Istina, Diego Maradona je bio najspektakularniji nogometaš na svijetu, ali dvojbe i rasprave o njegovim dometima uoči polaska u Meksiko bile su aktualne i u Argentini i u Europi. Jer s 26 godina i već gotovo čitavim desetljećem nogometne čarolije iza sebe, Diego je i dalje bio igrač bez nekog velikog seniorskog trofeja. Od 1979., kad je poveo Argentinu U20 do svjetske titule u Japanu, osvojio je tek jedan španjolski Kup kralja s Barcelonom, iz koje je jedva čekao pobjeći.

Već je tada svima bilo jasno da je Diego *drugačiji. Ne samo na travnjaku, nego i izvan njega. Odlazak u siromašni, mafijaškim obračunima opterećeni i nogometno prosječni Napulj bio je samo potvrda da tijelom sa čarobnim nogama upravlja glava koja nije ništa manje posebna. Čovjek koji je mogao otići bilo gdje — odabrao je otići tamo gdje ga baš nitko nije očekivao. Ali su ga zato svi dočekali. I podigli na ramena.

Čovjek koji dotad nije osvojio ništa, u godinu dana osvojio je sve. Šampion je konačno postao prvak

U dvije godine Diego je uspio podići Napoli s 11. na treće mjesto, ali to je bilo to. U najjačoj nogometnoj ligi na svijetu titule su bile rezervirane za klubove sa sjevera, uz tek poneki bljesak rimskog dvojca. U klubu koji nikad nije bio prvak Diego je bio božanstvo, ali pitanje hoće li tamo ikad išta osvojiti bilo je posve logično i otvoreno.

Bilardo je bio dovoljno inteligentan da shvati kako najposebnijeg na svijetu ne možeš ukalupljivati u neke nacrtane sheme i zadatke. Samo nađi način da mu dostaviš loptu i pusti ga da radi svoju magiju. Sve drugo je s Diegom bilo unaprijed osuđeno na neuspjeh. I to kataklizmički.

Grupu su prošli zagrijavanjem protiv Južne Koreje i Bugarske, a Diego je svoj meksički prvijenac zabio svojim Talijanima za miroljubivih 1:1. Urugvaj u osmini finala riješio je Pedro Pasculli strpavši u mrežu jedan otpadak koji je lutao po kaznenom prostoru. A onda je sve u svoje ruke uzeo El Diego. Čak i doslovno.

Priču o četvrtfinalu s Engleskom pred 115.000 gledatelja na stadionu Azteca znaju već i oni površni pratitelji nogometa. Jednu od najznamenitijih utakmica u povijesti Svjetskih prvenstava obilježila je najprije “Božanska ruka”, a zatim i “Božanski veleslalom” četiri minute kasnije. Njime se Diego valjda želio što prije iskupiti za prijevaru koji je prodao tuniskom sucu Aliju Bin Nasseru, kojeg je tri desetljeća kasnije posjetio i zagrlio u njegovom domu i nazvao “vječnim prijateljem”.

U te četiri minute i ta dva potpuno različita gola stala je slika čitavog njegovog života. I čovjeka grešnika i nogometnog boga. Istovremeno.

Nova dva bljeska svoje nogometne magije Diego je svijetu poklonio u polufinalu. Belgijce je najprije načeo jednim dodirom ljevice kroz trojicu suparnika, a zatim i još jednim slalomom u svom stilu kojeg je završio pogotkom. Za finale Svjetskog prvenstva.

U šest meksičkih utakmica nitko za njega nije pronašao protuotrov. Zapadni Nijemci su mislili da će oni biti prvi koji su uspjeli, jer Lothar Matthäus je 83 minute bio zalijepljen za njega poput najčvršćeg flastera. Ali bio je dovoljan samo jedan trenutak, samo jedan “Božanski dodir” kojim je rasparao njemački zadnji red i omogućio Jorgeu Burruchagi da zabije pobjednički gol. I da raspameti Mexico City, Buenos Aires i svaki kutak kugle zemaljske na kojem se zatekao neki Argentinac.

Mjesec dana trajalo je ludilo kojeg se vjerojatno ni sam kasnije nije previše sjećao. Taj kaos argentinskog adrenalina i emocija dopratio ga je u kaos napuljskog adrenalina i emocija, gdje je samo nastavio. Nakon što je siromašnoj i zaboravljenoj Argentini poklonio suze radosnice, više od ičega želio je istu stvar pokloniti i siromašnom i zaboravljenom Napulju.

Dvije godine u Italiji je trpio uvrede, batine i poglede s visoka. Svugdje osim u Napulju. Ostatak zemlje podsmjehivao se njegovim pogreškama i proklizavanjima van terena, koji su gotovo savršeno personificirali duh grada kojeg je predstavljao. Lijepog i strastvenog, ali rastrganog unutarnjim demonima i problemima. Napulj je bio Diego, Diego je bio Napulj.

Tijekom ljeta dovedeni su reprezentativci Fernando de Napoli, koji mu je trebao čuvati leđa i Andrea Carnevale, koji je trebao trpati u mrežu proizvode njegove genijalnosti. Bili su nešto jači nego prethodne sezone, ali favoriti su i dalje bili visoko gore na hladnom, industrijskom sjeveru.

Iako se Diego nakon spektakularnog argentinskog ljeta u Napulj vratio kao “kralj svijeta”, stvari na početku sezone 1986./87. nisu izgledale bitno drugačije nego i prethodnih. Prvenstvo je otvoreno pobjedom protiv Brescije i s dva mršava remija protiv mršavih Udinesea i Avellina. A stvari je dodatno pogoršala jedna tmurna noć u Francuskoj.

Napoli je u 1. kolu Kupa UEFA u Toulouse donio minimalnih 1:0, ali u klubu su bili uvjereni da će to biti dovoljno za prolaz dalje u natjecanju u kojem su imali visoke ambicije. No, tamo su 120 minuta izgubili s istim rezultatom, pa su o prolazu odlučivali penali. Onaj zadnji, presudni, je baš Diego ljevicom poslao s vanjske strane desne vratice. Za prvo veliko razočaranje sezone koja još praktično nije ni počela.

Diego je taj poraz iskoristio kako bi još brže iza sebe ostavio burno argentinsko ljeto i posvetio se i nogama i glavom talijanskoj zimi. Zaredali su dobri rezultati u prvenstvu, Diego je nekoliko teških gostovanja doslovno sam rješavao, pa je deveto kolo i veliki trenutak istine Napoli dočekao bodovno poravnat s favoriziranim Juventusom Michela Platinija i Michaela Laudrupa na vrhu ljestvice.

Juve je na svom stadionu vodio 73 minute, ali Napoli je jurišao u transu i s tri gola u završnici odnio jednu od najvećih pobjeda u svojoj povijesti. Taj trijumf Napolitanci do danas smatraju okidačem svega što se događalo kasnije i prvim jasnim znakom da bi snovi o naslovu prvaka možda mogli postati stvarnost.

Ionako raspamećeni Napulj naelektrizirao se još i više. Kraj 1986. dočekali na vrhu ljestvice, a Diego je čitavo proljeće uspješno vodio čopor gladnih napuljskih pasa. Dva kola prije kraja držali su tri boda prednosti pred Interom (za pobjedu su se tada dobivala dva boda) i bila im je dovoljna jedna pobjeda u zadnje dvije utamice za još nedoživljenu ekstazu.

Iako je golobradi Roberto Baggio iz slobodnog udarca poništio Napolijevu početnu prednost i utišao proključale tribine San Paola, one su iznova eksplodirale kad je potvrđeno kako je Atalanta u Bergamu pobijedila Inter. Što je značilo da je Napoli kolo prije kraja matematički osigurao svoju prvu titulu prvaka!

Grad se tjednima kupao u šampionskom deliriju koji je nadmašivao čak i ono argentinsko ludilo ljeto prije. Grande Diego je u manje od godine dana spojio dvije vulkanske erupcije nogometne radosti i ponosa, a Napulj se privremeno otrijeznio samo da bi mjesec dana nakon prvenstva osvojio i drugi trofej. Kup Italije.

Čovjek koji dotad nije osvojio ništa, u godinu dana osvojio je sve. Šampion je konačno postao prvak. El Diego je potpisao svoju ostavštinu po kojoj će se ravnati generacije iza njega.

Bila je to, bez ikakve dvojbe, godina dana u kojoj je Diego Armando Maradona bio na najvišoj točki svog životnog tobogana punog strmih uspona i još strmijih padova. Koji su ga jednako obilježili i definirali. Tom zenitu se više rijetko kad približio, puno je češće boravio u donjem dijelu tobogana pokušavajući se uspeti. Zato će se zauvijek uz to grandiozno ime čuti i lagani uzdah sjete.

“Najnesavršeniji od svih bogova”.

Ovo je vjerojatno najbolja misao. Čak i onaj Mars na prsima se uklapa. Diego Maradona je istovremeno bio i bog nogometa i čovjek pun grijeha. Ali opet smo ga voljeli, svim njegovim manama usprkos.

A možda i baš upravo zbog njih.