Edin Terzić je rođen 1982. u gradiću Mendenu, dvadesetak kilometara jugoistočno od Dortmunda. Roditelji gastarbajteri, otac Bošnjak iz Srednje Bosne i majka Hrvatica iz Osijeka, doselili su u te krajeve krajem 1970-ih, pa Edin osim njemačke ima i hrvatsku putovnicu.

Kao devetogodišnjaka otac ga je prvi put odveo na tribine Westfalenstadiona, pa nije čudno što se odmah zaljubio u dortmundski klub. Igrao je nogomet, došao do trećeligaških terena, ali već u kasnim dvadesetima shvatio je da neće imati ozbiljnu igračku karijeru. Pa se posvetio sportskom studiju u Bochumu i upisao trenersku akademiju. Tamo je 2010. upoznao šefa skautske službe Borussije Dortmund, koji ga je pozvao u klub.

Predsjednik Watzke javno je procijenio da je Terzićevo kormilarenje klubu osiguralo barem 30 milijuna eura naredne sezone

Bilo je to ostvarenje snova za 28-godišnjeg studenta. Počeo je kao skaut u klupskoj akademiji, a uskoro je postao i pomoćnik svom vršnjaku Hannesu Wolfu u svim omladinskim selekcijama. Njegov nos za snimanje i igrača i momčadi brzo je prepoznao i Jürgen Klopp, koji ga je uvrstio u svoju skautsku ekipu za prvu momčad.

Bilo je to trofejno vrijeme kad je Borussia s Kloppom osvojila dvije uzastopne titule prvaka Njemačke, ujedno i posljednje prije devetogodišnje Bayernove dominacije koja još uvijek traje. Bio je u stručnom stožeru i u finalu Lige prvaka 2012./13., u kojem je Borussia poražena od Bayerna na Wembleyju.

Kako to često biva, jedan trenutak može ti okrenuti čitav život. Terzić je došao u Hrvatsku gledati jednog mladog nogometaša, a po dolasku je upoznao jednog nogometnog menadžera. Nakon što su popričali, menadžer mu je rekao: “Moraš upoznati mog brata”. Terzić je ljubazno zahvalio i prihvatio, iako nije imao pojma tko mu je brat. Razmijenili su brojeve, a Terzić je već bio zaboravio na taj susret. Jedan od svakodnevnih u životu nogometnog skauta.

A onda, tri dana prije početka Europskog prvenstva 2012., u Švedskoj ga je na novom skautskom zadatku nazvao nepoznati broj. Nije se javljao. Jednom, dvaput, triput. Zatim je došla poruka: “Molim te nazovi me. Pozdrav, Slaven Bilić.”

Slaven je bio taj brat. I spremao se za otvaranje Eura protiv Irske. Prikupljao je informacije sa svih strana, pa je poželio čuti i Terzićevo mišljenje. Dobio ga je, kao i neke specifične detalje, pa ga je hrvatski izbornik nazvao i nakon pobjede da mu se zahvali. I da malo razmijene informacije i o sljedećim protivnicima Talijanima i Španjolcima.

Biliću se svidjelo svježe oko i razmišljanje mladog skauta, pa su ostali u kontaktu. U ljeto 2013. spremao se za prvi posao glavnog trenera u Borussijinoj kadetskoj momčadi, kad je stigao novi Bilićev poziv. Ovog puta drugačije naravi. Pozvao ga je u svoj trenerski stožer u Beşiktaşu, kojeg je preuzeo nakon sezone u moskovskom Lokomotivu. Terzić je malo oklijevao i razmišljao, bilo mu je teško napustiti Dortmund u kojem je sve bolje kotirao, ali izazov je bio prevelik. Prihvatio je i četiri sezone proveo uz Bilića u Beşiktaşu i West Hamu.

Nakon Bilićeva odlaska iz londonskog kluba, Terzić je dobio poziv da se vrati kući. Favre je preuzeo Borussiju i uzeo ga za svog pomoćnika nakon odrađenog kaljenja uz Bilića u Turskoj i Engleskoj. Dvije i pol sezone proveo je uz Švicarca, a kad je u prosincu upravi konačno prekipjelo nakon domaćeg poraza 1:5 od Stuttgarta, Favre je smijenjen, a Terzić imenovan privremenim rješenjem. Do pronalaska dugoročnog.

No, umjesto da posluži samo kao tehnička prijemosnica, Terzić je do kraja sezone i navijače i novinare i kompletnu njemačku nogometnu javnost privukao na svoju stranu. A klupsku upravu potaknuo na ozbiljno promišljanje jesu li pogriješili što su već u veljači objavili kako će od ljeta momčad preuzeti Marco Rose, aktualni trener velikog rivala i imenjaka iz Mönchengladbacha.

Jer Terzić je malo po malo stabilizirao i uštimao svlačionicu punu mladih i nadobudnih glava i ekstremnih amplituda u raspoloženju i izvedbi. Pokazao je da zna kako s njima komunicirati i upravljati, a sezonu koja je potencijalno prijetila katastrofičnim ishodom transformirao u jednu od najuspješnijih u zadnje vrijeme.

Prošao je Sevillu u osmini finala Lige prvaka i muški ‘poginuo’ protiv finalista Manchester Cityja. U prvenstvu je nakon domaćeg poraza od Eintrachta u 27. kolu zaostajao čak sedam bodova za mjestom koje vodi u Ligu prvaka, ali je nakon toga nanizao šest pobjeda i osigurao novu Ligu prvaka i prije zadnjeg kola. A kao šlag na torti stigao je i trofej — njemački Kup nakon četiri sušne sezone.

Pritom je ostvario i neke slatke trijumfe koji su mu dodatno podigli rejting. Juliana Nagelsmanna, najskupljeg trenera u povijesti nogometa kojem je Bayern na pet godina predao svoje carstvo, nadigrao je i pobijedio u sve tri utakmice ove sezone, ukrcavši najboljoj obrani lige čak 10 komada. S dvije pobjede u prvenstvu (3:1 i 3:2) i trećom u finalu kupa (4:1) ostavio je i RB Leipzig i Nagelsmanna bez ijednog osvojenog trofeja.

A možda i najslađu, bez obzira što to neće priznati, ostvario je u četvrtfinalu kupa, kad je pobijedio i izbacio Borussiju Mönchengladbach na njezinom stadionu. I kad mu je budući trener njegove momčadi i njegov potencijalni budući šef morao čestitati.

Svlačionica ga jako dobro poznaje i izuzetno cijeni, što se moglo vidjeti po brojnim reakcijama igrača tijekom sezone. Ali i onom najvažnijom — činjenicom da su ga slijedili i provodili njegove ideje iako su znali da je tu samo do kraja sezone.

Stroj za golove Erling Håland bi vjerojatno trpao i da nema trenera, ali tek pod Terzićevim vodstvom s norveškim fenomenom sjajno su se sljubila i dva engleska wunderkinda Jadon Sancho i Jude Bellingham, kao i američki tinejdžer Giovanni Reyna. Igrači šalju samo komplimente na njegovu adresu, uz zajednički nazivnik kako su “potpuno drugačija momčad na kraju, u odnosu na početak sezone”.

“Otkako je Edin tu, puno stvari radimo bolje nego prije”, istaknuo je Mats Hummels, a Thomas Delaney prisnažio: “Dobar je trener, ozbiljan, dobro komunicira i vrlo jasno izloži što želi da napravimo i što od nas očekuje. Izuzetno je analitičan.”

Bez obzira na to što će ga od srpnja zamijeniti Rose, Borussijino čelništvo svjesno je kakav je posao 39-godišnji ‘vojnik kluba’ napravio i odmah nakon osvojenog kupa objavljeno je kako mu je produžen i podebljan ugovor i kako ga žele i dalje zadržati u stručnom stožeru. Istu stvar žele i igrači.

Predsjednik Hans-Joakim Watzke javno je procijenio da je Terzićevo kormilarenje klubu osiguralo barem 30 milijuna eura naredne sezone, makar se to čini čak i konzervativnom procjenom s obzirom koliko će narasti vrijednost dortmundskih dijamanata igranjem u Ligi prvaka.

Ipak, još uvijek nije sasvim sigurno da će Terzić zaista i ostati u Roseovom stručnom stožeru jer su prema njemu već bačene udice. Onu prvu je izbjegao, odbio je Eintracht koji mu je ponudio da naslijedi Adija Hüttera koji je naslijedio Marca Rosea. Ali pitanje je što će biti ako po njega uistinu dođu neki od bogatih engleskih aristokrata poput Tottenhama, gdje se već neko vrijeme spominje kao mogući nasljednik Joséa Mourinha.

Nijemci su ga već proglasili “Borussijinim Hansijem Flickom”, čovjekom iz unutarnjih klupskih rezervi koji je pokazao da ima i znanje i kvalitetu i rezultat, ali nema seksi reputaciju i ime. Za razliku od Bayerna koji je i Flicka ‘prožvakao i ispljunuo’ kao i mnoge njegove prethodnike, Borussia će prije ili kasnije doći u Terzićeve ruke.

Terzić je svom nasljedniku ‘poklonio’ Ligu prvaka i znatno bolju situaciju i atmosferu od one u kojoj je on preuzeo uzde od Favrea. S druge strane, otežao mu je prijem i skratio potencijalno strpljenje i uprave i navijača i medija, jer je djelom pokazao da ovoj momčadi ne treba puno da bi dala puno.

Nema nikakve dvojbe da je Terzić najbolja trenerska priča ovogodišnje Bundeslige. Kao što nema nikakve dvojbe da će on biti trener koji će naslijediti Rosea jednog dana, ako bude strpljiv i odoli svim sirenskim pozivima koji će ga u međuvremenu obasipati.

Ali ako i ode, klupa Borussije Dortmund mu je jednostavno suđena. I opet će na nju zasjesti, prije ili kasnije.