Juriš

EuroBasket naš svagdašnji

Uživajte u košarkaškoj reprezentaciji, jer uskoro ćemo i za ovim uzdisati

Kakva je to samo katastrofa bila. I kakva pleščurina našem košarkaškom egu. Eurobasket 1997. u katalonskom sjeveroistoku Španjolske trebao je pokazati da je ‘ono’ iz Atlante godinu dana ranije bila samo anomalija. A pokazao je, nažalost, da je bila teška i surova realnost.

A ‘ono’ je bio poraz u olimpijskom četvrtfinalu od, božemiprosti, Australije. I nekog Andrewa Gazea iz nekih Melbourne Tigersa, koji je zasjenio sve naše kukoče, rađe, vrankoviće, perasoviće i praktično ih poslao u reprezentativnu mirovinu. U principu ne samo njih, nego i cijelu hrvatsku reprezentativnu košarku.

Znameniti Petar Skansi je na prvi Eurobasket bez ‘senatora’ poveo prilično pomlađenu, ali i prilično talentiranu momčad kojoj su vertikalu prema medaljama u recentnoj prošlosti držali tek Vlado Alanović i Emilio Kovačić. A Slaven Rimac, Damir Mulaomerović, Josip Sesar i Nikša Prkačin trebali su preuzeti vozilo i nastaviti s gasom u punoj brzini. Barem smo tako očekivali.

Za prolaz u drugi krug bila je dovoljna tek jedna pobjeda protiv Njemačke, a za prolaz u četvrtfinale trebala je biti dovoljna još jedna protiv Poljske. I vodili smo 14 razlike, činilo se da je sve uredno i pod kontrolom. Sve dok se odjednom nije sve raspalo, na istovjetan način na koji će se hrvatska košarkaška reprezentacija od tog trenutka raspadati u godinama i desetljećima koja slijede kad god je bilo ‘stani-pani’.

Najveća ironija je da zapravo nikad u ovih 13 Eurobasketa koje smo igrali od samostalnosti, nismo kući otišli ni zadovoljni, ni sretni, ni nasmijani. Nijednom

Izgubili smo od Poljske 76:77, pa je zadnja šansa za prolaz bila utakmice protiv Srba i Crnogoraca. Rimac je četiri sekunde prije kraja pogodio sva tri bacanja za 62:61, a onda se Aleksandar Đorđević sjurio preko centra i pogodio tešku tricu za pobjedu, koju su Srbi i Crnogorci kasnije oplodili svojim drugim uzastopnim europskim zlatom.

Vjerovali smo u to vrijeme da ćemo mi biti sve ono što su nakon raspada SFRJ postali Srbi (i Crnogorci), ali dok su oni igrali finala i osvajali medalje, mi smo se s našim unutarnjim demonima hrvali u matinejama za sedma, deveta ili 11. mjesta. I uvjeravali sebe da su sve to samo anomalije. I da to nismo mi. Ali nažalost — bili smo.

Najveća ironija je da zapravo nikad u ovih 13 Eurobasketa koje smo igrali od samostalnosti, nismo kući otišli ni zadovoljni, ni sretni, ni nasmijani. Nijednom. Ali baš niti jednom.

Onaj prvi, kad smo osvojili broncu, čak i nismo bili toliko ljuti, koliko tužni. I razočarani. Jer svima nam je u tom Berlinu i Münchenu 1993. u glavi bila ona slika s autoceste kraj Ingolstadta. A u duši nemir i nespokoj. Nekako smo se nadali i očekivali da će, iako bez Tonija Kukoča, Dino Rađa, Stojko Vranković, Velimir Perasović, Arijan Komazec, Danko Cvjetićanin i ostali naći unutar sebe dovoljno snage i prkosa da taj Eurobasket osvoje za Dražena. U njegovu čast i za njegovu uspomenu.

I stvarno je izgledalo da će biti tako. Srušili su uvjerljivo svih sedam prepreka koje su stajale na putu do polufinala, gdje su čekali Rusi u svom prvom samostalnom nastupu na velikom natjecanju. I sa svojim računima i dugovima koje smo im ostavili godinu dana ranije u Barceloni, kad smo im uskratili ‘oproštajno’ finale s prvim i jedinim Dream Teamom.

Dva Sergeja, Bazarevič i Babkov, uništili su naše snove i najljepšu košarkašku priču koju je hrvatska reprezentacija trebala ispisati za sebe, ali za Njega. Šokirali su nas, zaustavili, rasplakali. Osjećali smo se svi, i oni koji su igrali i mi koji nismo, da smo Ga izdali. Jer to je zlato trebalo biti Njegovo. I bilo bi, da nije bilo te proklete nesreće.

Nastradali su Grci u utakmici za broncu, izmeli smo ih 40 razlike. Ali bronca nije bila ono po što smo došli. Bronca je bilo razočaranje. Gotovo pa uvreda. Uh, kako to danas gordo zvuči.

Onaj drugi, kad smo opet osvojili broncu, opet smo otišli nezadovoljni i razočarani. Tog puta čak i ljuti. Jer toliko smo htjeli tu utakmicu, to finale sa Srbima (i Crnogorcima), koji su po prvi put nastupili na velikom natjecanju nakon raspada bivše zajedničke države. Toliko smo željeli baš njih poraziti u to vrijeme kad su se ‘utakmice’ između nas i njih igrale na nekim drugim, puno težim i važnijim borilištima.

I opet smo, baš kao i dvije godine ranije, pomeli sve ispred sebe do polufinala. I to nimalo neozbiljne protivnike. Padali su redom Slovenci, Rusi, Španjolci, Turci, Finci, Francuzi, Talijani i svakom novom pobjedom sve smo više vjerovali da je ovaj put to — to. Ali polufinale je opet bilo užasno. Nepremostivo. Sjajna Litva u svom najboljem izdanju. Litva koja nam je od tog trenutka postala i ostala ‘crna mačka’.

U atenskom paklu pred 20.000 grčko-srpskih grla i 40.000 dlanova imali smo dovoljno arsenala i za tribine i za Panagiotisa Giannakisa i Panagiotisa Fassoulasa na parketu i za 15 razlike koliko su vodili. Uzeli smo tu broncu, osvojili je, iščupali i zaradili u neprijateljskom ambijentu, a opet smo se osjećali bezvoljno i razočarano. I još dodatno nadrkani zbog činjenice da smo trebali stajati na postolju i slušati himnu države s kojom smo u tom trenutku ratovali. Završilo je i ružno i tužno, završilo je našim odlaskom s postolja — kako doslovnim, tako i figurativnim. Više se nikad na njega nismo vratili.

Nakon razočaranja u Španjolskoj 1997. i Francuskoj 1999., kad je Pepsi Božić okupio šaroliko društvo koje se s Kukočem na čelu domoglo još jednog 11. mjesta, došao je prvi od dvaju Eurobasketa za kojima ćemo vjerojano zauvijek žaliti.

Za Tursku 2001. je Aleksandar Petrović skupio sasvim solidnu momčad koja je imala i kvalitete i iskustva i energije. No, kako je krenulo, nije slutilo na ništa posebno. Probavljivi poraz od Srbije i Crne Gore, puno teže probavljivi od Njemačke, kad se veliki Dirk Nowitzki poigravao s nama kao mačka s ulovljenim mišem. Tek zadnjom pobjedom protiv Estonije osigurali smo osminu finala, a ondje su čekali Talijani, aktualni europski prvaci. Iščupali smo pobjedu protiv Gregora Fučke, Gianluce Basilea i društva i priuštili sebi nezaboravnih 45 minuta istanbulskog Abdi Ipekçi ludila.

U prvom poluvremenu kao da smo prolili vodu po vrućih 11.000 Turaka na tribinama. Sredinom treće četvrtine vodili smo 19 razlike i onda uključili svoj autodestruktivni mod. Malo na tursko ludilo, malo na sudački domaćinski vjetar u leđa, ali najviše na račun svojih gluposti — kako igračkih, tako i trenerskih — uspjeli smo iznova zapaliti već pokislu i ugašenu dvoranu i dati Turcima lijepu priču koja je trebala biti naša. Pričalo se svašta o događajima u svlačionici nakon utakmice, o verbalnim i skoro tjelesnim okršajima nekih igrača i izbornika, ali na kraju je ostala samo jedna činjenica — opet smo uspjeli zasrati. Oprostite što ne znam bolju riječ.

Eurobasket 2003. u Švedskoj bio je za zaborav, za razliku od onog 2005. u Crnoj Gori i Srbiji. Bila je to mnogi će se složiti, najbolja reprezentacija još od onih bronci iz 1990-ih, najbolja atmosfera i najbolja prigoda da se vratimo na trofejno postolje. Neven Spahija je bio izbornik, Gordan Giriček u sjajnoj formi, Marko Popović i Zoran Planinić dirigirali su napadima, Matej Mamić, Andrija Žižić i Marko Tomas držali obranu, a Nikola Vujčić i Mario Kasun činili su moćan tadem pod koševima na obje strane parketa.

Opet je Italija pala u osmini finala i opet smo sve imali u svojim rukama u četvrtfinalu protiv Španjolske. Ali utakmica će se umjesto po spomenutim igračima vječno pamtiti po prezimenima Lamonica — Dovidavičius — Drabikovsky, koja su bili viša prepreka od ionako visokih Španjolaca.

Šteta je bila utoliko veća što su već ispali domaćini Srbi i Crnogorci, ispala je i Litva, a polufinale i finale nudili su Njemačku i Grčku. Za koje smo apsolutno mogli imati protuotrov. No, nije nam bilo suđeno. Shvatite to i figurativno i doslovno.

Slijedila su dva ispadanja u četvrtfinalima s Jasminom Repešom, od kojih je posebno bolno bilo ono protiv Slovenije 2009. Opet smo prosuli veliku prednost, imali smo i 15 poena plusa i opet smo se epski raspali kad je bilo najvažnije i ispisali još jedno poglavlje antologije hrvatske košarkaške gluposti.

Oživjeli smo na trenutak u Sloveniji 2013., nanizali čak osam pobjeda nakon što su nas na startu Španjolci pregazili 28 razlike, ali Litva u polufinalu i Španjolska za broncu bili su previsoki zidovi. Opet smo se navukli na vjerovanje da se vraćamo, da će biti bolje, da će Bojan Bogdanović i Dario Šarić sve to vratiti onamo gdje mislimo da treba.

Trenutak je bio savršen, jer dvije godine kasnije bili smo domaćini jedne od skupina Eurobasketa 2015. No, mučili smo se već u Zagrebu, a čim smo se iz njega preselili u Lille na završnicu, Česi su nas žestoko išamarali i vratili kući. U realnost.

A realnost je takva da ćemo u bliskoj budućnosti biti sretni ako se uopće plasiramo. I to na Eurobaskete na kojima sudjeluje gotovo pola Europe. Stoga uživajte u svemu što na ovom Eurobasketu vidite i u svemu što će Hrvatska na njemu pokazati, što god to bilo. Jer vjerujte, jednog dana koji nije tako daleko, i za ovim ćemo uzdisati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s