Savez mu je, međutim, naložio da se odluči između izborničkog i zadarskog angažmana, jer balansirati s oba posla doista nije moguće. Ni psihički, ni fizički. Mršić je tako uspio ono što rijetkima uspije. Otići na vrhuncu. Makar su taj vrhunac i zadovoljstvo trajali jedva mjesec dana, dok ga nije poklopilo reprezentativno zvono.

Mršića je naslijedio njegov pomoćnik Ivan Perinčić, koji će nakon asistentskih gaža u Cedeviti, Gorici i Zadru krenuti u svoju drugu sezonu na mjestu prvog trenera nakon Zaboka 2017./18. Ali uspoređivati Zabokovu klupu s Zadrovom je besmisleno. Perinčić je kao Zadranin svjestan da neće imati puno vremena da pokaže i primijeni sve ono što je naučio. Posebno ne nakon sezone dvostruke krune i vječno zapaljivih i nestrpljivih navijača koji se vraćaju na tribine.

HKS se protiv regionalne lige odlučio boriti — regionalnom ligom. Ali ne sa Srbima, Crnogorcima i Slovencima, nego s Austrijancima, Česima i Slovacima

Prošlogodišnja šampionska momčad nije se dramatično promijenila, barem ne u magnitudi u kojoj se promijenila ona vicešampionska. Istina, otišao je važni, gotovo ključni čovjek Chinanu Onuaku, čiju će dominaciju reketom pokušati kompenzirati dva novoprodošla manje poznata brata iz obitelji Luković i Drežnjak. Šuterske dionice Kodija Justicea nastojat će nadomjestiti novi Amerikanac Kevon Harris, a ako ne bude išlo s njim tražit će se novi žeton(i). Znate već kako to ide s Amerikancima razine koja je dostupna našim klubovima. Dikod uđe, dikod ne uđe.

Tu je i dalje kapetan Dominik Mavra i iskusni Justin Carter, okruženi solidnim klupskim igračima poput Martina Junakovića, Domagoja Vukovića, Antonija Jordana, Aleksandra Bursaća. Za hrvatske prilike sasvim dovoljno za vrh, za regionalne vjerojatno tek za novu grčevitu borbu za svaku pobjedu kako bi se izbjegla drama u zadnjim kolima. S obzirom na tu činjenicu teško je očekivati da bi najbolji prošlosezonski juniori Tomislav Buljan i Duje Brala mogli dobiti neku ozbiljniju minutažu, što je šteta. Ali smo navikli. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Split je ovog ljeta ostao bez uprave, trenera i petorke i pola igrača reprezentativnog pedigrea. Što znači da je prošla sezona, okončana s dva finala, doista bila ono što smo i znali da jest. Šminkanje fasade kuće kojoj su truli temelji. Marko Luković, Blaž Mesiček, Ilija Đoković, Pavle Marčinković, Luka Babić, Marin Marić i Antonio Vranković brže su se raspršili nego što su se pošeno upoznali, kamoli uigrali.

Ostao je tek Roko Ukić, koji je tako silno želio prošlu sezonu učiniti trofejnom, kako bi se onda na Olimpijskim igrama u Tokiju mogao oprostiti zaokružen i sretan. Završilo je i bez trofeja i bez Tokija, pa je Leni odlučio pokušati još jednom. Riskirajući da mnogi ne shvate njegovu stvarnu ulogu u svlačionici Splita u sezoni koju će završiti kao 38-godišnjak.

Ruku će mu pokušati dati Toni Perković, od kojeg se ove sezone očekuje ‘korak od dvije milje’. Da postane najbolji igrač Žutih. Ostali su i Sani Čampara, Darko Bajo, Ivan Perasović, stigli su Karlo Žganec, Nejc Barič, Tonko Vuko i dvojica Amerikanaca koja tek trebaju proći ‘dikod uđe, dikod ne uđe’ rulet.

A dok Amerikanci budu tražili svoje ruke, noge i formu, dok Ukić bude suigračima objašnjavao gdje griješe, a neizbježni porazi pratili izuzetno težak start sezone koji Splitu nosi sve najjače momčadi, testirat će se i stvarna vizija i povjerenje klupskog vodstva koje se (valjda) napokon konsolidiralo, u novu trenersku nadu Srđana Subotića.

Jedan od onih bivših igrača za koje će vam svi reći kako je ‘rođen za trenera’ i kako ima sve da u tom poslu bude jako dobar, na startu svoje samostalne karijere bačen je u ‘kašetu brokava’ u kojoj se malo toga može posložiti u tako malo vremena. Priprema skoro da i nije bilo, a neće biti ni nekih velikih treninga jer kad se ne igra, onda se putuje ili regenerira. Ali tko te pita. Krenu li kola nizbrdo, nekako sumnjam da će itko iz uprave izaći pred javnost i reći “Ovo što se događa je naša pogreška, nije trenerova.”

Posebna priča su kvalifikacije za FIBA Ligu prvaka. Split je prihvatio pozivnicu koju je Zadar odbio i pojavio se nakon 17 godina u nekom natjecanju koje se odigrava izvan područja od Vardara pa do Triglava. Sama ta činjenica zvučala je zanimljivo, ali je izvedena potpuno drljavo, traljavo i nedostojno klupskog imena.

Kako se kasnilo s formiranjem uprave kasnilo se i s formiranjem momčadi, pa dok se na Gripama čekalo Godota, većina Subotićevih igračkih ‘pickova’ već je odletjela na neke druge destinacije. U Ateni se dobilo polurekreativni ciparski AEK, ali već je švicarski prvak Fribourg stavio i Split i našu klupsku košarku onamo gdje danas, nažalost, pripadaju. Daleko čak i od nekog europskog prosjeka, o eliti da ni ne pričamo.

I sad zamisli, kvragu, gdje je svijet otišao, kad ti se čini da ćeš u novoj sezoni najradije gledati — Cibonu. Klub koji je toliko toga uništio i ugasio u 30 godina hrvatske košarkaške samostalnosti, danas jedini nudi koliko-toliko zanimljivu mladu momčad s domaćim igračima u glavnim ulogama. Je li trener Vladimir Jovanović našao formulu kako ispolirati talente i pretvoriti ih u ozbiljne seniorske igrače ili je tek riječ o pripremnim varkama, pokazat će utakmice. Ali potencijala je u ovoj novoj Ciboni više nego igdje u Hrvatskoj.

Od Roka Prkačina, koji je shvatio da ga NBA skauti ne gledaju onako kako ga mi gledamo, pa se, srećom, povukao s mjesta za koje ni na koji način još nije spreman. Od Lovre Gnjidića, koji je shvatio da je prerano za inozemstvo, makar to bilo tamo gdje rastu ukusni šipci, gdje se priča vrlo sličnim jezikom i gdje trener navija za Hajduk i Jugoplastiku. Od Matea Drežnjaka, koji je iz Širokog stigao kao reprezentativac, pa (ne)stao. Od Tonija Nakića, Krešimira Radovčića, Danka Brankovića, koji bi mogli, još uvijek, dobro živjeti od košarke. Ali su na prijelomnici. Vrijeme ide. Vrijeme leti.

Bit će baš zanimljivo pratiti koliko će strpljivo i ustrajno srpski trener miješati taj koktel hrvatske mladosti, trojice solidnih stranaca i par Hrvata u najboljim godinama. U vrijeme kad pokušava omekšati postbandićevsku tvrdu koru kruha, Cibona ima momčad na kojoj vrijedi držati oko.

I tako će naše ‘Veliko trojstvo’, koje je u nekoj drugoj galaksiji prije mnogo vremena bilo strah i trepet Europe, i ove sezone juriti iz busa u bus, iz dvorane u dvoranu, kako bi kombinirali dva različita natjecanja u kojima će igrati posve različite uloge. A HKS će i dalje čupati kose jer ih ne može odgovoriti od te lige kojom već godinama vladaju svi osim Hrvata. Kako na parketu, tako i izvan njega.

Savez je ovog ljeta svim silama želio izgurati barem jedan od ta tri kluba iz ABA lige, nadajući se da će tako napraviti pukotinu koje će dovesti do konačnog raspada tog udruženja. No, sva tri naša predstavnika su se nasmijala u lice matičnom savezu i nastavila i dalje participirati u društvu kojem, realno, više ne pripadaju ni po budžetu, ni po kvaliteti, ni po ambiciji. Ali teško je suspregnuti ego koji je uvjeren da vrijediš više nego što stvarno vrijediš. Jer da vrijediš, valjda talentirani hrvatski klinci ne bi radije igrali u srpskim ili crnogorskim razvojnim klubovima nego u najvećim hrvatskim.

HKS je, potom, došao na novu ideju. Odlučio se protiv regionalne lige boriti — regionalnom ligom. Ali ne sa Srbima, Crnogorcima i Slovencima, nego s Austrijancima, Česima i Slovacima. Predstavljajući Alpe Adria Cup “europskim natjecanjem”. Što je besmislica. Po toj logici je i ABA liga ‘europsko natjecanje’.

K tome, ‘europska natjecanja’ u košarci zapravo više ni ne postoje. Danas postoje tek lige u koje svatko bira i poziva klubove sukladno svojim željama i razinama. O Euroligi i Eurokupu hrvatski klubovi više ne mogu niti sanjati, a dva FIBA-ina natjecanja niti su bila zainteresirana za naše klubove, niti naši klubovi za njih. Da, Split je nešto pokušao, ali skoro da bi bilo bolje da nije. A i za naš košarkaški ego možda je bolje da se ni ne miješamo s nikim osim Austrijancima, Česima i Slovacima. Tu možda nekoga i pobijedimo.

Uglavnom, HKS je uspio nagovoriti Goricu da umjesto ABA 2 lige igra taj Alpe Adria Cup, zajedno sa Šibenkom i Škrljevom. Pa se dan prije početka sezone činilo da Hrvatska neće imati predstavnika među regionalnim ‘drugoligašima’, dok jučer nije objavljeno da će umjesto Gorice ondje ipak igrati Vrijednosnice Osijek.

Najintrigantnija priča našeg klupskog košarkaškog ljeta je povratak Cedevite u domaću elitu. Doduše s ‘prezimenom’ Junior, ali i takva je unijela popriličnu nervozu i neugodu u naš elitni klupski establišment koji je računao da je se otarasio transferom u Ljubljanu. Nervozu iz razloga što nitko ne može sa sigurnošću reći koliko visoko idu njene dugoročne ambicije. A istovremeno su svi svjesni da s prilično malo kapitala (kojeg Cedevita ima) i prilično dobrim uvjetima (koje također ima) fali tek jedan korporativni dopis da se Cedevita opet vrati u sam vrh hrvatske košarke. Koji uopće nije dramatično visok i nedohvatljiv.

I tako, nakon što smo Tonija Kukoča otpratili u Hall of Fame prisjećajući se gdje smo i kakvi smo nekoć bili, kreće nova i drugačija hrvatska košarkaška zbiljnost. S 12 klubova u šest različitih klupskih natjecanja. Od kojih smo se jednog već riješili porazom od prvaka Švicarske i prije nego što je sezona počela. A o reprezentaciji nećemo niti počinjati.

Što drugo reći osim — dobrodošli u hrvatski košarkaški kaos. I svaka čast svakome tko sve to bude i želio i uspio pohvatati. Bojim se ipak da je ostalo poprilično malo nas košarkaških pacijenata koje je uopće briga.