Juriš

Goodbye Mr. Glover

Bajke ne postoje. Bar ne u Hrvatskoj

Ukazao se u punokrvnom američkom stilu misterioznog spasitelja. Novi vlasnik posrnulih New York Islandersa, zarobljenih u višegodišnjim lutanjima, porazima i prijetnjama relokacijom, svoj je vrhunac doživio i prije nego što je išta napravio. Pojavio se u vlasničkoj loži, ponosno mahnuo navijačima koji su skandirali njegovo ime i zazivali njegov spas. Od čovjeka koji je izgledao tako bogat i moćan. Toliko uvjerljivo da se nitko nije niti usudio provjeravati.

Što ćeš provjeravati tipa koji je upravo iz džepa isukao 165 milijuna dolara? Tko je toliko lud da kupuje NHL klub ako za to nema pokriće?

John Spano. Tip koji je baratao s nekih pet milijuna dolara kapitala uvjerio je cijelu Ameriku da vrijedi 50 puta više. Obećavao je rijeke novca sliti u Islanderse i izliječiti ranjene navijačke duše. Obećavao je nove titule, dvorane, zvijezde. Obećavao je sve što je trebalo obećati. Sve što je bilo tako lijepo čuti.

Zapelo na jednoj sitnoj tehnikaliji. Tip uopće nije imao novca.

Umjesto dogovorenih 165 milijuna dotadašnjem vlasniku Johnu Pickettu isplatio je ukupno 26.000 dolara!? Kako, pobogu?

U višemjesečnom plesu muljanja i izmotavanja kupovao je vrijeme tijekom kojega je, igrajući ulogu multimilijunaša, pokušavao za sebe prilijepiti prave multimilijunaše koji će mu pomoći skupiti tu ‘sitnicu’ od 165 milijuna. Pa kad je Pickettu trebao uplatiti prvih pet milijuna, ‘greškom’ je izostavio tri nule.

“Nemoj se ljutiti, stari, zaboravio sam naočale za vid.”

Kad mu je trebao uplatiti 17 milijuna, na čeku se slučajno našao krivi datum.

“Jebiga, dragi – još sam na jupiterskom vremenu, taman sam sletio svojom skupom raketom.”

Pa je u ponovnom pokušaju opet zaboravio tri nule. I tako mjesecima, dok Pickettu konačno nije prekipjelo. I dok cijela Amerika nije shvatila da ju je izvarao jedan obični muljator.

Na koncu je Spano završio u zatvoru, ali posljedice su se unutar lige ispirale godinama. A lik koji je tvrdio kako mu je nedostajalo još samo malo vremena da nitko ništa ne skuži, cijelu je priču sažeo u jednoj rečenici:

“Lakše mi je bilo uvjeriti banku da mi da kredit od 80 milijuna dolara za kupovinu Islandersa, nego dobiti kredit na 12.000 dolara za kupnju mog prvog automobila.”

Kad je prošlog tjedna Istrin kroničar Nenad Marjanović Fric objavio detalje svog razgovora s jednim od ‘ulagača’ s kojima je Amerikanac Michael Glover prije dvije godine kupio pulski nogometni klub, a koji mu je praktično rekao kako “novca nemaju, niti će ga imati”, odmah mi je u kutu memorije oživjela legenda o američkom sportskom antijunaku iz 1990-ih. U ponešto izmijenjenom obliku, ali u prilično komparabilnoj formi.

“Mi naprosto nemamo novca za bilo kakve investicije tog tipa. Nama je od strane Michaela Glovera predstavljen projekt kluba koji će se samofinancirati, kluba s izgrađenom infrastrukturom koji će sam sebe održavati.”

Prije nešto više od četiri godine američki odvjetnik milijunskog osmijeha nekoliko je mjeseci paradirao Splitom. U turbulentnom periodu, u kojem je Hajduk tek trebao osmisliti dugoročnu strategiju opstanka i razvoja, Michael Glover se pojavio s vagonima obećanja. I Ndamukongom Suhom, obrambenim razbijačem Detroit Lionsa, koji je trebao osnažiti njegov “majke mi, bogat sam i moćan” stav kojim je mislio zadovoljiti potrebite.

Zakazao je sastanke sa svim relevantnim faktorima koje se nešto pitalo u vezi Hajduka i svima nudio puno priče i površnih brojki koje su sugovornike iz Trećeg svijeta očito trebale impresionirati.

Nitko, ali baš nitko, nikad neće kupiti ni jedan hrvatski klub i pretvoriti ga u ljubavnicu koju će obasipati darovima bez da od nje išta traži zauzvrat

Međutim, već nakon drugog sastanka postalo je očito da američka delegacija izbjegava bilo kakvu konkretnu priču o razmjerima i detaljima svojih ulaganja i ne nudi nikakav suvisli argument na logičan upit tko iza čitave priče stoji, s kakvim referencama i kojim garancijama.

Iz Splita su otišli tobože uvrijeđeni što se sumnja u njihove namjere i mogućnosti, objavivši kako će svoje ideje realizirati u Puli. Pa iako je njihova priča od prvog trenutka bila nalik ementaleru, maštu je golicala mogućnost da se sazna je li nepovjerenje s kojim su najureni iz Splita bilo utemeljeno u logici ili paranoji. Istra 1961 je pritom bila savršen pokusni kunić.

Dvije godine kasnije, Istra na Gloverov pogon na pragu je svog drugog bankrota u ovom desetljeću i lako se može dogoditi da zbog financijskih problema ne završi prvoligašku sezonu. Životari od utakmice do utakmice, igračima se mjesecima duguju plaće, otpuštaju se treneri iz ionako potpuno devastiranog omladinskog pogona, smanjuju plaće onima koji ih uopće dobivaju, zatvaraju tribine radi rezanja troškova, a svlačionica više nalikuje autobusnom kolodvoru nego nogometnom klubu.

A najgore je tek pred vratima. Rate kredita koje je američki vlasnik podigao kako bi financirao poslovanje kluba tek trebaju iskočiti poput kostura iz ormara na centar Drosine. Kao i pozajmice koje je Glover doznačio klubu. Tko će ih vraćati?

Gloverova neozbiljnost i nedoraslost u samo dvije godine u Puli je ostavila pustoš. Osim štete koju je nanijela klubu i nogometu u Istri, zalijepila je još jedan šamar općem povjerenju u ono malo privatnog kapitala koji bi možda poželio ući u hrvatski sport. Ali je u šumi lošega ostavila i nešto dobro. Mogla je otvoriti oči mnogima koji sanjaju Antonove pune novca koje će netko s Marsa istresti u Hrvatsku kako bi sanirao štetu koju sami sebi nanosimo.

Nije Michael Glover pokazao kako su privatni ulagači u nogometne klubove loša stvar, jer u svemu postoje dobri i loši primjeri. Ne postoji univerzalno rješenje, ne samo u Hrvatskoj, nego ni u najbogatijim klubovima svijeta. Jedni se drže socios modela, drugi su se potpuno otvorili privatnom vlasništvu. Što je dobro za Barcelonu, ne mora biti dobro za Chelsea ili PSG. Što je dobro za Hajduk, ne mora biti dobro za Rijeku ili Osijek. Svatko ima pravo odabrati svoj način i svoj put.

Međutim, na primjeru Michaela Glovera svi hrvatski klubovi i njihovi navijači mogu naučiti kako bajke ne postoje. Bar ne u Hrvatskoj. Nitko, ali baš nitko, nikad neće kupiti ni jedan hrvatski klub i pretvoriti ga u ljubavnicu koju će obasipati darovima bez da od nje išta traži zauzvrat. Svaki će hrvatski klub, odabrao on socios model ili privatno vlasništvo, morati naučiti živjeti u realnosti. I trošiti samo onoliko koliko uprihodi.

Rijeka je već osjetila taj udar realnosti koji je došao nakon što je Volpijeva fondacija prestala posuđivati novac klubu. Damir Mišković tu je od početka bio otvoren i puno puta ponovio kako Rijeka mora biti samoodrživa. A to znači da, bez obzira na oblik vlasništva, ne treba računati na bogate gazde koji će se razbacivati novcem da bi uveseljavali tribine.

Dočekat će to prije ili kasnije i Osijek, jer ni mađarski kapital koji je sredio klub sigurno neće zauvijek pokrivati sve klupske financijske potrebe. Osijek je stoga u prilici puno naučiti i iz riječkog, ali i iz pulskog primjera. Prije svega – shvatiti i kapitalizirati važnost i vrijednost omladinskog pogona koji su i Volpi i Glover stavili na začelje svojih prioriteta.

Iako je zapravo smiješno uopće vući bilo kakve usporedbe između Gloverove ‘vizije’ i bilo čega što se događa u Rijeci ili Osijeku, jer ovo što je američki odvjetnik sa svojom malobrojnom paradnom svitom napravio u Puli nema veze s bilo kakvom vizijom.

Za dva milijuna dolara kupili su jedan fini klub u pitomom okruženju, s lijepim stadionom, u bogatom gradu i regiji koja ima sve mogućnosti, prostor i financijski potencijal za stabilan i ozbiljan nogometni projekt. I u takvom ambijentu, među navijačima koji nisu ni zahtjevni, ni nerealni, ni agresivni, napravili su jedno veliko ništa. Pokazali da niti imaju ideju, niti znanje, niti ambiciju, niti lovu.

Kad su takvo okruženje uspjeli isprovocirati do te mjere da ih se napada i verbalno i fizički, koža se ježi od same pomisli što bi se sve događalo da je Glover sa svojim financijskim pilićima u onim teškim trenucima za Hajduk uspio ući u klub čija je magnituda na svim razinama jedno tisuću puta intenzivnija i zahtjevnija od Istrine.

Michael Glover će kroz određeno vrijeme postati tek jedna ružna epizoda u debeloj knjizi apsurda hrvatskog nogometa i sporta. Moćno zvuči podatak da se za jedan hrvatski nogometni klub otimaju Rusi i Amerikanci, sutra možda i Kinezi. Ali što je Puli, Istri i Hrvatskoj ostalo iza svakoga od njih, osim laži, dugova i problema?

Pa dok se klanjamo svakoj šuši koja obuče skupo odijelo i uvjerava nas da će nas zasuti novcem koji će riješiti sve naše probleme, kako bi bilo da malo uzmemo metle u ruke i krenemo sami čistiti sranja koja smo nagomilali?

Amerika je na primjeru Johna Spana i sramote koju je nanio NHL-u naučila jako puno. Hoće li Hrvatska išta naučiti na primjeru Michaela Glovera i sramote koju je on nanio HNL-u?

Nekako sumnjam.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.