Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Dvije Rusije

Derbi Spartaka i Zenita, sukob dvaju lica jedne nacije

Teško je pronaći dva grada koja su imala različitije uloge u povijesti jedne nacije nego što su ih imale dvije najveće ruske aglomeracije. Dva grada koja su zadnjih 300 godina imala potpuno oprečne političke, društvene, arhitektonske, umjetničke, ideološke, pa i sportske utjecaje i ideje. Moskva kao ishodište ruskog konzervativizma i samodostatnosti, naspram Sankt Peterburgu, koji je uvijek figurirao kao otvoreni grad umjetnosti, prozapadnjačke kulture i liberalni(ji)h pogleda kako na Rusiju, tako i na svijet oko nje.

Sama ideja izgradnje Sankt Peterburga potekla je iz želje ruskog cara Petra Velikog da reformira Rusko Carstvo i približi ga Zapadu, kako zemljopisno, tako i arhitektonski i društveno. Zbog toga je nailazio na veliki otpor rigidnih ruskih konzervativaca, ali njima usprkos preselio je carsko središte iz Moskve u novoizgrađeni grad koji je arhitekturom i stilom više nalikovao njemačkom ili nizozemskom, nego ruskom.

Moderniji i otvoreniji Sankt Peterburg dvjestotinjak je godina bio glavni grad, ali ironijom sudbine baš su iz njega krenule sve važnije revolucije 20. stoljeća koje su Rusiju okrenule u posve drugom smjeru od onoga kojim ju je uputio Petar Veliki.

Oktobarska revolucija koja je počela na peterburškim ulicama rezultirala je pobjedom boljševika i vraćanjem državnih institucija u Moskvu, a prozapadnjačkom centru Rusije na čelo je zalijepljeno novo ime koje je nosio sve do pada komunizma početkom 1990-ih.

Lenjingrad. Ime koje je trebalo pročistiti grad na Nevi od svih zapadnjačkih ideja koje su “trovale rusko tijelo”. Taj liberalni i prozapadni grad demonizirali su brojni veliki ruski pisci iz tog doba, a Dostojevski je u njemu vidio sve ono što “korumpirana, materijalistička i egocentrična Europa” želi ubrizgati u ruski krvotok. Sankt Peterburg je za moskovski politički i kulturni establišment bio “centar korupcije i svega što Rusija nije”, dok se Moskva idealizirala kao simbol ruske duše, karaktera i civilizacije bez “poganskih europskih utjecaja”.

Tristotinjak godina kasnije, Moskva i Peterburg i dalje su dva različita, rivalska svijeta. Ne, doduše, više toliko suprotna, ali i dalje različita. Novom ironijom sudbine novi ‘car’ Vladimir Putin i njegovi oligarški koncentrični krugovi baš su iz Sankt Peterburga pokrenuli konjicu kojom su osvojili i Moskvu i Rusiju. A s njima je došao i Zenitov zenit.

Kad je Pavel Sadirin preuzeo Zenit koji je ispao u drugu ligu, sve svoje i klupske ciljeve sažeo je u rečenici: “Želim da se vratimo u prvu ligu i da pobijedimo Spartak”

Zenit, zapravo, nije igrao važniju ulogu u sovjetskom nogometu. Tijekom 20. stoljeća samo je jednom osvojio naslov prvaka i to 1984., s dva boda ispred moskovskog Spartaka. Spartak je najveće rivale imao u svojim gradskim suparnicima, a najvećim sovjetskim derbijem smatrao se okršaj Spartaka i kijevskog Dynama.

Financijski i rezultatski uspon Zenita koincidirao je s Putinovim političkim usponom. Iako je novi ruski car spretno izbjegavao poveznice s nogometom, svima je bilo jasno kako je ulazak naftnog giganta Gazproma u Zenit 2005. bio njegovih ruku djelo.

Od tada se u Zenitu, ali i u ruskom nogometu sve okrenulo. Klub iz Sankt Peterburga dobio je praktično neograničen budžet, uzeo svoju prvu titulu prvaka Rusije 2007. (opet s dva boda ispred Spartaka), a nogometni svijet je prvi put na njega skrenuo pogled kad je godinu kasnije izvadio tada šokantnih 30 milijuna eura za Dannyja, Portugalca iz redova moskovskog Dinama.

Moskva, koja je dotad vladala ruskim nogometom, nije blagonaklono gledala na pojavu bogatog i rastrošnog kluba na sjeveru, koji im je počeo kupiti i igrače i trofeje. Navijači Spartaka, kluba koji se hvali kako je “narodni klub” naspram vojnog CSKA, policijskog Dinama i željezničkog Lokomotiva, prvi su krenuli đonom prema “zapadnjacima”.

Još u kolovozu 1997. Spartakovi navijači organizirali su sačekušu za 500-tinjak Zenitovih navijača koji su doputovali na utakmicu u Moskvu. Naoružani šipkama i lancima, moskovski huligani koji su tjedan dana ranije popušili batine u gradskom uličnom okršaju s CSKA-om, iskalili su se na nespremnim i iznenađenim peterburškim navijačima. Desetke njih poslali u bolnicu i pokrenuli lavinu međusobne mržnje koja se nije ugasila do danas.

Navijači Spartaka Zenit drže umjetnim klubom kojeg su iz gliba prosječnosti izvukli politički milijuni i vladari. Uz porugu kako su “zapadnjaci”, što je u tvrdokornom tijelu ruskog nacionalizma ravno izdaji, moskovski klubovi dodatno su zaoštrili frontu optužujući Zenit da je korporativni i kapitalistički klub koji je “potpuno suprotan ruskoj duši, karakteru i civilizaciji”.

Najžešći navijači Zenita svoju su “tvrdokornost i domoljublje” nastojali spasiti zaoštravanjem svojih paradigmi i na “zapadnjačke” prozivke iz Moskve odgovorili još radikalnijim pristupom vlastitom identificiranju s “rusizmom, pravoslavljem i slavenskom rasom”. Tako je poznat velik broj njihovih rasističkih ekscesa, među kojima je posljednji odjeknuo onaj nedavni kad su svoju upravu optužili za izdaju nakon angažiranja Brazilca Malcoma, zbog njegove tamne boje kože.

Spartak i Zenit u posljednjih 30-ak godina razvili su rivalstvo koje je izašlo debelo izvan nogometnih granica. Kad je klupska legenda Pavel Sadirin napustio klupu ruske reprezentacije nakon SP 1994. i preuzeo Zenit koji je ispao u drugu ligu, sve svoje i klupske ciljeve sažeo je u jednoj rečenici:

“Želim da se vratimo u prvu ligu i da pobijedimo Spartak.”

U godinu dana ostvario je i jedno i drugo, ali Zenitov zenit nije dočekao. Umro je od raka 2001. godine.

Od 2007. Zenit je pet puta bio prvak Rusije, redovno igrao Ligu prvaka ili Europsku ligu, a 2008. je Europsku ligu i osvojio, kao tek drugi ruski klub koji je uspio uzeti europski trofej nakon CSKA 2005. Spartak je u međuvremenu tek jednom bio prvak (2017.) i bez značajnijih europskih dosega, ali s 22 osvojena naslova i dalje je najtrofejniji i najpopularniji ruski nogometni klub. Zenit se po broju navijača probio na drugo mjesto, ostavivši iza sebe ostale moskovske velikane.

Dodatnu draž tim derbijima daje i činjenica da su na suprotnim stranama dva ruska naftna giganta, suprostavljena na mnogim drugim (naftnim) poljima. Gazprom u Zenitu i Lukoil u Spartaku, kojim upravlja većinski dioničar te kompanije Leonid Fedun.

Ipak, Lukoilove injekcije u Spartak ne mogu se uspoređivati s Gazpromovima. Zenit drži šest od osam najvećih ulaznih transfera u ruske klubove, s tim da prva tri mjesta uvjerljivo drži s po 40 milijuna eura plaćenih za Malcoma, Hulka i Axela Witsela. Spartak je debelo ispod tih visina, a svoj rekordni ulazni transfer odradili su ovog ljeta kad su AZ Alkmaaru isplatili 18 milijuna eura za 22-godišnjeg veznjaka Guusa Tila.

Ruska liga po snazi i rejtingu odmah je iza Liga petice, ali po mnogim detaljima, od dugih putovanja, mijenjanja vremenskih zona i teške zime u kojoj se igra dobar dio prvenstva, je čak i zahtjevnija. Koliko je nepredvidljiva svjedoči podatak da su u posljednje četiri sezone titulu slavila četiri različita kluba (CSKA, Spartak, Lokomotiv, Zenit), a ne bi bilo čudno da se dogodi i peti, jer trenutno vodeći Krasnodar ima najviše ambicije.

Uoči nedjeljnog velikog okršaja između Spartaka i Zenita čak sedam klubova nakon sedam kola nalazi se unutar jednog boda na vrhu. Među njima su i veliki rivali koji će još jednom razviti svoje ratne zastave i mobilizirati svoje milijunske navijačke armije.

Oba rivala vratila su svoje klupe domaćim mozgovima. Talijana Massima Carreru, koji je Spartaku vratio titulu nakon 15 sezona, zamijenio je Oleg Kononov, a nakon 17 godina zvučnih stranih imena, od Dicka Advocaata, Luciana Spallettija, Andrea Villasa-Boasa, Mircee Lucescua i Roberta Mancinija, Zenit je svoju momčad dao u ruke Sergeju Semaku.

Na papiru, bit će to još jedna bitka ‘konzervativne’ protiv ‘zapadnjačke’ Rusije. U praksi, neke velike ideološke ili političke razlike između Spartaka i Zenita zapravo i nema. Iako imaju uporišta u nekim povijesnim razmimoilaženjima, većina današnjih konflikata svodi se na čisto nogometnu mržnju i rivalstvo, bez nekih dubljih povijesnih konotacija. Osim ako ne želite vjerovati da makljaže i razbijene glave po ruskim ledinama zaista izviru iz djela ruskih klasika ili ideja ruskih careva?

A dok nogometni navijači budu pleli svoju verziju 300-godišnjeg rivalstva bilo na Otkritie, bilo na Gazprom Areni, Moskva i Sankt Peterburg još će neko vrijeme ostati dva lica jedne nacije.

Iako se, zapravo, na razne načine Moskva u zadnje vrijeme primaknula i otvorila Europi, a Sankt Peterburg Rusiji.

Dostojevskom u inat.