Dvije rečenice koje je Mario Hezonja rekao jednom stranom novinaru bile su dovoljne da se pokrene mašinerija. Dvije rečenice kojima je naznačio da će ljeto provesti u klupskom, a ne reprezentativnom programu, bile su okidač da mladog Dubrovčanina zaspe kiša metaka. Iz društva koje se kupa u hashtag domoljublju. I moru licemjerja koje eksplodira uvijek kad neki sportaš, o čijim privatnim bitkama i ratovima javnost ne zna apsolutno ništa, otkaže reprezentaciji.
Sjećate li se Petra Hrgovića i njegove poruke sinu, brončanom olimpijskom boksaču iz Rija? “Jebi im mater svima, ne daj lešinarima da se slikaju s tobom”. Sjećate li se priče veslača Damira Martina, zlatne olimpijke Sare Kolak kojoj je Slovenija dala više od Hrvatske i drugih koji osvajaju medalje za državu usprkos njezinoj nezainteresiranosti?
Sjećate li se frustracija i ogorčenih priča naših sportaša o (ne)uvjetima u kojima treniraju, o preprekama koje preskaču i improvizaciji kojom su okruženi? O novcu koji ide svugdje osim njima?
Znate li da spomenuti Martin, niti devet mjeseci nakon osvojenog olimpijskog srebra, ozbiljno razmišlja o promjeni državljanstva? Ne zato što mu nisu isplaćeni nekakvi milijuni, nego zato što neki privatni pozadinski interesi prijete njegovoj karijeri.
Komu to sportaši u ovoj zemlji bilo što duguju? Komu bi to Mario Hezonja trebao objašnjavati zašto je dugoročno pametnije i za njega i za Hrvatsku da jedno ljeto posveti sebi, umjesto reprezentaciji? U kojoj bi ionako igrao sporednu ulogu, kao što je igrao i prošlog ljeta. Koga bi to Damir Martin trebao moliti za oprost ako sutra ogorčen svime što ga okružuje ode veslati za drugu državu?
Tko bi to trebao biti uvrijeđen ako jednog dana Mario Pašalić ili Ivan Santini pošalju u materinu i reprezentaciju i državu kad ih konačno pozove upomoć? Komu se treba ispričavati Marin Čilić kad odluči da će neko vrijeme svoj interes staviti ispred interesa reprezentacije? Tko će to ostati šokiran ako jednog dana Domagoju Duvnjaku dosadi vječna borba s vjetrenjačama i stalno pomlađivanje preko njegovih leđa i koljena?
Komu bi se trebao javiti Marko Tomas kad zbog reprezentacije izgubi nekoliko godina svoje karijere i niti “hvala” ne dobije? Ili Ivan Bender, kad u dresu reprezentacije doživi tešku ozljedu, a zatim zbog traljave “savezne” operacije izgubi četiri godine, a možda i cijelu karijeru? Tko te pita. Ili kad njegov mlađi brat prođe cijele reprezentativne pripreme, a onda zbog aljkavosti saveza dan prije početka Svjetskog prvenstva bude potjeran zbog patika. I još mu izvrijeđaju obitelj da je pohlepna, a njega da nije domoljub.
Nije poanta ovog teksta da sportaše ne bi trebala biti briga za reprezentaciju. Upravo suprotno. Sportaši su ovoj zemlji i društvu dali neusporedivo više nego što su od njih dobili. Nitko za ugled i dobar glas ove zemlje nije napravio više od sportaša. A država ih je vrlo često tretirala kao stare krpetine.
Užasno je licemjerno samo od sportaša uvijek i svugdje tražiti ono što većina ostalih građana nije spremna dati ovoj zemlji. U jednom od milijun paradoksa ovog otužnog društva, domoljublje sportaša u pravilu mjere oni koji tom istom društvu nisu dali apsolutno ništa.
Zar narod koji pognute glave i spuštenih gaća promatra kako mu se pred očima urušava sve što je gradio uistinu ima obraza propitkivati domoljublje svojih sportaša?
Recite mi, dakle, za koga bi to hrvatski sportaši uvijek i svugdje trebali “ginuti”?
Za državu kojoj su zadnja rupa na svirali? Za državu koja se ponaša kao Superhik, pljačkajući siromašne da bi dala bogatima? Za državu bez ikakve pravne sigurnosti i zaštite, u kojoj zakoni vrijede samo za one koji nemaju stranačke knjižice, moćne zaštitnike i nisu iz “društveno prihvatljive obitelji”? Za državu u kojoj se za 100 kuna ide u zatvor, a za 100 milijuna u Sabor?
Za državu koja više ne poznaje ni jedan moralni autoritet, koja zbog bahate rastrošnosti puca po šavovima i koja je potpuno obrnula teoriju da ona postoji zbog naroda, a ne obratno? Za državu koja porezima i nametima uništava i raseljava vlastiti narod samo da bi nahranila vojsku političkih uhljeba i pljačkaša koji su paralizirali čitavu zemlju, a kojima ne pada na pamet odreći se luksuza u kojem plivaju?
Za državu u kojoj ljudi gladuju sjedeći na nepreglednom prostranstvu neobrađene zemlje? Za državu koja je mentalno zarobljena u sredini prošlog stoljeća i vječno se vrti u zatvorenom krugu besmislenih ideoloških idiotarija? Za državu koja je dozvolila da bankrot jedne tobože privatne kompanije zaprijeti bankrotom čitave zemlje?
Za društvo u kojem se ne cijeni i ne promovira znanje i izvrsnost nego poznanstvo i podobnost? Za društvo u kojem se od svih vještina najviše traže vještine analnog alpinizma i vratnog klimoglavstva?
Za društvo koje je posvađano i razjedinjeno i regionalno i politički i gospodarski i ideološki i klubaški i oko povijesti i oko budućnosti? Za narod koji se svojom neslogom, pohlepom i kukavičlukom u samo 25 godina posrao na sve one ideale za koje su ljudi ne tako davno davali živote? Za narod koji ima memoriju zlatne ribice i koji je šutke dozvolio da pljačka u režiji ideološke dvoglave aždaje njegov komadić raja pretvara u pakao?
Za narod koji puši dude varalice o sukobu sjevera i juga, lijevih i desnih, ustaša i partizana, dok mu se pred nosom odvija pljačka stoljeća? Za narod koji se diže na noge zbog nekoliko zapaljenih baklji na nogometnoj utakmici, a nije mu na kraj pameti dignuti se zbog toga što mu se iz dana u dan, iz vlasti u vlast, iz poreznih reformi u ovršne zakone pljuje u lice i otima imovina, sloboda, ljudsko dostojanstvo i budućnost?
Za društvo koje je krahiralo na svim razinama i ogolilo ružnu i tužnu istinu da nismo narod nego ovce? Jer narod bi se pobunio. Narod bi nešto pokušao promijeniti kad bi shvatio da srlja u katastrofu. A ovce samo bleje, seru i opet iznova svake četiri godine kod istih frizera odlaze na šišanje.
Za društvo u kojem se sportaše smatra domoljubima samo kad pobjeđuju? A kad gube ili griješe onda su predmet sprdnje? Za državu u kojoj vojska i policija moraju stajati između navijača i vlastite reprezentacije?
Za saveze koji zbog privatnih interesa uništavaju i sportaše i lige? Za guzonje, njihove tajnike, tajnice, savjetnike, ljubavnice, vanjske suradnike, rođake, prijatelje, poslovne partnere, korumpirane novinare, kriminalce, selebritije koji dobiju ulaznice nedostupne ‘običnim’ navijačima? Za birokraciju i administraciju na koju se troši više nego na sportaše? Za političare koji se skaču slikati s medaljama, iako u 25 godina još nisu uspjeli odlučiti što sa sportom napraviti?
Čime smo to mi kao društvo uopće zadužili sve te mlade ljude da bi bildanje nacionalnog ega svojim pobjedama trebali uvijek staviti na prvo mjesto svojih prioriteta? Nesebično se davati samo da bi se neki političar s njima mogao slikati ili da neki nerealizirani kompleksaš iz Pripizdine Donje može sebe proglasiti pobjednikom kad oni u njegovo ime pobijede? Ili ih još maštovitije pljuvati kad izgube?
Društvo koje smo činjenjem i nečinjenjem sami sebi stvorili, društvo u kojem su i domoljublje i ljudska prava postali čisti biznis, u kojem opći interes nema nikakve šanse protiv egoizma i pohlepe, društvo u kojem je mentalitet “‘ko je jamijo, jamijo” metastazirao iz glave u sve njegove krakove i pore nema nikakvo pravo samo od sportaša ultimativno zahtijevati da nacionalni interes uvijek i svugdje pretpostave osobnom.
Priznajte sebi, ne morate meni, jeste li baš uvijek i svugdje interes države i društva stavili ispred vlastitog? Znam da neki jesu. Ali ogromna većina nije. Da jest, ne bismo bili tu gdje jesmo.
Konačno, zar narod koji pognute glave i spuštenih gaća promatra kako mu se pred očima urušava sve što je gradio od stoljeća sedmog uistinu ima obraza propitkivati domoljublje svojih sportaša?
Ružno vam je ovo čitati? Znam, i meni je ružno pisati. Ako želite, uvijek možete bojati Eiffelov toranj ili zabiti glavu u pijesak. Naravno, ako vam ne smeta što vam je guzica i dalje u zraku. Na vjetrometini. Nezaštićena i neodoljiva.
