Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Filip Bradarić je Hajdukov poraz

Kako je Matjaž Kek posramio Hajdukovu struku

S vremena na vrijeme, kad medijski eter odluči izlistati Hajdukove stručne pogreške i promašaje, na površinu najprije isplivaju imena Zvone Bobana i Luke Modrića. Dvojica najvećih nogometaša u hrvatskoj povijesti, koji su odrastala i ganjala balun u kršu i siromaštvu dalmatinskog kamena, toliko opjevanog u brojnim hajdučkim ljubavnim epovima, nikad nisu ostavili trag ondje gdje ih je logika trebala usmjeriti.

Pa iako se uvijek zgodno s privilegijom naknadne pameti zgražati nad neznanjem i nesposobnošću skauta koji su takva dva dragulja propustili prepoznati i izdvojiti iz dalmatinske proizvodne trake budućih vrhunskih sportaša, Boban i Modrić zapravo nisu nimalo reprezentativni primjeri Hajdukovih stručnih promašaja. Jer su oba slučaja prilično specifična.

Boban je kratko vrijeme boravio u Hajdukovu omladinskom pogonu i bljeskovi njegova tinejdžerskog talenta nisu ostali nezamijećeni. No, klub nije imao vlastiti smještaj za klince koji dolaze izvan Splita i njegovom je ocu ponuđeno da ostane ako će mu obitelj riješiti stan. Kako su roditelji živjeli u Imotskom, a stariji brat Dražen već je preselio u Zagreb i trenirao u Dinamu, odlučili su i mlađeg Zvonu poslati u Zagreb kako ne bi u Splitu živio sam. Sve ostalo je povijest.

Modrić je u Hajduku bio u nekoliko navrata i opet uz sličan sindrom kao i u Bobanovom slučaju. Klub nije imao dovoljno smještajnih kapaciteta za sve klince koje je pratio izvan Splita i uvijek je morao pažljivo birati u koga će uložiti. Između suigrača Marija Grgurovića i Luke Modrića Hajduk je odabrao prvoga, koji je u trenutku izbora zaista bio označen većim potencijalom i logičnijim odabirom. Modriću je rečeno da će ga i dalje pratiti, ali njegov trener Tomislav Bašić nije želio čekati i Luku je ponudio Dinamu. Koji, za razliku od Hajduka, nije imao problema ni sa smještajem, ni sa čekanjem. Sve ostalo je povijest.

Urbane legende o Hajdukovom ‘promašaju’ Bobana i Modrića pričat će se generacijama, iako je istina puno jednostavnija i nezanimljivija. Hajduk nikad nije mogao dovesti sve klince koje bi prepoznao. Kad je imao pameti, nije imao novca. Kad je imao novca, nije imao pameti. Ne postoji klub na svijetu koji nije nekoga promašio. Dovesti ili ne dovesti. Skauting nije matematika. Procjena igrača nije čisti skup varijabli. Nego vrlo često i ‘nos’. Osjećaj kojeg imaju rijetki. Posebni.

Međutim, puno veći problem od onih koje je promašio dovesti, Hajduku su oni koje je promašio zadržati. I na njima graditi. Jedan od najočitijih takvih primjera zove se Filip Bradarić.

Kičma i filozofija svake Hajdukove momčadi mora počivati na karakteru, identitetu i stavu probrane domaće kvalitete. Koje ima

Kad je Matjaž Kek u jednom intervjuu tamo negdje 2014., na pitanje kojeg bi igrača iz HNL-a volio vidjeti u Rijeci, odgovorio — Filipa Bradarića, mnogi su se nogometni znalci podsmjehivali simpatičnom slovenskom treneru koji je tek bio uletio u hrvatski nogometni eter. Držeći da nema pojma što priča. Pored svih Dinamovih klinaca i skupih zvijezda, on bi uzeo nekog Hajdukovog pričuvnog veznjaka? Yeah, right.

Bradarić je tada bio 22-godišnji ‘poluproizvod’ s kojim Hajduk nije imao pojma što bi. Ni bi li mu ponudio novi ugovor, ni bi li mu ponudio novu ulogu, ni bi li ga se riješio. I ne treba lagati – Bradarić svojim dotadašnjim igrama u isprekidanim prigodama koje je dobivao u Hajduku doista nije impresionirao ni navijače ni medije. Mladom igraču u Hajduku nije lako, posebno ako ni Hajduk sam nije svjestan njegove vrijednosti.

I lako je što navijači i mediji nisu prepoznavali Bradarićeve mogućnosti. Navijači su često površni i sugestivni, novinari su često nestručni i subjektivni. Hajdukov problem je što njegova struka nije u Bradariću vidjela ono što je trebala vidjeti. Ljudi koji su plaćeni za to da vide ono što mi obični smrtnici ne vidimo. Da znaju tražiti i prepoznati ono što mi ostali ne možemo.

A ta slika kvalitete i sustavnosti Hajdukove struke zadnjih godina najveću je pljusku dobila poraznim saznanjem da je trener jednog konkurentskog kluba vidio sve ono što oni nisu. Matjaž Kek, u pauzama od slaganja svoje momčadi, uspio je prepoznati grumen zlata koji je Hajdukovoj struci stajao ispred nosa, a ona ga nije primjećivala.

I Kek nije lagao. Zaista, čim je dobio prvu prigodu da se dokopa Bradarića, potjerao je svoje direktore da krenu po njega. U zimu 2015., nedokazanog i nerealiziranog Hajdukovog veznjaka kupio je za novac koji je izgledao kao pljačka. I to ne kao Rijekino pljačkanje Hajduka, nego kao Hajdukovo pljačkanje Rijeke.

Jer Hajduk je od Rijeke, za igrača s kojim nije imao pojma što raditi, dobio oprost dugovanja za transfere Sharbinija i Malokua i još par stotina tisuća eura keša. U Hajduku su bili toliko zadovoljni dogovorenim poslom da su Bradariću prepustili i svojih 10 posto od eventualnog budućeg transfera. “Ma komu će ga Rijeka ikad prodati”, smijuljili su brojeći kikiriki. I stvarno. Rijeka će ga prodati ‘samo’ za jednu nulu više. Ništa strašno.

Kek je Bradariću odmah pronašao i mjesto i ulogu. I to ne bilo kakvu. U naredne tri i pol sezone Splićanin je postao jedna od ključnih točaka riječke momčadi, s kojom je proslavio povijesni prvi naslov prvaka Hrvatske i dvostruku krunu. Postao je uporišna točka svih riječkih europskih jeseni, prometnuo se u kapetana i vođu momčadi i pokazao karakterne crte i odlike za kakvima godinama vapi svaki Hajdukov seniorski trener. I na terenu u direktnim dvobojima uglavnom bio nadmoćan svima onima kojima je Hajduk vjerovao više nego njemu. I višestruko ih plaćao.

Uvijek je poštovao klub i grad u kojem se afirmirao, u kojem je od izgubljene pričuve postao kapetan i reprezentativac. A opet, uvijek je poštovao i klub i grad u kojem je ponikao. Nikad nije slavio pogotke Hajduku, iako je na Poljudu dočekivan i ispraćan zvižducima nakon brojnih riječkih trijumfa u njegovoj eri.

Na proslavi reprezentativnog srebra u Moskvi razvio je zastavu na kojoj je pisalo “Split” i bez ikakvog kompleksa pojavio se na dočeku u svom rodnom gradu i s pozornice grunuo verbalnu adrenalinsku bombu kakvu nije nijedan njegov reprezentativni suigrač.

I potpuno je nevažno hoće li njegove riječi išta promijeniti u hrvatskom nogometu. Vjerojatno neće. Nije na Bradariću da vodi te bitke i ratove. Te riječi su puno više rekle o njemu samome. I njegovim mudima. Ne da nešto kaže, nego da nešto napravi. Da ode iz Hajduka koji u njega nije vjerovao, u Rijeku koja jest. I ondje postane najbolji vezni igrač lige. Prvak. Kapetan. Vođa. Da odbije transfer u Bolognu jer ne želi riskirati Svjetsko prvenstvo. Da odbije financijski bolju ponudu Bordeauxa zbog igrački bolje ponude Cagliarija.

Te su riječi puno više rekle i o Hajdukovoj struci koja već godinama nema jasne kriterije po kojima slaže Hajdukove momčadi od omladinskog do seniorskog pogona. Lako je danas prepoznati igračku i karakternu kvalitetu Filipa Bradarića ili brojnih drugih ‘Bradarića’ koji u Hajduku nisu uspjeli, a drugdje jesu. Ali postoje ljudi koji bi tu kvalitetu i tu mentalnu, pobjedničku crtu trebali prepoznati puno prije i lakše nego jedan suparnički trener s 400 kilometara udaljenosti.

I nije ovo nikakva balada o “našoj dici”. Ta vremena su završila. Hajduk ne može računati na uspjehe ako će biti zatvoren samo u svoje dvorište i opasan u svoje zidine. Hajduk ne može pobjeđivati samo s našom dicom. Ali još manje može samo s “njihovom dicom”. Nezainteresiranom, nekvalitetnom i preplaćenom.

Kičma i filozofija svake Hajdukove momčadi mora počivati na karakteru, identitetu i stavu probrane domaće kvalitete. Koje ima. Itekako. I stranci se trebaju slagati oko njih. A ne obratno.

Hajduku su se klinci iz vlastitog dvorišta zadnjih godina događali slučajno, a ne sustavno. Od Marija Pašalića preko Nikole Vlašića do Karla Letice. Mnogi mladi igrači ukiselili su se po klupama, tribinama, drugoj momčadi i posudbama gledajući kako na njihovim mjestima igraju polovni stranci nedostojni Hajdukovog dresa. Tko zna koliko je “Bradarića” na takav način nestalo? Koliko ih je zalutalo? Koliko ih se zagubilo jer nisu dobili svog Keka?

Pustite legende o Bobanima i Modrićima. To je neki drugi svijet. Filip Bradarić puno jednostavnije i prizemnije dočarava sve Hajdukove stručne poraze.

Ne zbog novca kojeg je na njemu propustio zaraditi. Nego zbog momčadi koje je s njime propustio izgraditi.