Osijek mi je baš lijep grad. Znam da nisam otkrio toplu vodu, ali sam nekako osjetio potrebu to reći naglas. Prošao sam velik dio Europe i uvijek sam nekako gurao putovanja Hrvatskom u drugi plan jer ‘to mogu uvijek’. Pa je došao covid i shvatio sam da je to ‘uvijek’ zapravo ‘sad’. I da toliko lijepoga imaš svugdje oko sebe.
Kako je sport moja kultura, a stadioni moji muzeji, ciljao sam odvesti obitelj u Osijek prije nego što bude gotov novi stadion. Bio sam na gomili gradilišta novih sportskih zdanja i uvijek sam se lijepo osjećao kad bih gledao kako iz zemlje niče novo mjesto gdje će se stvarati sportska povijest. I budućnost.
Česta je tema u sportskim krugovima dokučivanje istinske motivacije mađarskih investitora naslonjenih na tamošnju politiku za ulaganjem u nogometni Osijek. Išibani lošim iskustvima raznoraznih inozemnih mesija koji će tobože s vrećama novca dolaziti popravljati i poplaćati ono što smo mi pokvarili i potrošili, mnogi imaju svoje ideje i objašnjenja zašto Mađari rade to što rade, što leži u pozadini i koliko će to sve skupa trajati.
No, što god u pozadini stajalo i koliko god sve skupa trajalo, jedna stvar će zauvijek ostati. Stadion nitko neće moći utovariti na šleper i odnijeti sa sobom. Stadion će uvijek biti tu. I donijet će priliku nogometnom Osijeku da se digne na drugačiju i višu razinu od one na koju je navikao.
Sve ovo oko Hajduka nema veze s euforijom. Ovo je jednostavno — Hajduk. Ovo je njegova realnost. Ovo je nešto što ljudi žive
Iskreno, neshvatljivo mi je koliko malo ljudi ove sezone gleda Osijekove domaće utakmice. Niti 1.800 u prosjeku. Razumijem sve one objektivne okolnosti koje se moraju paušalno izlistati, od nekomfora do covida, ali dopustite mi da ih ne smatram isključivim opravdanjem. A posebno kad naletim na ‘objašnjenje’ kako “Osijek igra ružan nogomet”. Kosa mi se na glavi diže od pojma ‘ružnog nogometa’.
Osijek je prvi na tablici i valjda prvi put u svojoj povijesti ima realnu šansu da se bori za naslov prvaka, a netko ide pričati o ružnom nogometu? Razumijem da netko neutralan neće odabrati utakmicu Osijeka za uživanje tijekom nedjeljnog poslijepodneva, ali to da Osijekov navijač ne ide na stadion jer njegova momčad igra ružno mi je nevjerojatno. Komfor? Ružno vrijeme? Ružan nogomet? Bilo je i nekomforno i ružno i prije dvije-tri sezone, pa su tribine bile punije.
Rezultat u sportu je cilj koji opravdava sredstvo, dokle god je to sredstvo u granicama pravila i morala. Dobar trener je onaj koji od kadra kojeg ima na raspolaganju uspije izvući maksimum. Nenad Bjelica je s Osijekom prvi. Zar je realno očekivati da uz to igra i spektakularan nogomet kao Bayern ili City?
Bjelica je stožerni kamen ovog Osijeka, bez ikakve dvojbe. Ali i čovjek koji se jako brzo iz ljubimca nacije i sigurnog nasljednika Zlatka Dalića transformirao u čovjeka kojeg (više) ne podnose navijači nijednog od triju suparničkih klubova, a dijelom ni njegovi. Zbog selektivnog pristupa (ne)komentiranju sudačkih odluka, kontroverznih verbalnih eskapada, do onog famoznog prosvjetljenja o ‘korporaciji’ koje je doživio tek kad je iz nje izašao i s glave skinuo VR naočale koje su mu dotad prikazivale sasvim drugačiju virtualnu stvarnost matrice u kojoj se nalazio.
Bjelica je odličan trener, tu nema nikakve dvojbe. Oni koji ga poznaju bolje od mene, a ja ga nažalost ne poznajem iz prve ruke, tvrde da je izuzetno inteligentan i proračunat lik koji zna što radi. Pa je lako moguće i da je ove poteze ‘prokalkulirao’ kako bi svjesno skrenuo pozornost i emocije suparnika prema sebi, umjesto prema svojim igračima. Da pritisak teče prema njemu, umjesto prema njima.
Aco Petrović je, recimo, znao na parket ‘vrućih’ dvorana izaći znatno prije svojih igrača kako bi usisao gnjev i negativnu energiju na sebe. Možda i Bjelica ima sličnu taktiku. Rezultat u sportu je cilj koji opravdava sredstvo. Sumnjam da će Bjelicu biti briga što o njemu misle u Zagrebu, Splitu ili Rijeci, ako Osijek odvede do nekog trofeja. I tko će se za XY godina sjećati kakav je nogomet igrao? Ali ako Osijek ove godine bude prvak, hoćete li stvarno pričati djeci da niste bili na stadionu jer je bilo hladno i nekomforno?
Poseban fokus ove nedjelje bit će na Darku Nejašmiću, koji je dokaz da i konkurentski klubovi mogu odraditi posao u kojem će svi profitirati. Nejašmić se u Hajduku sve više gubio pod utjecajem svega što se iza njegovih leđa događalo i dogovor o posudbi mogao bi spasiti jednu potencijalno zanimljivu karijeru.
Hajduk više nije znao kako tog momka dignuti i maksimizirati njegov potencijal, Bjelica jest, pa bi milijun eura kojeg će (možda) dobiti od Osijeka za otkup njegovog ugovora mogao biti dobar posao i za Hajduk s obzirom na okolnosti. A još bolji za Osijek, koji je dobio i dobrog igrača i potencijalno još poneki milijun zarade.
U nedjelju će Bjelica sa svojom momčadi zaključiti polusezonu u spektakularnom ambijentu koji u Hrvatskoj, nažalost, postoji još na samo jednom mjestu. Ludilo koje se oko Hajduka periodično ponavlja opet iznova dokazuje veličinu, snagu i vrijednost kluba bolje od bilo kojeg rezultata. Nije ništa novo da Hajduk svake sezone ima uvjerljivo najveću posjećanost bez obzira na rezultate. Ali ova je sezona posebno ogoljela priču o tome koliko vrijedi i koliko ljudi uopće zanima HNL bez Hajduka.
Dakle Hajduk je *svakome od devet preostalih klubova u ligi ove jeseni bio najposjećenija utakmica i kod kuće i u gostima (osim Dinamu s kojim nije igrao u Splitu, ali i to će biti rekord kad se odigra). Ove jeseni je na ukupno 94 utakmice HNL-a (bez zadnjeg kola) bio 165.161 gledatelj, od čega na osam domaćih Hajdukovih utakmica otpada čak 35 posto (58.285).
I pazite, to je bez 30.000 gledatelja koji će sutra dočekati Osijek na Poljudu i još toliko koliko bi dočekalo Dinamo da nije odgodio svoje splitsko gostovanje zbog Europe. Nakon odigrane utakmice protiv Osijeka Hajduk će imati veći broj gledatelja na svom stadionu od sva tri svoja konkurenta na vrhu (Rijeka, Dinamo, Osijek) zajedno. A kad odigra zaostalu utakmicu protiv Dinama, imat će više gledatelja na svom stadionu od čitavog ostatka lige zajedno. Svih devet preostalih stadiona zbrojeno.
Hoćete još? Od 12 najposjećenijih utakmica ove jeseni, 11 je Hajdukovih. A Osijek će u sutrašnjoj utakmici na Poljudu gledati skoro pa dvostruko više gledatelja nego u svih 10 njegovih domaćih utakmica u Gradskom vrtu zajedno. Pričamo o klubovima koji se međusobno bore za naslov prvaka.
Činjenica da je Hajduk u danima uoči Božićnih blagdana rasprodao više od 30.000 ulaznica za svoju utakmicu može biti kompliment i Osijeku, ali u suštini ima jako malo veze s njim. Hajdukov stadion rasprodao je isključivo Hajduk i ljubav i odanost njegovih navijača koji će se u Poljud sliti sa svih strana. Neki od njih će zbog tih 90 minuta odvoziti tisuće kilometara i potrošiti tisuće kuna. Iako su mogli reći da je hladno, da je nekomforno, da je nebitno, da je daleko, da je covid.
I opet se oko Hajduka stvara priča o nekakvoj euforiji koja će tobože opet brzo splasnuti kao što se i zapalila. Ali istina je potpuno drugačija. Sve ovo oko Hajduka nema veze s euforijom. Ovo je jednostavno — Hajduk. Ovo je njegova realnost. Ovo je nešto što ljudi žive. Nijedan naš klub u zadnjem desetljeću nije doživio razočaranja i šokova kao Hajduk. I nijedno od tih razočaranja nije natjeralo navijače da odustanu. Niti ih je potjeralo s tribina. Niti će. Kao što se ljubav prema ženi ne mjeri nakitom, tako se ni ljubav prema klubu ne mjeri trofejima.
Jer što god se dogodilo u nedjelju, što god se dogodilo na kraju ove sezone ili bilo koje sljedeće, Hajduk će uvijek iznova živjeti svoju euforiju kroz ljude koji žive uz njega. Koji će 90 minuta vikati i skakati, na kraju utakmice proslaviti ili odtugovati, danima nakon toga komentirati i onda se opet vratiti. A to je ono što Hajduk odvaja od svakog drugog kluba u Hrvatskoj, bez obzira htio to netko sebi priznati ili ne. To je ono što Hajduk čini drugačijim. Neuništivim.
Hajduk ne živi nikakvu paralelnu stvarnost, živi u istim uvjetima kao i svi drugi. Ali energiju koju generira nije moguće racionalno objasniti. Jer zapravo nema ni logike ni razuma. Ali je tu. Uvijek. Možete je zvati euforijom, ali to je daleko više od toga. To je Hajdukova stvarnost. U kojoj je svaki dan proveden u dobrom raspoloženju jedan dan manje proveden u lošem.
I čitava ova naša liga bila bi daleko ljepša i gledljivija kad bi i drugi stadioni bili puniji. I kad bi svi navijači shvatili da se pripadnost, lojalnost i ljubav prema svom klubu dokazuju na tribinama, a ne u komentarima na društvenim mrežama.
