Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Društvo pobjednika

Hrvati su nepravedni prema svojim sportašima

Negdje u bespućima internetske zbiljnosti prije desetak dana pažnju mi je privukla raskošna dodjela nagrada za najveća sportska ostvarenja u jednoj od zemalja koju kolokvijalno držimo ultimativnom sportskom velesilom. BBC Sports Personality of the Year Award postrojio je sve najbolje što je britanski sport iznjedrio u godinji Gospodnjoj 2018.

Pa je tako pobjednik biciklističkog Tour de Francea Geraint Thomas osvojio nagradu za otočku sportsku osobu godine, ispred Lewisa Hamiltona i Harryja Kanea, a iz vreće u kojoj obitavaju najraskošniji sportaši današnjice kao najveću svjetsku sportsku facu 2018. godine izvukli su talijanskog golfera Francesca Molinarija. Složio se svijet s time ili ne.

Međutim, nikome od spomenutih nije pripala titula apsolutnog šampiona britanske sportske gala-večeri. Nagrada za najbolju ekipu (dakle i u muškoj i u ženskoj konkurenciji), ali i nagrada za najveći sportski trenutak 2018. godine pripala je, wait for it… engleskoj ženskoj netball reprezentaciji!

Da vas poštedim guglanja, riječ je o nekakvom bizarnom hibridu košarke i rukometa u kojem se puca na koš bez table, a lopta prenosi bez driblinga. Jer zašto bi Britanci igrali košarku ili rukomet poput, fuj, ostatka svijeta?

Dakle još jednom: najbolja britanska sportska ekipa, muška i ženska, je engleska ženska reprezentacija u *netballu. Koja je osvojila zlato na, wait for it… Igrama Commonwealtha. A najveći sportski trenutak Otoka, koji je ovog ljeta bio u kolektivnoj ekstazi kad je engleska nogometna reprezentacija konačno skinula prokletstvo penala na Svjetskom prvenstvu, onaj je u kojem izvjesna netballica/netballka ispod obruča bez table dobiva od suca loptu da je neometano ubaci kroz viseću košaru za smeće.

Uz dužno poštovanje prema najveličanstvenijem trenutku britanskog sporta u 2018., mene je podsjetio na ono kad vas trogodišnje dijete gnjavi jer nikako ne uspijeva dobaciti loptu do koša, pa ga zajedno s loptom podignete do obruča i ponosno podviknete “Braaaaavo, ljubavi”.

Ali ni to nije sve. Apsolutni trijumf engleskih netballašica otočkim sportskim kraljevstvom umalo je pojačan i trećom velikom nagradom. Tracey Neville, mlađa sestra Garyjeva, a blizanka Philova, za dlaku je poražena od nekadašnjeg Garyjeva i Philova suigrača Garetha Southgatea u kategoriji trenera godine. Polufinale Svjetskog prvenstva u nogometu, sportu kojeg igra doslovno cijeli svijet, za Engleze je bilo tek za zrno pšenice kvalitetnije odrađen trenerski posao od zlata u netballu osvojenog na, wait for it… Igrama Commonwealtha.

Mi Hrvati znamo biti nepravedni prema svojim sportašima. Smatrajući njihove trijumfe nečim uobičajenim. Uzimajući sve te medalje i uspjehe zdravo za gotovo

Britanci su posebna sorta, odavno je to znano, i ne treba uvijek aplicirati nebritansku logiku na mnoge njihove poteze. Njihova ljestvica popularnosti i vrjednovanja sportova poprilično je različita od ostatka Europe i valja je poštovati. Makar oni sami ne poštuju vrijednost mnogih globalno popularnih sportova i natjecanja u kojima su loši. Ali to je neka druga priča.

Ne pada mi na pamet tvrditi da je commonwealthsko zlato u netballu bezvrijedno jer je svaki sportski trud i trijumf vrijedan počasti. Ali svjetski prvaci u piciginu na Bačvicama ili slavodobitnik sinjske alke, koliko god oni veliki bili, ipak nisu ista sportska kategorija kao finalist Svjetskog prvenstva u nogometu, pobjednik Davis Cupa ili europska prvakinja u atletici.

Britanska sportska logika na stranu, BBC-jeva gala večer zapravo me je samo podsjetila koliko mi Hrvati znamo biti nepravedni prema svojim sportašima. Koliko smo se navikli na sportsku izvrsnost i razmazili pustim uspjesima u sportovima i natjecanjima kojima se bave stotine milijuna ljudi diljem svijeta da nerijetko izgubimo dodir s realnošću i grandioznošću onoga čemu svjedočimo.

Jer dok se u Velikoj Britaniji sportski vrhunac godine dogodio na netball turniru Igara Commonwealtha, kod nas, recimo, postoji jedan Mate Pavić koji je ove godine osvojio teniski Davis Cup i dva Grand Slama, bio prvi igrač svijeta u parovima i svejedno ne može postati najbolji sportaš godine. Jer ima većih. Ili kolega mu Marin Čilić, koji je također osvojio Davis Cup, igrao finale Grand Slama i bio treći tenisač svijeta, a pola države mu uglavnom zbraja mane umjesto vrlina.

Kod nas, recimo, postoji najbolji šahist u Europi Ivan Šarić kojeg nitko na ulici ne bi prepoznao; najbolji karatist na svijetu Ivan Kvesić za kojeg vjerojatno nikad niste čuli; Robert Seligman, srebrni gimnastičar sa Svjetskog prvenstva, te Tin Srbić, zlatni sa Svjetskog kupa; Filip Hrgović, koji je u 2018. dobio svih pet profesionalnih borbi u superteškoj kategoriji; pa čak i prvak svijeta u faking jedrenju na dasci, Enrico Marotti.

Kod nas postoji jedna Dina Levačić, koja je ove godine preplivala 42 kilometra maratona kroz meduze i morske pse i jedna Nikolina Šustić, koja je postala svjetska prvakinja u trkačkom ultramaratonu; one ne mogu postati najbolje sportašice godine. Jer ima većih.

Kod nas postoji jedan Dino Sokolović, koji je u prometnoj nesreći ostao bez majke, dva brata i obje noge i svejedno postao olimpijski pobjednik. Tip čiju biste životnu priču trebali poslušati svaki put kad pomislite da vas život ne mazi. Čovjek koji može biti životna i sportska inspiracija za svako dijete ovoga svijeta, ne samo ove države.

Kod nas postoji reprezentacija koja je osvojila Davis Cup, a ne može dobiti nagradu za najbolju momčad godine. Postoji reprezentacija koja je treća u Europi u vaterpolu, a nitko je niti ne spominje u konkurenciji za najbolju momčad. Postoji reprezentacija koja je peta u Europi u rukometu, što je doživljeno praktično kao nacionalna sramota.

Da, znam onu hrvatsku “ne’š ti” filozofiju. “Tim se sportovima ozbiljno bavi samo nekoliko zemalja”. Za razliku od netballa, koji je popularan diljem ploče ovozemaljske. Pa i preko njezina ruba.

Čak i u sportu u kojem nas pere i klupska i reprezentativna depresija imamo kadetske prvake i mlade europske doprvake i šestoricu igrača u NBA ligi. Jednoga, Antu Žižića, koji je prošle godine igrao finale i drugoga, Bojana Bogdanovića, koji će ove godine vjerojatno igrati All-Star utakmicu.

Jedan od nas, Dino Rađa, ove je godine ušao u NBA Hall of Fame, još dvojica su nominirana — Toni Kukoč i Giuseppe Giergia. Drugi, Zvonimir Boban, potvrđen je drugim čovjekom FIFA-e. Treći, Niko Kovač, postao je Bayernov trener. Četvrti, Ivan Ljubičić, vratio je Rogera Federera na broj 1.

Kod nas imate braću Šimu i Mihovila Fantelu, koji su nakon samo godinu dana zajedničkog treniranja u novoj disciplini postali svjetski prvaci u jedrenju. A ne samo da nisu najuspješnija momčad, nego nisu čak ni najuspješnija braća. Jer tko se može mjeriti s ona dva lika, Valentom i Martinom Sinkovićem, kojima je postalo toliko dosadno u dvojcu na pariće u kojem su uzeli sve što se uzeti moglo, da su odlučili pomesti i dvojac bez kormilara? I metu ga nemilice.

Kod nas imate Sandru Perković, koja je toliko dominantna u svojoj atletskoj disciplini da je odlučila, onako za sebe, drastično smanjiti kilažu kako bi pokazala da svejedno može dominirati. I da je pobjeda pitanje srca, a ne snage ili tjelesne težine.

Jedrenje, veslanje i atletika. To su, znate, oni sportovi kojima se Britanci, a i ostatak svijeta, vrlo ozbiljno bave. Puno ozbiljnije nego piciginom ili netballom.

Kod nas postoji jedan tip, Ivan Rakitić, koji čuva leđa Leu Messiju; drugi, Mario Mandžukić, koji razgrće obrane za Cristiana Ronalda i treći, Luka Modrić, koji je prekinuo čitavo desetljeće njihove paralelne dominacije najpopularnijim svjetskim sportom. Kod nas postoji momčad u koju se prošlog ljeta zaljubio čitav nogometni svijet. Momčad koja je ostavila po strani sve probleme, nogometne i zakonske, i barem na nekoliko dana ujedinila popucalo tkivo razjedinjenog i razočaranog društva koje pred svijetom zastupa.

Društva koje je prema svojim sportašima toliko puta bilo nepravedno. Smatrajući njihove trijumfe nečim posve uobičajenim. Uzimajući sve te medalje i uspjehe zdravo za gotovo. Držeći praktično kao da nam ih duguju.

A ne duguju nam ništa. Nikome od nas. Dapače. Obratno je.

Jer toliko su nam puta svojim primjerom i svojim trijumfima otvorili vrata i pokazali put. Prema boljoj sadašnjosti. Prema ljepšoj budućnosti. Toliko su nam puta svojom krvlju, znojem i suzama poklonili uljepšanu verziju i sliku društva koje smo usrali i države koju smo uništili. Toliko su nam puta ubrizgali injekcije adrenalina i samopouzdanja koje bi nam potrajale samo do trenutka dok slavlje na završi.

Toliko smo puta u njima mogli pronaći inspiraciju da društvo koje je debelim lancima zatočeno okovima prošlosti, kriminala(ca) i nemorala pretvorimo u društvo budućnosti, pobjed(nik)a i ponosa. Toliko su nam puta djelima, a ne obećanjima, pokazali da ništa nije nemoguće. I da ništa nije neostvarivo. Toliko su nam puta omogućili da uživamo u društvu pobjednika.

Trebalo je samo slijediti njihov trag. I bili bismo sve ono što nismo. A mogli smo biti.

Društvo pobjednika.