Teško je u zemlji u kojoj se demokracija već 25 godina truje, iskrivljuje i siluje, generacijama ljudi koji su odrasli u socijalizmu ili baštine mentalni sklop totalitarizma koji ih je pretvorio u ovce koje trebaju čobana, objasniti iskonski koncept demokracije. Teško je narodu koji se od izbora do izbora, u nekoj bizarnoj verziji Stockholmskog sindroma, uvijek iznova uporno vraća svojim silovateljima, objasniti što to znači uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.
Hajduk je to pokušao. Na toj temeljnoj premisi koja se bazirala na jednostavnom konceptu “ajmo sami počistiti svoja govna” dobio je ogromnu, praktično plebiscitarnu potporu svojih simpatizera. I čim je zaškripalo, kako to obično kod nas biva, brzo je u zaborav poslano sve dobro što je taj koncept zadnjih godina iznjedrio. Sve dugove koje je njegov strogi nadzor počistio. Sve pijavice, političare i uhljebe koje je od njega odmaknuo. Sve tumore koje je od njega odrezao.
Zaboravilo se zašto su kukavički gradski foteljaši prije sedam godina digli ruke od Hajduka i prepustili ga “samoupravljanju”. Zato što nisu imali nikakvu pametniju ideju. Zato što nisu imali pojma što napraviti da Hajduk ne propadne. Ne zato što su ga navijači doveli do ruba propasti, nego njegovi nesposobni upravitelji koje su gradski političari blagoslivljali sukladno svojim stranačkim iskaznicama i interesima. Da je Grad znao što bi s Hajdukom napravio, nikad navijači ne bi morali doći u situaciju da ga spašavaju. I danas kad je zaškripalo, ti isti, ili njihovi stranački avatari, opet uzimaju Hajduk u svoja prljava populistička uhljebnička usta.
Koncept Našeg Hajduka u osnovi je svima koje Hajduk zanima ponudio mogućnost da biraju kakav će taj Hajduk biti. Mnogi, međutim, za takvu odgovornost nisu bili spremni ili sposobni. I baš kao što se to dogodilo u 99 od 100 slučajeva u povijesti čovječanstva, i u Hajdukovom je slučaju vlast mnoge pokvarila.
Nije pokvarila niti nagrdila koncept demokratskog i narodnog Hajduka, koji i dalje živi kao ideal ogromne većine hajdukovaca. Nego ljude koji taj koncept nisu ispravno shvatili. I koji su ideju “našeg” Hajduka, umjesto u uključivu i opću, pretvorili u isključivu i sukladnu samo jednoj verziji njezine interpretacije. A svatko tko je imao nedoumice i dvojbe oko te verzije bio je prijekim sudom glasne mase proglašen izdajnikom i neprijateljem.
Hajduk se mora mijenjati. Ali ne mijenjajući model vlasništva, nego model razmišljanja
I to je najveća strateška pogreška provoditelja koncepta demokratskog i narodnog Hajduka. Što su prešutno i bez reakcije gledali i dopustili da se Hajdukovo navijačko tijelo razdijeli kao nikad u povijesti. Što nisu reagirali na činjenicu da se slogan “Ili jesmo ili nismo” isključivom i rigidnom interpretacijom dijela navijača praktično pretvorio u stav “Ili si s nama ili si protiv nas”. A “protiv nas” automatski znači i protiv Hajduka.
Koliko mislite da Hajduk ima šanse ako se njegova najveća snaga, a to su apsolutno i bez ikakve dvojbe ljudi koji ga vole, nastavi rasipati, dijeliti, svađati i gađati idiotskim ukrasnim pridjevima od “sektaša” do “pivača”? Zar zaista ne shvaćate koliko to razdire i uništava unutrašnjost Hajdukova ionako izmrcvarenog tkiva? Koliko je to ljudi potjeralo i štufalo? Koliko dobrih, sposobnih ljudi? I koliko je takav podijeljeni i posvađani Hajduk lagan plijen za sve koji ga jedva čekaju šutnuti?
Naš Hajduk kao ideja i faktički koncept narodnog pokreta koji će bdjeti nad Hajdukom i svojim ga tijelom štititi od svakojakih predatora, grebatora i nametnika, političara, bivših dužnosnika, rasipnih predsjednika, nemoralnih nadzornika, ali i štetnih navijačkih performansa, zaintrigirala je mnoge. Jer je bila revolucionarna u društvu u kojem svi čekaju da netko drugi riješi njihove probleme.
I onaj početni zamah entuzijazma i zajedništva bio je najljepši dio čitavog ovog puta kojim narodni i demokratski Hajduk putuje već sedam godina. Ta proklamirana ideja da Hajduk pripada narodu i da ni jedan osobni interes ili ego nije veći ili važniji od njega samog.
Ideja oko koje su se okupljali ozbiljni ljudi, školovani, strastveni, realizirani, uspješni. Sveučilišni profesori, inženjeri, odvjetnici, liječnici, sportaši. Mnogi su se u toj ideji prepoznali. Mnogi su u njoj željeli sudjelovati bez ikakvog osobnog interesa. Mnogi su željeli pomoći graditi bolji Hajduk. Srcem, ali još važnije — glavom. Nažalost, rijetki su izdržali i rijetki su se zadržali. A taj je poraz gori od ijednog koje je Hajduk zadnjih godina doživio na terenu.
Tužna je paralela koja mi nikako ne izlazi iz glave. Hajduk je u zadnjih sedam godina proživio vrlo sličan put kao i Hrvatska u zadnjih 25. Dobiveni rat za slobodu i demokraciju, početni entuzijazam u kojemu je samo nebo bilo granica, jedinstvo i kratkotrajni zamah progresa i napretka. A ubrzo zatim gašenje vlastite proizvodnje, forsiranje uvozno-izvoznih lobija, krivi ljudi birani u Vladu, razočaranja, svađe, podjele na “naše” i “vaše” i beskrajno mrcvarenje u raspravama o ratnim i poratnim zaslugama.
Nijednu ozbiljnu i racionalnu klupsku politiku ne može voditi “tribina koja uvijek ima 20 godina”. Hajduku apsolutno treba beskompromisnost, energija i strast navijača sa sjeverne tribine. Ali mu isto tako treba i staloženost, mudrost i iskustvo onih s drugih tribina. Koji ne udaraju svaku loptu po golu, nego traže dribling ili asistenciju. S vječnom paranojom kako će “netko doći i uzeti nam Hajduk” konačno bi više trebalo završiti. Hajduk je tu, pripada narodu i pripadat će vječno. Narodu. Ne pripada ni Našem Hajduku, niti Torcidi. Pripada svima koji Hajduk vole, koji Hajduk žive i koji mu žele dobro.
I bez obzira što su loši rezultati iz jazbina istjerali mnoge koji su jedva dočekali da koncept nečega narodnog i demokratskog propadne i dokaže da u ovoj zemlji doista žive tek ovce koje trebaju svog čobana, bez obzira na sve greške u koracima koje je ta ideja u ovih sedam godina napravila, dopustit ćete da i dalje smatram kako bolji vlasnički model od socios modela za Hajduk ne postoji.
Ali socios modela koji će u svom ishodištu imati samo Hajduk. Socios modela u kojem će svatko znati svoje mjesto i u kojem će poruka “odgovornost, a ne demagogija” vrijediti za sve. I za upravitelje i za nadzornike i za trenere i za igrače. Ali i za navijače.
Socios model koji će biti uključiv, a ne isključiv. Koji će pozivati, a ne prozivati. I ideje i ljude i kapital.
Hajduk se mora mijenjati. Prije svega u glavama svih onih koji mu žele dobro. Mora se mijenjati prihvaćajući da nisu u pravu ni oni koji slijepo i bez ikakve kritike gledaju na aktualni model i nabijaju na stup srama sve koji ga se usuđuju propitkivati, a još manje oni koji negiraju sve dobro što se napravilo u zadnjih sedam godina i zazivaju povratak u vremena u kojima su i nogometni i financijski rezultati bili jednako loši. Ili gori.
Hajduk se mora mijenjati svakodnevno analizirajući, propitkujući i dorađujući model za svoju dobrobit. Primjerice, puno dublje i ozbiljnije promišljati je li za prosperitet i budućnost Hajduka pametnije i korisnije da gospodarstvenici poput Tomislava Mamića sa svojim kapitalom, vezama i snagom budu unutar kluba ili je dugoročno pametnije i korisnije da njegove dionice otkupi Naš Hajduk. I na tom su se pitanju (s)lomila mnoga interna navijačka koplja.
Mora se mijenjati shvaćajući da nijedan uspješan i velik klub nije postao uspješan i velik tako što se popišao na svoju povijest i rastjerao i stigmatizirao svoje brojne legende zbog nekoliko kvarnih. Mora naći način da tipove koji u europskom nogometu imaju ugled i težinu, poput Slavena Bilića, Ivana Leke, Ivana Jurića, Alena Bokšića, Mikija Rapaića, Stipe Pletikose i mnogih sličnih, privuče sebi. Da im bude blizu. I oni njemu. Da im pokaže poštovanje, umjesto da se stalno prebire tko s kim pije kavu i tko je gdje izjavio neku krivu riječ. Zar nemaju pravo i na kritiku? Znači li kritika da ne vole Hajduk i da mu ne žele dobro? I je li ‘hajdučki’ prihvaćati samo one koji govore samo ono što navijači žele čuti?
Takvi ljudi mogu otvoriti vrata koja ni jedan demokratski nadzornik ili predsjednik koji se prijavi na javni natječaj ne može.
Ako čovjek poput Marija Stanića makar i natukne da bi došao raditi u Hajduk, onda Hajduk, tko god bio “Hajduk”, mora sjesti u automobil, vlak ili avion i kampirati ispred njegovog stana dokle god ovaj ne pristane. A ne se skrivati iza tehnikalija, papirologije, zatvorenog radnog mjesta tijekom sistematizacije ili javnog natječaja koji nije raspisan. Vrijednost stvaraju ljudi, a ne mrtva slova na papiru.
Hajduk se mora mijenjati na način da shvati kako, uz dužno poštovanje prema svemu što su za njega u ovih sedam godina napravili navijači, stečajni upravitelji, ekonomisti, pravnici i marketinški stručnjaci, nogometne odluke treba prepustiti ljudima koji znaju nogomet. Ne jednome čovjeku koji će po svojoj procjeni kupovati i prodavati igrače, nego čitavom sustavu onih koji razumiju i nogomet i nogometaše i tržište. I koji će osigurati stabilnost i kontinuitet kako se više ne bi događalo da se sa svakim odlaskom trenera, sportskog direktora ili predsjednika čitav klub uruši kao kula od karata.
Hajduk se mora mijenjati. Ali ne na način na koji se uvijek dosad mijenjao. Ne na način da se preore sve ono što se dosad sijalo i opet krene od nule. Ne treba zapaliti čitavu njivu da bi se uništio korov. Pametnije je i korisnije korov probrati i odstraniti. Makar je napornije i teže.
Hajduk se mora mijenjati. Ali ne mijenjajući model vlasništva, nego mijenjajući model razmišljanja. A s time će se neminovno promijeniti i model funkcioniranja.
