Kako je sudbina često duhovita, tako se i ovog puta odlučila zabaviti. Pa je onu Gżiru, koju su navijači Hajduka htjeli što prije izbrisati iz moždanog diska, zadržala kao zadnju poljudsku europsku uspomenu pune dvije godine i četiri dana. Morala je proći i svjetska pandemija da se duhovi Gżire konačno raziđu iz poljudskih hodnika.
Ta ljetna hajdučka priča stvarno u sebi nosi nešto posebno. Pun grad, registracije iz baš svakog dijela Hrvatske i velikog dijela Europe, stadion pun blještavila i radosti. A kad još tome pridodate godinu i pol praznih i otužnih sportskih kulisa, jasno je da utakmica ne može biti obična. Zaželjeli su se ljudi svega. Druženja. Vikanja. Hladnog pića na tribinama. Poljuda. Hajduka.
Besmisleno je i neozbiljno na temelju 90 minuta protiv Tobola izvlačiti bilo kakve dugoročne zaključke. Iako je riječ o vodećoj momčadi kazahstanske lige i iako su klubovi poput Crvene zvezde i Arisa ovog tjedna gubili od klubova koji su ispod Tobola na tamošnjoj ljestvici, teško je definirati je li viđeno plod dobrog Hajduka ili ispodprosječnog suparnika. Ali da je Hajduk izgledao ozbiljno, čak i dominantno u tih 90 minuta, neprijeporna je činjenica. Kao i da je protiv značajno lošijih suparnika od Tobola znao izgledati daleko manje uvjerljivo.
Grijeh je ne istaknuti dva gola Marina Ljubičića, koji je u jednom tjednu iskusio i suze i smijeh i tješenje i ovacije. Potvrdu da je Marko Livaja centralna točka svake Hajdukove opasnosti vrijedna uloge ‘plutajuće mine’. Dokaz da je Filip Krovinović ogroman dobitak u sredini, a Gergö Lovrencsics i na desnom boku i u svlačionici općenito. Ali još već grijeh bio bi ne istaknuti kakvog je igrača Hajduk dobio u Emiru Sahitiju.
Hajduk je opet oživio. Ne zbog jedne lijepe ljetne večeri. Nego zato što se napokon u tom Hajduku ima nešto za vidjeti
Čovjeka s kojim ni sam nije znao što bi pa mu se, kako to često s Hajdukovim ‘planskim projektima’ biva, dogodio slučajno. I potvrdio kako ni jedna niželigaška B momčad u Hrvatskoj ne može dati igraču ono što mu može dati prva liga. Sahiti je u Šibeniku (sa)zrio dok su mnogi ‘planski projekti’ u B momčadi stagnirali.
Sahiti se iz Šibenika u Hajduk vratio kao gotov igrač za prvih 11. Na prste jedne ruke mogli bismo izbrojati koliko je takvih došlo iz Hajduka B. Ne zato što projekt Hajduka B teoretski nije valjao. Nego zato što ga Hajduk nije znao u praksi ispravno postaviti i iskoristiti. A kad je tako, onda ga je bolje ostaviti nekim drugim, boljim vremenima. Takav Hajduk B u trećoj ligi nema nikakvog smisla.
Lukša Jakobušić je u svom nastupnom govoru, a i u svima nakon njega, najavio drugačiji Hajduk od onoga kako je izgledao i kako se ponašao zadnjih godina. Hajduk koji neće biti plašljiv, bezidejan i depresivan. U toj namjeri je i neke svoje poteze i izjave svjesno zaoštrio i prenaglasio. Da bi razbio učmalost i ukiseljenu atmosferu koja je gutala i gušila svaki pokušaj nečeg novog, drugačijeg i većeg. Da bi poslao neke poruke za koje je smatrao da ih je važno poslati.
Želio je, prije svega, promijeniti stav svih koji rade u Hajduku. A time mijenjati i gard, energiju i karakter svlačionice u kojoj su bile tone balasta.
Hajduk je klub kojeg okružuje barem milijun ljudi koji misle da znaju najbolje. Barem milijun ljudi koji misle da mogu biti predsjednici, sportski direktori, treneri, igrači. Doduše, kako su izgledali i što su radili neki na tim pozicijama, vjerojatno ni netko iz mase ne bi bio ništa manje (ne)uspješan.
Jakobušić je prvog dana otvoreno rekao da poštuje svakoga iz mase, ali da je došao raditi po svome. Nekome se taj stav svidio, nekome nije. Bilo je jasno da taj *napoleonski gard neće svima leći, da će mnogi pomisliti da lijepo priča bez pokrića. Ali pogledajte kakvi su igrači danas u Hajdukovoj svlačionici, a kakvi su bili prije njega. Pogledajte kakvom je energijom Hajduk kao klub zračio prije devet mjeseci, a kakvom danas.
Predsjednik Hajduka ne može biti nitko tko nije odlučan, hrabar, oštar, čak ponekad i drzak i bezobrazan, ako shvaćate što želim reći. Predsjednik Hajduka treba uvijek sanjati više od onoga što je danas i što je bilo jučer i biti dovoljno lud da kaže sam sebi “idem po Livaju, Lovru Kalinića, Krovinovića, ajmo nazvati Marija Mandžukića i Nikolu Kalinića”. Koliko god to nerealno i ludo izgledalo.
“Vi Splićani nekad niste svjesni kolika je moć Hajdukovog imena, valjda to mi izvana bolje vidimo. Brate mili, predsjednik Hajduka može nazvati bilo kojeg igrača ili trenera na svijetu, svatko će s njim razgovarati. Najlakše je reći ‘to se ne može’. Nađi način. Što te košta da pokušaš? Nije sve u novcu, vjeruj mi. Znaš zašto smo mi u Jugu bili najbolji u Europi? Zato što smo sebi utuvili u glavu da smo najbolji u Europi. Tko misli da je bolji, neka dođe. Neka nas pošteno pobijedi i čestitat ćemo mu. Takvu svlačionicu želim. Takav Hajduk želim.”
Ovo mi je ostalo urezano u sjećanju iz jednog našeg prošlogodišnjeg razgovora. Prije Livaje i Kalinića. Prije Krovinovića i Lovrencsicsa. I tada je pričao kako nije dužnost predsjednika Hajduka živjeti unutar zadanih okvira. Jer onda predsjednik može biti svatko. Ako predsjednik Hajduka nije spreman ići glavom kroz zid, kako će ići igrači?
Nogometni klub nije zatvorena kutija kojom se upravlja unaprijed zadanim varijablama. Nogometni (a zapravo svaki sportski) klub vrlo često je ‘umijeće nemogućega’. Umijeće da u nikad depresivnijoj situaciji, bez novca, rezultata i publike usred pandemije nagovoriš dva tipa poput Kalinića i Livaje da dođu pomoći par mjeseci. A onda ih nagovoriš da odustanu od poprilične svote sigurnog novca negdje drugdje i ostanu tu.
Kalinić i Livaja za Jakobušića su bili game changeri. Imena koja su pokazala da je njegova priča ozbiljna. Na tu priču ovog su se ljeta nadogradili i Krovinović i Jan Mlakar i Lovrencsics i Josip Elez i Josip Vuković i još neki koji potajno stoje u bilježnici sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa. Igrači iz ozbiljnih liga, klubova i reprezentacija.
Kako ih je Nikoličius nagovorio? Kako ih je Jakobušić platio? Pojma nemam. Ali znam da je u zadnjem desetljeću toliko novca sprženo u Hajdukovo ime nizašto, da je bolje niti ne zbrajati. Znam da su se plaćali i filipi i formitschowi i memolle i savvasi i svatoci i bulosi i štajaznamtko i da je Hajduk nekako preživio. Na četvrtim ili petim mjestima. Bez da je prodao ijedan njihov naštampani dres ili zaradio od odštete.
Novac u nogometu uvijek postoji. Postoji i način. Samo što nije svatko jednako sposoban. Postoji razlika između ‘troška’ i ‘investicije’. Kad dovodiš igrače reprezentativnog kalibra u njihovim najboljim godinama (Livaja 27, Krovinović 25, Mlakar 22), koji su već igrali u Engleskoj, Italiji, Portugalu, Grčkoj, onda ne bacaš novac u sidro. Onda investiraš u jidro.
Jer ne ulažeš samo u njih, nego i u momčad. Ulažeš u to da će ti momčad biti bolja. A ako je momčad bolja, automatski je i vrjednija. Sve što je Hajduk uložio u Livaju, Kalinića, Krovinovića, Mlakara ili Lovrencsicsa može se vratiti najjednostavnijim i najlogičnijim putem. Povećanjem tržišne vrijednosti ‘obiteljskog blaga’.
Koktel domaćih igrača u najboljim godinama koji razumiju što je Hajduk i kojima je do Hajduka stalo (Kalinić, Livaja, Krovinović, Elez, Vuković), mladih igrača koji su potencijali za višemilijunske transfere (Stipe Biuk, Ljubičić, Mario Vušković, David Čolina, Sahiti, Mario Čuić, Ivan Dolček) i kvalitetnih stranaca reprezentativnog kalibra (Mlakar, Lovrencsics, Stefan Simić, Alexander Kačaniklić, Jani Atanasov) je koktel koji ima smisla. Koktel koji je još daleko od ukusnog, pitkog i opojnog, ali ima potencijal. Je li Jens Gustafsson pravi barmen za smiješati taj koktel? To je već pitanje na koje baš nitko ne zna odgovor. Sudit će vrijeme. Ili Nikoličius i Jakobušić.
Hajduk je doista poseban klub i posebno mjesto, nema u tome ništa pretjerano ili subjektivno. Hajduk je sposoban u jednoj sekundi progutati i ispljunuti i najbolje ideje, ljude ili namjere. To zna i Jakobušić. Hajduk je sposoban i pobijediti Inter u Milanu i ispasti od Gżire na Poljudu. S Hajdukom nikad ne znaš. Kvragu, ne znaš ni sad je li dovoljno 2:0 za uzvrat u Kazahstanu. Jer to je Hajduk.
Ali ovu promjenu ideje i stava, koja je za posljedicu imala i promjenu čitave atmosfere oko kluba u zadnjih pola godine, atmosfere koja je optimističnija, nasmijanija, odlučnija, pozitivnija jednostavno je nemoguće negirati. Mislim, moguće je, ali je neozbiljno. Oni koji se guše u zlobi i negativi uvijek će naći nešto. Uvijek će čekati trenutak da kažu “ja sam govorio…” ili “ja sam znao…” Oni koji istinski vole Hajduk uvijek će vjerovati. Ne u nekog Jakobušića, Nikoličiusa ili Livaju. Nego u djela.
Puno je puta Hajduk kretao ispočetka, valjda svakog od 15-ak zadnjih ljeta. Dokle će doći? A tko zna. Dinamo i Osijek su jaki i široki, Rijeka je opet promiješala karte i bit će dobra. Liga će biti dobra. Trofeje nitko ozbiljan neće obećati. Europa? Svaki korak dalje je korak od 10 milja. Bilo bi lijepo da svi naši klubovi do zime budu zabavljeni europskim brigama. I prvenstvo bi dobilo na draži.
Ali Hajduk je opet oživio. Ne zbog jedne lijepe ljetne večeri pred toliko željenim ispunjenim tribinama, niti zato što se čini da se ovog puta ipak neće sve raspasti nakon Velike Gospe. Nego zato što je otresao prašinu s osjećaja da se napokon u tom Hajduku ima nešto za vidjeti. Da konačno imaš nečiji dres kupiti sinu. Zato što je vratio nadu da je ovo ipak drugačiji Hajduk od onih učmalih, bezimenih i depresivnih koje smo gledali prošlih godina.
Što košta vjerovati?
