Juriš

Faktor Kalinić

Zašto je Lukša Jakobušić toliko inzistirao na njemu?

Verona, siječanj 2022. Posljednji od nekoliko tajnih sastanaka koje su Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić i Nikola Kalinić odradili. Toliko tajnih da je osim njih dvojice za njih znalo tek još nekoliko onih neizbježnih. I trebao je biti posljednji. Priča je bila završena. Jakobušić je trebao krenuti prema Splitu pomiren da će na najveću ribu u svojoj mreži morati pričekati još nekoliko mjeseci.

Nakon nekoliko mjeseci kemijanja, nagovaranja, dogovaranja i pregovaranja, Veronin je sportski direktor Tony D’Amico shvatio je svoju poziciju. Koliko Kalinić želi otići i koliko ga Jakobušić želi dovesti. “Možeš ići ako ćeš se odreći cijele polugodišnje plaće.” A plaća nije mala, sadrži gomilu nula.

Nije tako trebalo biti. Načelni dogovor je bio da se obje strane odreknu dijela tog iznosa; uostalom, takav je uobičajeni modus operandi u takvim situacijama. Ali D’Amico je odigrao all-in. Ako prođe, prođe. Ako Kalinić odbije i ostane, ionako boljeg napadača u to vrijeme sezone ne može nabaviti. On je svoje ruke pred šefovima oprao.

Kaliniću nije bilo jednostavno. Jer, realno, za par mjeseci će ionako doći. Zima u Veroni brzo će proći, ljeto u Splitu samo što nije. Hajduk će biti Hajduk i za par mjeseci. A ona gomila nula bit će na računu. Zašto ih ne uzeti? Svatko razuman bi ih uzeo. I tko bi mu zamjerio?

Kad pogledate lice Nikole Kalinića nakon pobjedničkog gola Dinamu, kad pogledate erupciju emocija koja je iz njega izašla, dobit ćete odgovor zašto je tu

Vidjevši da i Nikola važe između glave i srca, između logike i adrenalina, Jakobušić je prije polaska za Split izvadio zadnji rafal. “Nikola, Hajduk te čeka i sad i na ljeto, ali ja ne želim da gubimo vrijeme. Igrat ćemo velike utakmice, slavit ćemo, osvajat ćemo trofeje. Na tebi je odluka hoće li tvoja glava biti na tim slikama kad grad bude gorio.”

Bilo je dovoljno. You had me at Hello, šapnula je Dorothy Boyd Jerryju Maguireu. D’Amico ni sam nije vjerovao da su ova dvojica toliko ludi. I taj Kalinić koji će se odreći toliko nula i taj Jakobušić koji ga je za par mjeseci mogao dobiti besplatno. Jebiga, šjor Tony, ne znaš što je Hajduk.

Kopao sam ovih dana po arhivi svojih tekstova jer mi je negdje u kutu memorije čučalo da sam s Nikolom Kalinićem radio jedan od njegovih prvih velikih intervjua za jedan sportski časopis. I pronašao sam ga, bilo je to u travnju 2008. U onoj njegovoj prvoj i posljednjoj *pravoj sezoni u Hajduku. Koja je donijela njegovu eksploziju i na terenu i izvan njega.

Zanimljiv je taj kontekst vremena kad jednim klikom možete preseliti u potpuno drugu dimenziju. Onu u kojoj je Nikola Kalinić golobradi klinac u startu, a ne iskusni veteran u finišu karijere. U tih 14 godina stao je čitav njegov nogometni život, fantastični klubovi, lige i ugovori, reprezentativna frustracija i uloga ‘nacionalnog izdajnika’. Toliko se toga promijenilo, a opet, toliko je toga ostalo isto. Poput, recimo, ovog odlomka:

“Na sve nas su utjecale brojne promjene koje su se događale unutar kluba. Sezonu smo počeli s nekoliko igrača koji nisu puno igrali prošle godine. Počele su se događati i ozljede, sastav se stalno mijenjao, a onda su se počeli mijenjati i treneri i uprave. Teško se i nama igračima odvojiti od toga, sve to utječe i na naše igre.”

Zvuči kao Hajduk, zar ne? Ili priča koja se tog proljeća vrtjela, o biranim riječima koje je o njemu u nekim krugovima izgovarao Zdravko Mamić, vrebajući još jedan izvanterenski trijumf nad Hajdukom. “Ma nema šanse, kako bih ja mogao igrati za Dinamo? Hajduk mi je sve dao, deset godina sam na Poljudu već, od rođenja sam hajdukovac i ne bih mogao igrati za najvećeg rivala. U Hrvatskoj za mene postoji samo Hajduk.”

Znam, mnogi su izgovarali ovakve ili slične riječi pa ih nisu baš dokazivali djelima. Iako priče ne treba miješati, svaka je drugačija. Kalinić je Solinjanin, a ako niste znali — taj potez sjeveroistočnog ulaza u Split, od Dugopolja do Vranjica, uvijek je slovio za područje gdje su tipovi nešto žešći, a glave nešto tvrđe. Iz tih krajeva su između ostalih i Joško Jeličić i Branko Cikatić i Ivano Balić i Mijo Caktaš i Lovre Kalinić. Tamo ne trpe sranja, čak ni kad im se obijaju o glavu. Kad misle da su u pravu, idu do kraja. Bez obzira na posljedice.

Tako ni Nikola Kalinić nije razmišljao o posljedicama kad se u svlačionici zakačio sa starijim suigračem Goranom Sablićem. Ili kad je bacio kapetansku traku nakon što ga je trener Robert Jarni izvadio u 21. minuti finala Kupa s Dinamom zbog isključenja vratara Vladimira Balića. Ili kad se nakon jednog ukrajinskog derbija verbalno, a skoro i fizički, sukobio s Darijom Srnom. Ili kad se boo rogovima s Gennarom Gattusom u Milanu. Nikola Kalinić nikad i nigdje nije uzmicao.

Kao što nije uzmaknuo ni kad ga je pola zemlje u lipnju 2018. proglasilo ‘nacionalnim izdajnikom’. Kad se sve slomilo preko leđa Zlatka Dalića, iako je reprezentativnu frustraciju gomilao još od vremena Ante Čačića. Kad je tretiran kao ‘vječna rezerva’, iako je igrao najbolji nogomet karijere.

Uoči Europskog prvenstva 2016. zabio je 12 golova za Fiorentinu i s Josipom Iličićem činio jedan od najubojitijih tandema Serie A. Svejedno, u prve dvije utakmice protiv Turske i Češke nije dobio niti minutu. U trećoj je zaigrao silom prilika i u koprodukciji s Ivanom Perišićem s golom i asistencijom režirao iznenađujuću pobjedu protiv Španjolske. No, ni to nije pomoglo njegovom statusu vječne rezerve, koji ga je sve više frustrirao.

S Dalićevim su dolaskom stvari krenule nabolje, bio je u prvih 11 u obje utakmice dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018. U prvoj utakmici protiv Grčke izborio je penal, zabio gol, bio jedan od ključnih igrača uvjerljivog trijumfa 4:1 koji je trasirao put u Rusiju. Kako i dalje nije bio siguran u svoj status, Daliću je poručio da, ako na njega ne računa ozbiljno, ako će i u Rusiji dobivati samo mrvice, radije zove nekog mlađeg.

Užasno ga je pogodilo što je u prijateljskoj utakmici protiv Brazila u Liverpoolu opet trebao ući u garbage timeu. A kad ga je tek nekoliko minuta prije kraja utakmice protiv Nigerije u Kalinjingradu Dalić pozvao da se pripremi za ulazak, osjetio je ‘bolove u leđima’. Bio je ljut i frustriran, nije želio još jedno veliko natjecanje provesti na klupi. Posebno iz razloga što je izborniku unaprijed rekao da ga ne zove za takvu ulogu.

Puknuo je, napravio je sranje najviše sebi samome i Daliću objektivno nije ostavio drugu opciju nego da ga pošalje kući. Prokazanog i posramljenog. Mediji su orgijali nad njegovim likom i djelom, godinama ga se gađalo govnima, a on je šutio. Nije želio pričati svoju priču, nije želio iznositi svoju istinu, nije se želio nikome opravdavati ili objašnjavati. Bilo mu je dovoljno da istinu znaju oni do čijeg mu je mišljenja stalo. A taj krug nije širok.

Nije želio uzeti srebrnu medalju koja mu je pripadala jer je svojim golovima pomogao da se Hrvatska uopće plasira u Rusiju. Medalja je ostala kao suvenir nekome tko je hrvatskoj reprezentaciji dao daleko manje nego što joj je dao Nikola Kalinić. Čija bi 42 nastupa i 15 golova neki najradije potezom pera izbrisali kao što su Turci izbrisali Hakana Şüküra ili Ukrajinci Anatolija Timoščuka. Ali neće ići.

Iza svega toga, iza tih 14 godina karijere u kojima nije imao ni želju, ni potrebu bilo kome išta objašnjavati, ipak je ostala jedna želja. I potreba. Čak i dug koji je u sebi osjećao. Hajduku je donio novac, ali nije mu donio trofej. Zato su sve one silne nule postale baš prave nule u trenutku kad je povjerovao Jakobušiću da ovo više nije onaj Hajduk kojeg je ostavio prije 14 godina. You had me at Hello.

A Jakobušić je, s druge strane, jako dobro znao zašto baš na njemu inzistira. I zašto ga želi odmah, a ne na ljeto. Od prvog dana Hajdukov je predsjednik ciljao igrače koji će u Hajduku živjeti za pobjede i trofeje, a ne za plaće na kraju mjeseca. Želio je karaktere koji ne uzmiču. Nikad i nigdje. Kojima je stalo. A Nikola Kalinić je hodajuća definicija svega navedenog. Želio je biti na onim slikama koje mu je Jakobušić obećao. I zaista, pojavio se na jednoj takvoj već ovog tjedna.

Lice rijetko laže. Kad pogledate lice Nikole Kalinića nakon pobjedničkog gola Dinamu, kad pogledate erupciju emocija koja je iz njega izašla, dobit ćete odgovor zašto je tu. I je li vrijedilo odreći se svih onih nula. Zvuči otrcano, ali nije u šoldima sve. Stvarno nije.

S obzirom na naljepnicu ‘nacionalnog izdajnika’ koja ga je dopratila pri povratku u Hajduk, mnogi su jedva dočekali proglasiti njega i Marka Livaju nekompatibilnim i nespojivim. I igrački i karakterno. Utakmica protiv Dinama dala je sve odgovore. Kalinićevo lice sreće nakon pogotka. Livajino lice sreće nakon Kalinićeva pogotka. Zbog toga su tu. Naravno da mogu i da žele zajedno.

Jakobušić Kalinića nije doveo samo zbog golova. Naravno da ga je doveo *i zbog golova, ovakvih velikih poput ovoga Dinamu. Ali ga je prvenstveno doveo zbog njegovog karaktera. Zbog njegovog stava, prčevitosti, pozitivne drskosti, neustrašivosti. Doveo ga je zbog njegove želje. Zbog njegove gladi. Doveo ga je da sve to što utjelovljuje razlije po svlačionici. I po čitavom klubu koji je tu ‘hajdukovitost’ po kojoj je i postao znamenit negdje zagubio.

Doveo ga je sad, a ne na ljeto, jer je htio odmah staviti pred momčad pritisak borbe za trofeje. Bez obzira hoće li ih osvojiti već ove sezone ili ne. Želio ga je sad kako bi tijekom proljeća srastao s momčadi i ona s njim. Kako bi upoznao trenera i on njega. Kako bi ga imao već prvog dana priprema za novu sezonu. Kako ne bi u novi europski pokušaj na ljeto ušao s momčadi koja se tek upoznaje i slaže. Kako bi u novu sezonu momčad ušla spremna za boj od prvog kola.

Ali najviše od svega, doveo ga je zbog ‘faktora Kalinić’. Zbog toga da između jednog Kalinića u svom kaznenom prostoru i drugog Kalinića u protivničkom, koji su da bi bili tu žrtvovali popriličan broj nula na svojim računima, stvori čopor gladnih vukova koji će ih slijediti i koji se neće zaustaviti dok se ne zasite. Pobjeda i trofeja. I svojih glava na onim slikama kad grad bude gorio.

Prije ili kasnije, isto će pitanje dočekati i Ivana Perišića.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.