Juriš

Dosta ste spasili

Koliko još puta treba 'spasiti' Cibonu, Zadar i Split?

Ima jedna legendarna scena u legendarnom Malom mistu koju je zapamtio svatko tko je čitao ili gledao to remek djelo hrvatske književnosti i televizije. Ono kad u sklopu vatrogasne vježbe, koja je trebala poslužiti kao krunski dokaz funkcioniranja i brige sustava za dobrobit malog čovjeka, s balkona padne loše privezani ormar i napravi više štete nego koristi. A načelnik/brico, frustriran zbog nesposobnosti tobožnjih spasitelja, dovikne s rive konobaru/vatrogasnom zapovjedniku Roku na balkonu:

“Dosta ste spasili, ne spašavajte više ništa!”

Sezona jedva da je i završila, a sva tri naša košarkaška velikana rasula su se poput nesretnog loše privezanog ormara. Jedan čeka gradsku pozajmicu da mu poplaća dugove, drugi čeka gradske izbore da vidi tko će ga uopće voditi, treći prosi milostinju dobrih ljudi da vidi hoće li uopće preživjeti. A kad bi skupili sve igrače koje sva tri kluba imaju pod ugovorima, ne bi bilo dovoljno niti za osvojiti neki otočki ljetni streetball turnir.

Cibona je prva dva desetljeća hrvatske samostalnosti provela u nemilosrdnom uništavanju svega što joj je pokušalo stati na put. Treba podsjetiti sve one zaboravne glavice koje se ne sjećaju ili su odlučile zaboraviti kako su se u 1990-ima zbog Cibone prekrajali zakoni, varali propisi, otimali igrači konkurentskih klubova bez plaćanja odšteta, HKS-ovom kontrolom betonirao monopolistički sustav koji je Cibonu štitio, a sve druge gušio i micao s njezina puta. Cibona je u košarci u to vrijeme bila sve ono što je tadašnja Croatia bila u nogometu. Financijska rupa bez dna koja je političkim dekretom funkcionirala kao državni projekt nalik Ceauşescuovoj Steaui.

Ključno pitanje uopće nije hoće li Cibona/Zadar/Split preživjeti. Ključno je pitanje: što ako prežive? Koji je dugoročni plan? Što je konačni cilj? Od čega će živjeti?

Treba podsjetiti sve one zaboravne glavice koje se ne sjećaju ili su odlučile zaboraviti kako se Cibonin Mein Kampf temeljio na onoj strašnoj rečenici koju je tadašnji vladar Cibone/hrvatske košarke Bože Miličević jednom prilikom izrekao. “Ciboni je jeftinije i bolje kupiti stranca nego proizvesti igrača.” Provođenje te rečenice u djelo označilo je službeni početak kraja hrvatske košarke. I početak kraja dugoročno neodrživog Cibonina poslovnog modela.

I dok se danas Cibonini navijači zgražaju nad time što je “netko uništio Cibonu”, nisam baš čuo neke ozbiljne glasove koji skrušeno priznaju kako sve ono što je Cibona radila hrvatskoj košarci, a ne samo sebi, baš i nije bilo ispravno. Čujem samo žalopojke zbog toga što je “netko uništio Cibonu”. Ali što ćemo sa svim onim što je Cibona uništila na rušilačkom putu vlastitog samouništenja?

Danas se priča samo o posljedicama Cibonina neodgovornog funkcioniranja kroz zadnja desetljeća, ali što ćemo s uzrocima? Što ćemo sa svim onim trofejima koji su osvojeni zbog toga što se preplaćivalo igrače, iako se znalo da ih se ne može plaćati? Što se živjelo debelo iznad svojih mogućnosti i realnosti u kojoj je živio ostatak konkurencije?

Što ćemo s činjenicom da je rješenje bilo nadohvat ruke, zvalo se Emil Tedeschi. Ali mu nisu dali uvid u poslovne knjige, nego su mu poručili “saniraj i ne pitaj”. Što ćemo s prilično sramotnom činjenicom da je zadnje vrijeme Cibona služila Crvenoj zvezdi kao pomoćna radna snaga u bitkama koje Cibonu i hrvatsku košarku ne bi uopće trebale zanimati, kamoli da u njima sudjeluju? Što ćemo s trogodišnjim ugovorima trenerima koji bi dobili nogu nakon tri mjeseca? Ili s igračima koji su financiranim privatni aranžmanima i raspodjelama, a dugovi ostavljani nasljednicima? Ništa? Naravno. Saniraj i ne pitaj.

I sad, treba li spašavati *takvu Cibonu? Ne, takvu sigurno ne treba. I znam da bi puno ljudi još danas najradije za njom potegnulo vodu i neko vrijeme likovalo jer je “dobila ono što je zaslužila”. Ali što onda? Što kad ozbiljno promisliš kakva je to hrvatska košarka bez Cibone? One *druge Cibone. One Cibone iz 1980-ih. Draženove Cibone. Simpatične Cibone. Ima nas koji se u magli sjećamo i gospodske Cibone koja vuče i razvija, a ne guši i ubija hrvatsku košarku radi svojih privatnih interesa.

Kakva je i postoji li uopće hrvataska košarka bez Cibone? Bez Zadra? Bez Splita? Što kad se svi pogase, a suparnički navijači međusobno za svojim konkurentima zlurado puste vodu? Ima li hrvatska košarka smisla bez rivalstva Cibone i Zadra? Bez rivalstva Cibone i Splita? Na koga će se žestiti Višnjik i Gripe ako Cibone ne bude? Koliko će vrijediti Cibonine titule ako se ugase Zadar ili Split?

I tu dolazimo na stvar koju tupim i ponavljam već desetljećima. Nema Cibone bez Zadra. Nema Zadra bez Splita. Nema Dinama bez Hajduka. Nema Zagreba bez Metkovića. Nema Mladosti bez Juga. Mislim, ima. Ali takva Cibona ne zanima nikoga. Takav Dinamo slavi titule bez navijača. Takav RK Zagreb svi preziru. Uključujući i mnoge koji su ga voljeli.

Ironično je to što danas Cibonini navijači ne razumiju zašto im Zadrovi ili Splitovi navijači ne pruže ruku kao rival rivalu. A zaboravili su kako tu istu Cibonu, dok je bahato živjela u vremenima kad je Bog hodao po zemlji, ne da nije bilo briga za konkurenciju, nego je činila sve što je mogla da ih ne samo pobijedi, nego i uništi. Baš kao što je RK Zagreb uništio sve koji su ga se drznuli izazvati. Baš kao što je i Croatia/Dinamo to pokušao u svojim fazama apsolutne kontrole nad HNS-om.

I pošteno je da Cibonu pokušaju spasiti ljudi koji je vole. Kao što su spašavali i Hajduk. Akcija koju je pokrenuo Aleksandar Petrović svojevrsni je referendum o tome koliko je ljudi uopće briga za Cibonu. Ako ih ima dovoljno koji je žele spasiti — treba je spasiti. Svatko kome je stalo ima priliku pokazati da mu je stalo. Konkretnim djelima, ne praznim pričama.

O Aci i njegovim motivima svatko može misliti i govoriti što god hoće, ali nitko mu ne može poreći da košarku zna i da Cibonu voli. Jednako kao i Saša Pavličić-Bekić, čovjek koji sjedi uz njega. Fanatik svih zagrebačkih klubova, realiziran čovjek kojemu ne treba fotelja ili funkcija da bi bio bogat ili bitan. Šteta je što se više takvih ne zauzima i za sudbinu Zadra i Splita, jer bi stvari zacijelo bolje funkcionirale nego u ovakvim situacijama u kojima se klupske uprave slažu političkim kadroviranjem i potkusurivanjem.

I koliko god velik broj Zadrovih i Splitovih navijača grickao kokice gledajući kako se Cibona koprca u borbi za goli život, uvijek moraju biti svjesni da od mjesta gdje je danas Cibona, Zadar ili Split dijeli tek jedna promjena vlasti ili jedan politički kupus. Zasad se i jedni i drugi krpaju na milosti gradskih koalicija i proračuna, vođeni od ljudi koji se postavljaju i smjenjuju političkim dekretima. Ali zapravo i jedan i drugi vise o niti koja je tek koji milimetar deblja od one o kojoj visi Cibona.

I da, Cibona je najodgovornija za to što je u formativnim godinama hrvatske samostalnosti hrvatska košarka nasađena na potpuno krive i neodržive temelje. Ali nemojmo se zavaravati da su Zadar ili Split nevini i da velik komad odgovornosti za propast hrvatske košarke ne leži i na njihovim leđima.

Jer ni Zadar, ni Split nikad u ovih 30 godina nisu ponudili alternativu. Neku svoju ozbiljnu verziju ili ideju drugačije hrvatske košarke od one koju nudi Cibona. Ni Zadar ni Split nikad u ovih 30 godina nisu uspjeli udružiti snage i stati zajednički na drugi kraj vage koji bi Cibonin način izbacio iz ravnoteže.

U konačnici, Cibona u zadnjih 10 godina nema veze s Cibonom iz 1990-ih. Niti ima monopol kakav je nekoć imala, niti financijsku moć kakvu je imala, niti sustav koji radi samo za nju kao što je radio. A Zadar i Split svejedno glavinjaju. I mnogim je njihovim upravama na neki bizaran način odgovarala Cibonina hegemonistička pozicija, jer su uvijek imali pitko opravdanje za svoju nesposobnost. “Ne može se”. A moglo se. Možda ne previše, ali svakako više.

Tko je Zadru branio da ima zadarsku momčad i sačuva jedinstveni zadarski košarkaški duh koji se gradio desetljećima? Tko je Splitu branio da skautira i razvija djecu iz Dalmacije i Hercegovine? Tko ih je doveo u poziciju da će mladi igrač danas radije otići u Široki, nego kod njih? Da ni ne pričamo o srpskim ili crnogorskim razvojno/preprodavačkim filijalama.

Danas se priča kako je politika uništila Cibonu, Zadar i Split, ali to je tek djelomično točno. Uništili su ih prije svega potkapacitirani ljudi koji su ih vodili i koji nikad nisu hrvatsku košarku shvatili kao cjelinu iz koje ni jedan od tih triju klubova neće moći uteći. I da će se po zakonu spojenih posuda sranja uvijek prelijevati s jednih na druge. Svi su uvijek gledali kako ta sranja prebaciti onome drugome, umjesto da ih zajedničkim snagama pokušaju očistiti. Da svima bude bolje.

A političari kao političari, što od njih uopće očekujete? Danas u 21. stoljeću u Zagrebu se po kvartovima gomila otpad, a ulicama šeću divlje svinje. U Zadru se treba pojaviti jedan glumački satiričar poput Ričarda da bi se saznalo na što se troši gradski novac namijenjen klubu. U Splitu megajahte vrijedne stotine milijuna ne plaćaju vez na Zapadnoj obali jer gradsko-županijsko-državni birokratski fliper nije pečatirao neki papir, zbog čega grad već mjesecima gubi više od 100.000 kuna dnevno. DNEVNO! Dosad je u more upao čitav jedan proračun KK Splita. A mi kontempliramo o tome kako će ti isti spasiti sportske klubove od propasti?

Svako malo iz tih političkih laboratorija mudrosti izrone neke SF priče o tihim investitorima, zainteresiranim financijerima, strateškim partnerima, milionima i kamionima. A napretka niti za milimetar. Jedni odu, drugi dođu, organiziraju neke bezvezne tribine na kojima svi odmudruju što imaju, slože se da treba biti bolje, da su djeca u sportu naša budućnost, pojedu kanapee i zatim sve ostane isto. Do nove tribine i kanapea.

A rješenja ima. Nude ih konkretni i neovisni ljudi i u Zagrebu i u Zadru i u Splitu. Recimo, Željko Jerkov je odavno predložio da se za jednu kunu digne turistička boravišna pristojba i da taj novac ide u splitski sport. Milijuni ‘besplatnog’ novca. Nije prošlo. Jebiga, ako daš sportu, onda nemaš za uhljebiti novi kontigent stranačke vojske koja čeka nakon svakih novih izbora. A prioriteti se moraju znati.

Na koncu priče, ključno pitanje uopće nije hoće li Cibona/Zadar/Split preživjeti. Ključno je pitanje: što ako prežive? Koji je dugoročni plan? Što je konačni cilj? Od čega će se ubuduće financirati? Od čega će živjeti? Ili ćemo opet gledati ista sranja, slušati iste laži, gutati iste depresivne priče i sezone? Pa ih dogodine opet iznova spašavati.

Ako će sve opet ostati isto, onda stvarno više nema smisla. Dosta ste spasili. Ne spašavajte više ništa.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.