Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Futsalu treba novo ruho

Može li europski futsal srušiti svoje ograde?

Elita europskog futsala još jednom je krenula na svoj Put svile. U kazahstanskom Almatyju četiri najbolje momčadi Starog kontinenta će ovog vikenda odlučiti o europskom prvaku, iako bi se završni turnir slobodno mogao smatrati i neslužbenim otvorenim prvenstvom Brazila. Četiri kluba koja najviše ulažu i najbolje rade, domaćin Kairat, lisabonski Sporting i dva španjolska rivala Barcelona i Inter Movistar, očekivano su došla do završnih borbi.

Oba polufinala nudila su neke nerašćišćene račune. Dvostruko uzastopno finale između Intera i Sportinga ove je sezone ždrijeb složio već u polufinalu. Najtrofejniji futsalski klub s pet naslova prvaka Europe i 13 španjolskih titula iza sebe ima tri uzastopna finala, a dvije je zadnje godine bio praktično nepobjediv u europskom futsalu. I oba puta je do krune došao upravo preko Sportinga.

No, ove je sezone futsalska verzija Real Madrida, iako s njim nema službenu poveznicu poput malonogometne sekcije Sportinga ili Barcelone i svoje utakmice igra u Torrejon de Ardozu, 20-ak kilometara od Madrida, u dvorani živog i zdravog Jorgea Garbajose, počela pokazivati prve pukotine.

Stroj trenera Jesusa Velasca kojim upravlja najbolji svjetski malonogometaš, Portugalac Ricardinho, kašljucao je već u prvoj fazi Lige prvaka, a u španjolskom prvenstvu ligaški dio će vjerojatno završiti tek kao petoplasirani. Počeo je polako osvježavati linije, iz Brazila je tijekom sezone doveden 22-godišnji reprezentativac Marcel Marques od kojega se u budućnosti puno očekuje.

S druge strane, Sporting je vjerovao u ‘treću sreću’ nakon dva uzastopna finalna poraza od španjolske mega-momčadi. Uz to, Portugalce je hrabrila činjenica da su na oba prethodna Final Foura koja su se igrala u kazahstanskoj prijestolnici (2011. i 2017.), uspješno prolazili prvu polufinalnu prepreku. Doduše, kasnije su gubili finale, ali o tom mostu će razmišljati kad do njega dođu. A došli su.

Jer u 40 minuta prvog polufinalnog okršaja potpuno su nadigrali i detronizirali dvostrukog uzastopnog europskog prvaka. Samo devet sekundi Španjolci su bili u rezultatskoj prednosti, sve ostalo pripalo je Portugalcima. Briljirao je Brazilac Dieguinho s tri pogotka, a ključnu prednost od 3:1 Sporting je stvorio s igračem više, nakon isključenja Elisandra zbog udaranja protivnika. Završilo je 5:3, lisabonska momčad četvrti je put ušla u finale, čak treći put u Almatyju. Treću sreću s Interom su dočekali, hoće li i s Almatyjem?

Bit će to pravi sudar titana. Domaćin Kairat, koji je u oba dosadašnja finala pobijedio, protiv Sportinga, koji je sva tri dosad izgubio.

I drugi polufinalni okršaj nosio je neke dugove iz prošlosti. Domaćin Kairat dvaput se u svojoj povijesti popeo na krov Europe i oba puta preko — Barcelone. Kazahstansko-brazilska alijansa je Barcu 2013. pobijedila u polufinalu, dvije godine kasnije u finalu. Barcelonu je, međutim, hrabrila činjenica da je ove sezone konačno u prvenstvu ispred Intera nakon pet godina gledanja u leđa, ali i podatak da je, u oba dosadašnja završna turnira u kojima je bio domaćin, Kairat ispadao već u polufinalu.

Da kazahstanski sportski ponos i klub koji već 16 godina vlada tamošnjom ligom nije neranjiv pokazao je tamošnji kup u kojem ga je Aktobe izbacio u polufinalu i kasnije osvojio trofej. Isti onaj Aktobe koji je na početku sezone poražen u Makarskoj, na turniru koji je hrvatskog prvaka Novo Vrijeme Apfel odveo na Elitnu rundu u Lisabon. Na noge ovom sjajnom Sportingu koji će se u nedjelju boriti za naslov europskog prvaka.

A na suprotnoj strani će mu stajati kazahstansko-brazilski Dream Team i 12.000 njegovih navijača. Kairat je i treći put na Final Fouru zakucao Barcelonu u utakmici u kojoj je još jednom blistao sjajni vratar Leonardo de Melo Vieira Leite. Higuita, nadimak po kojem je poznat u svijetu futsala, u oba je prethodna okršaja s Barcelonom bio ključna figura, a isto je bio i u ovogodišnjem polufinalu.

Sjajan s loptom i u nogama i u rukama, bio je stalna figura viška u napadima. Širio je obranu Barcelone, opasno pucao gotovo s centra, asistirao suigračima, a na drugoj strani sjajnim refleksima zaustavljao sve prijetnje Barçinih igrača. Jedan od najvećih futsal vratara u povijesti, koji umjesto Brazila nastupa za Kazahstan, u finalu će u nedjelju odmjeravati snage s prvim vratarom brazilske reprezentacije Guittom.

I bit će to pravi sudar titana, kao što bi, uostalom, bio i u bilo kojoj verziji između ova četiri kluba. Kairat, koji je oba svoja dosadašnja finala pobijedio, protiv Sportinga, koji je sva svoja tri dosad izgubio. Krajnji istok Europe protiv krajnjeg zapada. Bit će to apsolutno nedjelja za futsalske *sladokurce.

UEFA je ove sezone “rebrandirala” elitno europsko futsal natjecanje i umjesto Futsal Cupa, imena pod kojim je taman postalo punoljetno, od ove sezone igra se pod imenom Futsal Champions League. U Almatyju je ovog tjedna predstavljen i novi trofej, ali uz brendovske zahvate, europskom klupskom futsalu su daleko potrebniji oni natjecateljski.

Jer format natjecanja odavno je zastario. U proteklom desetljeću doživio je tek neke diskretne, kozmetičke promjene, a on je najveća kočnica i širenju i popularizaciji ovog sporta diljem Europe. Turnirski sustav osmišljen je još u vrijeme dok je futsal tek započinjao ozbiljniju, profesionalniju priču unutar krovne europske nogometne organizacije. Ali danas su stvari puno drugačije. A futsal kao sport već godinama marketinški tapka u mjestu.

U Europi već postoji ozbiljan broj ozbiljnih klubova koji bi morali dobiti puno kvalitetnije osmišljeno i medijski praćeno europsko natjecanje od aktualnog. Inter Movistar, Kairat, Barcelona, Sporting, Benfica, ElPozo, netko od Rusa, Talijana, možda i Francuza koji jako puno rade na razvoju svog futsala, pa zašto ne i Hrvata, Srba, Čeha, Ukrajinaca koji su uvijek spremni napadati talentom ako ne kapitalom — skupilo bi se sigurno desetak vrhunskih, profesionalnih klubova koji bi mogli i morali igrati više međusobnih utakmica.

Primjerice, za plasman na završni turnir u Almatyju igrale su se četiri skupine Elitne runde s po četiri kluba. I samo je pobjednik svake skupine prolazio na Final Four. S obzirom da su sva četiri favorita bila očigledna, na četiri turnira zapravo se čekala samo jedna utakmica. Okršaj Sportinga i Benfice u Lisabonu. Sve ostalo je bilo unaprijed jasno, a svi favoriti prošli su bez izgubljenog boda.

A onda, od sredine studenoga do kraja travnja više se nije odigrala ni jedna europska utakmica. Pet i pol mjeseci! Zašto? U dvoranama nema zimskih uvjeta, snijega i hladnoće! Zar ne bi bilo logičnije, primjerice, da su s tih turnira, umjesto jednog, prolazila po dva prvoplasirana kluba i da se između Elitne runde i Final Foura odigralo i četvrtfinale, recimo, na dvije pobjede? Zar dvorane tih osam klubova ne bi bile pune, zar televizije ne bi prenosile, zar futsal ne bi profitirao?

Ovako, čitava se sezona svodi na četiri-pet najbogatijih klubova koji se uvijek vrte u krug. I koji za naslov prvaka praktično trebaju pobijediti u tek dvije ili tri ozbiljne utakmice u sezoni. Drugi se teško odlučuju ulagati jer su svjesni da se s onim najjačima ne mogu nositi, a do završnice je ionako praktično nemoguće doći kroz ovakav sustav natjecanja.

Zašto ne pokušati osmisliti ligu od možda desetak klubova u kojoj bi se ovi najbolji, koji se tijekom sezone sretnu u možda jednoj ili dvije utakmice završnog turnira, sučeljavali puno češće? Ligu koja bi cijeloj Europi pokazala koliko taj sport može biti atraktivan, dinamičan i uzbudljiv i koja bi cijeloj Europi pomogla da se u njega zaljubi? Tko je gledao Falcaa, Ricardinha ili Nikolu Tomičića i nije se barem jednom uhvatio za glavu od njihovih malonogometnih čarolija?

Futsal ima sve pretpostavke biti jedan od najpopularnijih momčadskih sportova u Europi. Ali to nikad neće postati ako se ne krene u sustavno širenje njegove baze koja je trenutno uglavnom obuhvaćena trokutom Brazil-Španjolska-Portugal, uz tek poneku vanjsku devijaciju.

A popularizacija futsala morala bi krenuti baš od onog najboljeg čime taj sport raspolaže. Od njegovih najboljih klubova. I spektakularnog cjelogodišnjeg natjecanja koje će ga uvesti u dnevne boravke čitave Europe. S vrha piramide taj se sport zatim može spuštati i u koncentričnim krugovima širiti svoju bazu i konkruenciju.

Futsal treba obući u novo ruho. Samo tako može srušiti ograde u kojima sam sebe drži već puna dva desetljeća. Europski futsal može puno više od statusa u kojem je danas.