Izbornik Hrvoje Horvat dobio je mandat složiti drugačiju reprezentaciju od one na koju nas je navikao već poprilično potrošeni Lino Červar. I bome ju je sastavio. Drugačiju. Hoće li biti i bolja — saznat ćemo vrlo brzo.

Ono što već znamo je to da je Horvat poprilično iznenadio popisom igrača koje namjerava voditi u Mađarsku, a još i više popisom onih koje ne namjerava. Kako trenutno stvari stoje, ondje neće biti Marina Šege, Igora Karačića, Manuela Štrleka, Marina Marića, Stipe Mandalinića, Šime Ivića, Ilije Brozovića, Ivana Sliškovića, Josipa Božića-Pavletića, Domagoja Pavlovića i još nekih koje se možda očekivalo.

Dok vaterpolisti i Split budu sjedinjavali energiju, košarkaši će krenuti u još jednu muku ježovu

S druge strane, popis obiluje igračima PPD Zagreba, koji se već nekoliko sezona sramoti u Ligi prvaka, što automatski izaziva refleks puhanja na hladno. Jer reprezentacija je nerijetko u prošlosti kao prvu točku dnevnog reda imala servisiranje Zagrebovih prodajnih potreba, a tek onda je išla točka ‘razno’. Nadajmo se da ovaj put ta tema neće opet izlaziti na javnu raspravu i da Horvat sa svojim stožerom ima i viziju i ideju kako hrvatska reprezentacija treba izgledati ovoga, ali i nekoliko narednih siječanja.

Domagoj Duvnjak i Luka Cindrić trebali bi biti srce i duša ove momčadi; tu su dva prekaljena Ivana, Čupić i Pešić, pa iskusni Marko Mamić, a od Halila Jaganjca, Ivana Martinovića i Marina Šipića po prvi put se očekuje da budu nositelji. Ima tu kvalitete, ali pitanje je svakog siječnja isto: ima li širine? Ili će opet oni glavni disati na škrge, a oni na kraju klupe grickati kokice. Dok neki koji bi mogli pomoći bulje u televiziju.

Skupina je sve osim lagana, krećemo 13. siječnja protiv okrnjene i ozljedama i covid-protokolima očerupane Francuske. Ali i dalje — Francuske. Vrhunske. Dva dana kasnije je uvijek vrući okršaj sa Srbijom, koja bi mogla imati navijački vjetar u leđa s obzirom na to da je Segedin na sjevernoj granici te zemlje. Zadnje kolo nudi Ukrajince, a samo dva prvoplasirana prolaze u drugi krug.

Teška skupina, teško da je mogla biti teža, ali ne želimo niti pomišljati da nakon samo četiri dana Europsko prvenstvo za Hrvatsku može završiti. To se nije dogodilo još od Švedske prije ravno 20 godina, kad smo, zamislite, također u grupi imali Francusku i Srbiju (doduše, tada u kooperaciji s Crnom Gorom).

Prolazak u drugi krug u Budimpešti donio bi slatke brige jer bi se termini miješali s našim drugim siječanjskim adutom. Futsalskom reprezentacijom koju čeka Europsko prvenstvo u Nizozemskoj.

Momčad koju će probrati i pripremiti izbornik Marinko Mavrović natjecanje otvara u Amsterdamu 21. siječnja protiv Poljske, a četiri i osam dana kasnije čekaju ih okršaji s Rusijom i Slovačkom. Hrvatska će svoje mjesto u gornjem domu europskog futsala nastojati potvrditi prolaskom u četvrtfinale, za što će biti nužno zauzeti jedno od dvaju prvih mjesta u skupini. Tko zna, možda se groznica reprezentativnog siječnja i veljače ove godine s rukometaša prelije i na malonogometaše.

Veljača donosi Zimske olimpijske igre u Pekingu, koje će na tri tjedna skrenuti našu pažnju prema sportovima koje inače rijetko vidimo. Što se naših aduta tiče, jedinu eventualnu medalju možda možemo očekivati od skijaša Filipa Zubčića, ako maksimalno dobro odradi svoju najjaču disciplinu, veleslalom.

Taman kad se zimski sportaši raziđu iz Pekinga i okolice, hrvatske košarkaše čekaju dvije utakmice protiv Švedske u tri dana. Kvalifikacijske ne samo da bismo ostali u igri za nastavak borbe za Svjetsko prvenstvo, nego i kako bismo možda kupili još malo strpljenja i povjerenja Bojana Bogdanovića u nacionalni dres.

Uspije li hrvatska realnost koju će okupiti izbornik Veljko Mršić u veljači barem jednom pobijediti Šveđane i osigurati bolju međusobnu koš-razliku, ostaje nada da bi Bogdanović, Dario Šarić, Ivica Zubac, Ante Žižić i društvo na prijelazu iz lipnja u srpanj mogli riješiti Finsku i/ili Sloveniju i kupiti još malo lažne nade u reanimaciju hrvatskog košarkaškog trupla. I lažna nada je nada, zar ne?

U ožujku i travnju posvetit ćemo se uglavnom klupskim uzbuđenjima i razračunavanjima, a produkt je to onog već famoznog autogola Fjodora Kudrjašova na Poljudu. Dok budemo jednim okom pratili kako se Talijani i Portugalci muče osigurati jesen na Bliskom istoku, Hrvatska će vjerojatno uživati u tamošnjem proljeću. Kroz neki ‘prilagodbeni’ turnir u pauzama između jacuzzija i koktelčića na hotelskoj terasi. Zasluženih.

Vrhunac drame za Hrvatsku dogodit će se tek nakon što se Cristiano Ronaldo i Giorgio Chiellini u jeseni svojih karijera razračunaju koji će od njih imati svoj prvi jesenski godišnji odmor. Za prvi dan travnja zakazan je ždrijeb skupina Svjetskog prvenstva, nakon kojeg će krenuti mozganje kako se dočepati Katara i preživjeti ondje bez da za to morate založiti stan, bubreg ili punicu.

Druga polovica svibnja donosi prvo prolazno vrijeme za vaterpolsku reprezentaciju. Nakon 21 godine Svjetsko prvenstvo je opet u japanskoj Fukuoki, a Hrvatska s tog prethodnog nema neke lijepe uspomene. Tada je završila (tek) osma.

No, puno veći problem od prošlosti bit će sadašnjost, jer izbornik Ivica Tucak u najnezgodnijem trenutku mora odraditi brzopoteznu smjenu generacija i pritom gađati ozbiljan rezultat. Možda ne u Fukuoki, nju se može ‘žrtvovati’ na uštrb preslagivanja i uigravanja, ali u Splitu tri mjeseca kasnije svakako.

Odlasci zadnjih ostataka trofejne generacije koja je čitavo desetljeće osvajala medalje ostavili su poprilične rupe. Nema više Andra Bušlje, Xavija Garcije, Paula Obradovića, Luke Lončara, možda ni Mara Jokovića koji se još premišlja. A da stvari budu još kompliciranije, otkazao je nezadovoljni centar Luka Lozina, dok Lovre Miloš pauzira već pola sezone zbog svoje čudne odluke da se povuče iz vaterpola, a onda još čudnije da povuče povlačenje i ode u Partizan.

Bit će tu puno igrača koji će se prvi put naći u ulogama nositelja reprezentativnih ambicija i tek treba vidjeti kako će se u njima snaći. Fukuoka će biti lakmus-papir, a ono pravo uslijedit će na prijelazu iz kolovoza u rujan, kad je zakazano Europsko prvenstvo u Spaladium Areni.

To je natjecanje planirano kao kruna trofejne generacije, jer smo svoje jedino europsko zlato osvojili baš kad smo bili domaćini u Zagrebu 2010. Nažalost, umorni junaci dalje nisu mogli, ali valja vjerovati da će idućih devet mjeseci Tucak i njegov stručni stožer dobro iskoristiti kako bi splitska fešta na kraju ljeta bila uspješna i pamtljiva.

A dok vaterpolisti i Split budu sjedinjavali energiju, košarkaši će krenuti u još jednu muku ježovu. Ždrijeb nas je poslao u milansku skupinu jednog od ovih modernih multidržavnih Eurobasketa, gdje ćemo na početku rujna prolaziti sito i rešeto protiv Grčke, Velike Britanije, Estonije, Italije i Ukrajine, sve kako bismo se nekako ugurali među prva četiri koja će nastaviti natjecanje u Berlinu osminom finala.

Eurobasket je još daleko, ali ono u što već danas možemo biti apsolutno sigurni jest to da ne trebamo ništa najavljivati, još manje očekivati. Možda jedino to da uspijemo skupiti ono najbolje čime raspolažemo, pa što bude. Tada ćemo već znati jesmo li preživjeli prvi krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, a u skladu s time ćemo i tretirati europsko kao možda i posljednje veliko natjecanje na kojem ćemo imati Bogdanovića.

U rujnu će biti odigran i završni krug Lige nacija, koja bi u lipnju s po četiri utakmice (Austrija i Francuska kod kuće, Danska i Francuska u gostima) valjda trebala kompenzirati rupu koju je ostavio transfer velikog natjecanja iz kasnog proljeća u kasnu jesen.

Liga nacija zapravo će biti posljednje reprezentativno okupljanje prije šlaga cijele godine — najčudnijeg Svjetskog nogometnog prvenstva u povijesti. Još će se početkom listopada održati i ždrijeb kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Njemačkoj 2024., a onda će se cijela kugla nogometna zaustaviti i oči uperiti prema Kataru.

Prerano je za išta više osim činjenice da Zlatko Dalić i njegov stožer imaju i više nego dovoljno vremena za pripremiti Plan A, B, C i tako sve do Plana Ž. Vrijedi tek ponoviti da je otvaranje 21. studenoga, a finale 18. prosinca. I da Hrvatska brani srebro iz Rusije. O svemu ostalome ionako ćete iscrpno i detaljno čitati i slušati u idućih 12 mjeseci.

Toliko je toga zanimljivog i uzbudljivog stalo u godinu koju smo prije nekoliko sati otvorili. Nadajmo se da ćemo se za 365 dana imati čega prisjećati.

Dobrodošla, 2022.!