Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Grande Suba

Kad se dobre stvari događaju dobrim ljudima

Monte Carlo zapravo je zadnji grad u kojem biste takvo nešto očekivali. Valjda jedini grad na svijetu u kojem se na dan utakmice gužva smanjuje što ste bliže stadionu. Bila je to nekakva suvenirnica taman prije izlaska na Boulevard Alberta I, odakle puca spektakularan pogled prema marini i najskupljim plovećim substitutima za muškost. Kupovali smo razglednice i spomenuli da ih šaljemo u Hrvatsku.

“Ah, grande Suba!”

Pretjerano je tvrditi da je ruski oligarh Dmitrij Ribolovljev pretvorio Monte Carlo u nogometni grad. Ali da je natjerao prilično nezainteresirane lokalce da guglaju raspored sezone i privezane bogataše da barem podignu obrvu kad im netko ponudi ulaznicu za nogomet – to svakako.

Rus je u pet godina sve (p)okrenuo. Uletio je đonom, kao pravi Rus, namjestio iznad stadiona katapult s vrećama punim milijuna i uperio ga prema Europi. A onda odjednom okrenuo ploču. Možda su tomu kumovale četiri milijarde eura koje je putem morao transferirati bivšoj ženi za razvod, ali ispalo je jako dobro. Sjajna skautska služba i vojni logor za drilanje smješten u brdima iznad grada klub su vratili tamo gdje je navikao biti. U elitnu postrojbu nogometnih proizvođača. I u sam vrh francuskog nogometa.

A kamen temeljac novog mrjestilišta Ribolovljev je položio s prvom ribom koju je ulovio. U Hrvatskoj. Na jeftinu ješku zakačio se zubatac na kojem je bilo više mesa nego što je mogao pojmiti.

Na početku 2012. Danijel Subašić je u Hajduku proživljavao sudbinu većine domaćih igrača koji bi u zadnje vrijeme u bijelom dresu prebacili sredinu dvadesetih. Nije se uspio prodati i počeo se ‘kiseliti’. Oko njega se počela širiti nervoza, jer se kod nas u normalnu pretvorila nenormalna ideja kako je prodaja jedini smisao igranja za neki hrvatski klub.

Šest mjeseci prije isteka ugovora Hajduk mu je dovođenjem Gorana Blaževića poslao jasnu poruku. Iako je bio reprezentativni kandidat i ponajbolji vratar lige, došao je do zida. Pravih ponuda nije bilo, a još manje ih se moglo očekivati ako narednih šest mjeseci provede na klupi. Ili na tribini. Ili na Marjanu. Reprezentacija ga sigurno neće čekati.

Nikad ništa u životu ne bih promijenio. Iz svega što sam prošao nešto sam naučio

A onda se ukazao – Stipe Pletikosa. Prvi hrvatski vratar nekoliko je mjeseci ranije potpisao dvogodišnji ugovor s Rostovom, a njegovo je ime u ruskim nogometnim krugovima još uvijek izazivalo ogroman respekt. Stoga mu je Ribolovljev ponudio da u njegovoj luci priveže brodicu. No, Pleti se nije išlo. Iz Rostova u Monte Carlo. S konja na magarca. Koliko god čudno zvučalo kad to promatrate izvan konteksta.

Ali Pletikosa, čovjek kakav jest, Ribolovljevu je predložio svog reprezentativnog kolegu. Rus je njegovu preporuku uzeo zdravo za gotovo i poslao klupske emisare da dovrše posao. Subašić je bio oduševljen, bez obzira što je selio u klub s dna druge francuske lige. Želio je novi početak. Svjež ambijent. A izazova se ionako nikad nije plašio.

Jer s izazovima se morao nositi i prije nego što se počeo bacati po grbavim ledinama lokalnih zadarskih igrališta. Od privatnih do nogometnih, od sportskih do nesportskih. Od toga što se nekima nije sviđalo ime njegova oca, do ucjena sumnjivih menadžera, zastupnika i vanjskih suradnika koji su željeli profitirati na njegovu talentu i prije negoli što je prvi put upotrijebio britvicu.

Sve je pregrmio. Iz svakog je izazova uzeo nešto pozitivno i krenuo dalje. Kad ga vidite s osmijehom koji mu vječno titra na licu, pomislite da taj momak nikad nije upoznao muku. A jest. Itekako. Ona ga je zapravo i uobličila u ono što je danas. Vrhunski nogometaš. I sjajan čovjek. Skroman i jednostavan.

“Nikad ništa u životu ne bih promijenio. Iz svega što sam prošao nešto sam naučio.”

Svojim je obranama već u prvoj drugoligaškoj sezoni pokrenuo Monacov preporod. Već u drugoj je slavio povratak među prvoligaše. I desetke milijuna koje je gazda potrošio kako bi skrenuo pažnju i doveo Falcaa, Jamesa, Moutinha. I ispunio obećanje da će Monaco vratiti u vrh. Ne samo francuskog, nego i europskog nogometa.

Danas su tamo.

A Suba je ostao kao svjetionik. Kao podsjetnik na ne tako davno vrijeme u kojem je monegaški glamur bio daleko od stadiona Louisa II, iako živi u samom njegovu srcu. Kao potpuno neočekivani junak čije se ime skandira i zbog kojeg se na tribinama Louisa II vijore hrvatske zastave. Kao čovjek kojega čak i benevolentni prodavači iz lokalnih dućana, koji su se nagledali grandioznih imena i multinacionalnih zvijezda, smatraju posebnim.

Subašić je u ovih pet godina dosegnuo status ikone koji u Kneževini uživa njegov sugrađanin Dado Pršo. Svojim obranama, ali još više osobnošću, svojim karakterom i značajem unutar svlačionice koji nadilaze njegovu puku sportsku vrijednost. Suba je u klubu prepoznat kao idealan primjer i mentor klincima, zbog čijeg se talenta praši trening-kamp u brdima iznad grada, a osmjehuje klupska riznica. I prvenstvena ljestvica.

O njegovim ljudskim i nogometnim vrijednostima najbolje svjedoče imena koja su ostala u čekaonici vrebajući njegov krivi korak i Monacovu ‘jedinicu’. Od Sergija Romera, Maartena Stekelenburga, Victora Valdesa, Huga Llorisa, čak i Ikera Casillasa, kojeg se prije Porta selilo u Monaco. Nitko od njih nije ga uspio skinuti. A kad bi javnost pritiskala izbornika da ga stavi na gol umjesto Pletikose, uvijek je ponavljao jednu te istu rečenicu:

“Pleti Bog dao zdravlje da brani dokle god može, a moje vrijeme će doći.”

Tako je i bilo. Nažalost, dogodilo se u vrijeme kad je reprezentacija izgubila ono veličanstveno jedinstvo s navijačima. Svaki razgovor s njim otkrit će vam koliko zbog toga pati. I koliko ga sve to boli. Jedan je od rijetkih reprezentativaca koji se usudio otvoreno progovoriti o tom problemu i stati na stranu navijača nakon onog neodigranog derbija. Jedan je od rijetkih koji je javno rekao nešto više od pukih floskula.

A nije baš da nije imao što izgubiti. I nije baš da nije dobio svoju porciju mrkih pogleda. Nije baš da je bio glavni igrač reprezentacije bez kojega se ne može i čiji je status obložen armiranim menadžersko/agencijskim betonom. Lako je mogao navući zavjese i objesiti tablu “ne bih se štel mešat”. To je u Hrvatskoj ionako jako popularno. Ne samo među nogometašima.

Ali Danijel Subašić nije taj. Nikad nije bio. Ni u Zadru, ni u Splitu, ni u Monte Carlu. Nikad nije zaboravio zbog koga reprezentacija zapravo postoji. Nikad nije zaboravio odakle dolazi. Nikad nije zaboravio one koji su imali manje sreće. One koji su ga trebali. Poput NK Zadra. Poput gradske socijalne samoposluge. Poput nekadašnjeg suigrača Jerka Mikulića, kojem je ozljeda prekinula karijeru, a kojeg je doveo sa sobom u Monaco kao masera.

Poput Hrvoja Ćustića. Koji je s njim uvijek i svugdje. Kao zvijezda vodilja. Kao anđeo čuvar.

Danijel Subašić u pet je godina prošao put od dna druge francuske lige do vrha prve. Od blata HNL-a do prvog hrvatskog vratara u polufinalu Lige prvaka. Od vratara kojeg u 28. godini u Hrvatskoj čeka klupa, do jednog od najboljih vratara Europe.

Priča čovjeka koji zrači dobroćudnošću i jednostavnošću u ovom nimalo dobroćudnom i jednostavnom vremenu može nas barem u mislima natjerati da povjerujemo kako ipak postoji svijet o kojem svi maštamo.

Svijet u kojem se dobre stvari događaju dobrim ljudima.