremni prihvatiti i sve njegove mane.

Sedam godina vodio je KK Split kao predsjednik, kasnije i kao savjetnik. I napravio je puno grešaka. Većinu njih je i sam uvidio i priznao. Zadnje dvije godine uhvatio se posla i u HKS-u i ponekad ostavlja dojam kako još uvijek nije siguran što želi napraviti i kojim putem usmjeriti ostatke ostataka devastiranog tkiva hrvatske košarke. Ali je tu. Lupa glavom o zid. Iako se svaki dan susreće s unutarnjim i vanjskim pitanjem “što ti to u životu treba?”.

Tužno je zadnjih mjeseci bilo gledati kako se još jedna u nizu hrvatskih sportskih legendi razvlači kroz blato. Možda je Dino Rađa nakon igračke karijere napravio puno krivih poteza. Možda je pogrešno procijenio mnoge koji su se oko njega motali i svašta mu sugerirali. Možda je trebao bolje voditi KK Split. Možda je trebao odabrati boljeg izbornika. Možda je puno toga trebao reći ili napraviti drugačije. Ne možda, nego vjerojatno.

Ali Dino Rađa sigurno nije glavni krivac što je hrvatska košarka tu gdje jest. I ne može sam ispraviti sve ono što su 20 godina prije njega neki drugi uništavali. I nije zaslužio da ga šibaju podsmijesi, zluradi komentari i uvrede nakon što ga nekakav optuženik za teški gospodarski kriminal ničim izazvan izvrijeđa u jednom od svojih besmislenih monologa.

Dino Rađa može biti svašta, ali kriminalac nije. I sigurno u hrvatskoj košarci nije zbog materijalnog ili nekog drugog privatnog interesa. A svi koji su se zadnjih tjedana sjajno zabavljali zbog uvreda koje su se na njega sručile, imaju pred njim ustati, nakloniti se i reći “Poštovanje, gospodine.” Uključujući i onoga kojemu se ešalon lobotomiziranih zombija klanja nazivajući ga Tatom.

Da, Dino Rađa bi bio puno popularniji i u svom gradu i u svojoj zemlji kad se ne bi miješao. Takvi kod nas puno bolje prolaze. Kad bi svraćao kući na ljetovanje, držao pognutu glavu, šutio o svemu što se oko njega zbiva ili bacao fraze i floskule. A Dino Rađa se miješa. Govori što misli. Pokušava. Griješi. Pogađa. Ali ne bježi. Ne se skriva se. Ni od tuđih, ni od vlastitih pogrešaka.

I to je ono što možeš uzeti ili ostaviti. Možeš o njemu misliti što god želiš. Možeš mu reći da je pametan ili glup. Možeš mu reći da je trebao reći ili napraviti ovo ili ono. Možeš ga pljuvati jer nije po špranci. Jer nije kao drugi. I nije. Zato je tamo gdje 99 posto onih koji o njemu imaju ovakvo ili onakvo mišljenje nije i nikad neće biti.

Među najboljima od najboljih u onome čime se bavio.

Priznajem da sam i ja, kao i većina drugih, vjerovao da će Toni Kukoč biti sljedeći Hrvat čiji će portret zasvijetliti u Kući slavnih u Springfieldu. Toni će onamo i doći, to nije upitno, samo je pitanje vremena. Kako bi i na tom posvećenom mjestu svjetske zaokružio sveto trojstvo hrvatske košarke. Otac, sin i duh sveti. Krešo, Toni i Dražen.

Često su me znale živcirati rasprave i natezanja oko toga tko je od njih trojice najveći i najvažniji. I nikad se u njih nisam želio upuštati. Jer je svaki pogled na to subjektivan. I jer je svaki odgovor točan. I istovremeno nepotpun.

Dino Rađa nikad neće biti iznad bilo kojega od spomenute trojice. Ali ako postoji netko tko je dostojan sjediti za istim stolom s njima, otvoriti bocu vina, zapaliti cigaru i biti četvrti za partiju briškule i trešete, ne poznajem nikog boljeg od njega.

Dino Rađa je pod kupolom kugle u Springfieldu. Među velikanima koji su stvarali i mijenjali košarkašku povijest.

Dino Rađa je tamo gdje mu je i mjesto.