Stadion Luigi Ferraris nije nimalo seksi. Fotogeničan još manje. Kad stanete ispred njega u želji da ovjekovječite trenutak u vremenu, kadar koji ćete iza sebe uhvatiti više će podsjećati na neki stari, nemarno prebojani hangar koji vidljivo nagriza korozija ili nedovršenu građevinu balkanskog tipa s uvijek otvorenim potencijalom za dograđivanje.
Taj stari, zapravo najstariji stadion u Italiji koji još uvijek služi svrsi kojoj je prije 112 godina namijenjen i nekoliko puta ‘retuširan’, već na prvi, a i svaki sljedeći pogled zaustavljen je u vremenu i dubokom 20. stoljeću. Svjetlosnim godinama od blještavila i sjaja *modernog nogometa i svijeta.
Podsjetio me čitav taj postmodernistički genovski ambijent kvarta Marassi pomalo na Liverpool. Koji se nadljudskim naporima nastoji oduprijeti ‘plastifikaciji’ koju neumoljivo nosi globalizacija, nastojeći prezervirati kulise i atmosferu slično neseksi i nefotogeničnog Anfielda, slično utisnutog u samo srce zajednice. U Genovi, međutim, ne moraju se uopće truditi kako bi *dočarali sliku nogometa iz nekih drugih vremena. U Genovi nogomet doista živi u nekim drugim vremenima.
Derby della Lanterna, gradski nogometni okršaj između Genoe i Sampdorije, desetljećima je bio nešto najautentičnije što je talijanski nogomet nudio. Nikad taj gradski derbi nije bio glamurozan poput milanskog ili nemilosrdan poput rimskog, ali je uvijek bio poseban. Bez obzira na to što nijedan od dvaju genovskih klubova odavno ne baštini naslovne uloge unutar talijanskog, još manje europskog nogometa, dan kad bi se crno-crvene kolone uputile prema sjeveru, a plavo-bijele prema jugu Ferrarisa uvijek se smatrao jednim od najvažnijih dana u godini za europsku nogometnu baštinu.
Derby della Lanterna nećemo gledati ni sljedeće sezone. A to je zaista šteta
Iako o Genoininim titulama — a bilo ih je čak devet, po čemu je i danas prvi klub do velike trojke Juventus — Inter — Milan — više nitko živ ne može svjedočiti jer je posljednja bila prije ravno 99 godina, iako je Sampdoria samo jednom u povijesti osvojila scudetto, genovski klubovi smatraju se *plemstvom talijanskog nogometa. Plemstvom, doduše, čiji se oronuli dvorac raspada, plemstvom koje su raslojile loše odluke i navike predaka, čiji su potomci odavno ostali bez novca za poslugu, kamoli raskošne zabave, a dvije loze iste obitelji žive pod istim krovom samo kako bi napakostili onoj drugoj.
Prošle godine u ovo vrijeme navijači Sampdorije osjećali su se šampionski. A završili su prvenstvo na 15. mjestu, jedva izbjegavši ispadanje. No, dogodilo im se nešto što su sanjali i čekali više nego što sanjaju i čekaju trofeje. Svjesni da se ono finale Lige prvaka protiv Barcelone 1992. vjerojatno više nikad neće ponoviti, prilagodili su svoje snove u nešto puno realnije. I dočekali su. Genoa je ispala.
To je moglo značiti samo jedno. Organizirani sprovod genovskim ulicama za svog ‘omiljenog’ gradskog rivala. Čekali su taj trenutak 11 godina, od svibnja 2011. Tada je, naime, 30.000 crno-crvenih Genovljana gradom ispratilo pogrebnu povorku s lijesom u kojem je bila Sampdoria, koja se, samo godinu dana nakon što je izborila kvalifikacije za Ligu prvaka, strmoglavila u Serie B.
Ta je sezona 2010./11. za navijače Sampdorije bila uistinu nevjerojatna. Prethodnu su završili na iznenađujućem četvrtom mjestu, što je bio drugi najbolji plasman još od one legendarne titule Gianluce Viallija i Roberta Mancinija 1990./91. Zaradili su time i mjesto u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali uspjeh je došao s cijenom. Odmah po završetku sezone arhitekti uspjeha direktor Giuseppe Marotta i trener Luigi Delneri preselili su u Juventus na poziv novoizabranog presidentea Andree Agnellija.
Kakva ih sezona potom čeka osjetili su već u kvalifikacijama za Ligu prvaka. U playoff rundi izvukli su Werder i u prvoj utakmici u Bremenu poraženi su 1:3. U uzvratu na Ferrarisu imali su dovoljnih 3:0 do treće minute sudačke nadoknade, kad su primili šokantni gol za produžetak, a zatim tamo još jedan za kraj već gotovo dosanjanog sna o Ligi prvaka. Umjesto toga preselili su u Europa ligu, gdje su ispali od PSV-a i Metalista.
Jesenski dio sezone kako-tako su gurali i u prvenstvu i u Europi, ali zima i proljeće donijeli su neviđeni kolaps. U siječnju su prodali dvije svoje udarne igle u Milano; Giampaola Pazzinija Interu, Antonija Cassana Milanu. Svlačionica se potpuno raspala, trener Domenico Di Carlo zamijenjen je Albertom Cavasinom, ali podivljala kola na nizbrdici više se nisu dala zaustaviti. Sezonu koju su otvorili nadom u igranje Lige prvaka Sampdoria je završila realnošću igranja Serie B. I sprovodom koji joj je po genovskim ulicama priuštio gradski rival.
Vratili su se, međutim, ekspresno, iako su ligaški dio Serie B završili tek na šestom mjestu. No, uspjeli su iskoristiti relegacijski playoff i ugrabiti treće mjesto koje je vodilo natrag u Serie A.
U lipnju 2014. klub je kupio filmski producent Massimo Ferrero, koji Samdorijinim ultrasima nije legao zbog činjenice da se u prošlosti deklarirao kao Romin navijač. Sportski direktor Carlo Osti dočekao je primopredaju vlasništva i nagovorio cijenjenog skauta Riccarda Pecinija da mu pomogne u implementaciji ideje koju želi provesti valjda 98 posto profesionalnih nogometnih klubova na svijetu. “Kupi jeftino, prodaj skupo”.
Pecini je doista napravio vrhunski posao. U svojoj je bilježnici već imao gomile kvačica, pluseva i minusa pored desetaka nogometaša koje je godinama pratio. Sampdoria je najprije izučavala posao ‘prepakirajući i distribuirajući’ Joaquina Correu, Roberta Soriana, Edera, Bruna Fernandesa, ali onda je sve digla na znatno višu razinu.
Počeli su sijevati ozbiljni poslovi i u blagajnu se slijevati ozbiljni iznosi. Patrick Schick je prodan Romi za čak 42 milijuna eura, Milan Škriniar Interu za 34, Lucas Torreira Arsenalu za 30, za Luisa Muriela i Joachima Andersena je od Seville i Lyona dobiveno po 25 milijuna, od Leicestera za Dennisa Praeta 20. Sampdoria se pritom održavala u zlatnoj sredini ljestvice, bez nekih izraženih ambicija da krene više i bez ozbiljne prijetnje da padne niže. Sve dok je funkcioniralo.
Ali trgovačko funkcioniranje samo po sebi, bez nekih dugoročnih rezultatskih ciljeva ili planova, teško može trajati vječno. Jer prije ili kasnije bazen presuši, negdje se pogriješi, netko se ozlijedi, netko ne ispuni očekivanja. I čitava kula od karata sruši se u momentu.
Pecini je brzo shvatio da Sampdoria nema politiku kojom će transferima jačati sustav, nego da su transferi zapravo sustav. I svrha. Kad je on otišao dalje, kad su se skautske bilježnice počele stanjivati, a covid zategnuo remenje kod potrošača, došao je i neminovni slijed događaja. Prošle sezone jedva su izbjegli ‘metak’, ove sezone nisu imali šanse uteći. I što je najgore, kad se na kraju sezone iskrcaju na donjem katu, Genoa će im mahnuti i istim liftom otići u suprotnom smjeru. Kat gore.
Koliko god, međutim, sebe uvjeravali da su “drugačiji od njih”, zapravo oba kluba imaju i sličan put i sličnu sudbinu u minulom desetljeću. Slično kao Sampdoria, i Genoa je pod vlašću kontroverznog (to je valjda službena riječ za takve likove) predsjednika Enrica Preziosija imala respektabilnu trgovačku bilancu (Krzystof Piątek 35 milijuna, Cristian Romero 32, Nicolo Rovella 26, Pietro Pellegri i Diego Laxalt 20…), ali nimalo impresivnu rezultatsku. Svo ludilo Preziosijeva lika i djela mogli smo pratiti kroz kaos u koji je uvaljao Ivana Jurića, kojeg je triput postavljao i smjenjivao tijekom jednog potpisanog ugovora.
I Genoa se uspjela vratiti u Serie A nakon samo jedne sezone ‘čistilišta’, iako nije tako izgledalo još tamo u prosincu. Nakon dva vezana poraza odmah je sasječen njemački trener Alexander Blessin, a na njegovo mjesto kao privremena mjera postavljeno je veliko ime, ali igračko, ne trenersko — Alberto Gilardino.
No, tračnice su podmazane, Gilardino je izgubio pridjev ‘privremeni’, Genoa je do svibnja izgubila samo jednu prvenstvenu utakmicu i tri kola prije kraja osigurala je povratak u Serie A. Jedna od ključnih figura u tom pohodu bio je i Milan Badelj, koji je mijenjao Stefana Sturara i u igračkim i u kapetanskim dužnostima.
I tako u godinu dana sve se okrenulo. “Tko bi gori eto je doli, a tko doli gori ustaje”. Ove godine vjerojatno ipak neće biti međusobnih sprovoda, jer tko zna što će biti već dogodine u ovo vrijeme. Genovski klubovi više nisu pod milošću i nemilošću kontroverznih (to je valjda službena riječ za takve likove) vlasnika Presiozija i Ferrera. Obojicu su, naime, stigli zakoni koje su nerijetko interpretirali u slobodnom, umjesto u doslovnom obliku.
Hoće li neki novi vjetrovi značiti da će genovski rivali konačno pronaći neku mirniju i sigurniju luku pokazat će vrijeme i novi ljudi koji će određivati kurs crno-crvenom i plavo-bijelom brodu. Kako god bilo, Derby della Lanterna nećemo gledati ni sljedeće sezone. A to je zaista šteta.
Ne samo za talijanski nogomet, nego i nogomet uopće. Jer na tom zahrđalom derbiju usred zahrđalog lučkog grada, na stadionu na kojem su tribine nerijetko nudile više čarolije i spektakla nego travnjak, uz miris pečenjarnica, baklji, znoja i mokraće još se uvijek može osjetiti i miris nekih starih, neuškopljenih i neiskvarenih nogometnih vremena koja se neumoljivo gase.
