Google, Transfermarkt i slovenske kolege ubrzo su počeli slagati kockice mozaika o treneru za kojeg, nije me sram priznati, prije tog ptičjeg cvrkuta nikad nisam čuo. Nije me to skrenulo u jednosmjernu Ulicu predrasuda. Svatko zaslužuje šansu. Ne utvaram si da znam baš svakog dobrog trenera na svijetu.

Više mi je, međutim, u ušima zujalo čuđenje slovenskih kolega, odreda hajdukovaca (što da vam kažem, Dalmacija i Slovenija vole se javno), da je baš na njegovo ime novi Hajdukov predsjednik stavio svoju prvu okladu. Posebno u situaciji kad se zapravo nije ni morao kockati. Jer je imao čovjeka na kojega je mogao odigrati “građenje”.

Damir Burić je tijekom prošle sezone dobio svoju porciju zvižduka, odmahivanja rukom i propitkivanja od strane strogih (ne uvijek i pravednih) poljudskih tribina. Imao je crnih rupa koje su mu se vadile kad god njegova momčad ne bi izgledala onako kako prosječan Hajdukov navijač želi da izgleda. Što uglavnom, kao i kod većine navijača većine kubova koji nisu Reali, Bayerni ili Manchesteri, ne koincidira s realnošću.

Ali je isto tako odradio selekciju, uigrao neke automatizme, radio bez (javnog) gunđanja i kolutanja očima s onim što mu se dalo (ili je bolje reći oduzelo). I ostavio dojam da je pod njegovim ravnanjem Hajdukova momčad, uz sve individualne nedostatke, često znala izgledati kao momčad. Što je za Hajdukove pojmove doista bio napredak.

Marijan Pušnik svojim komplimentima i šalom zavezanim oko vrata ili klupe nije uspio pridobiti navijače. Hajdukovi navijači, već prilično iscrpljeni od silnih emotivnih tobogana, nikome više ne vjeruju na riječ. Vjeruju samo u djela. Ni jedan trener više ne može impresionirati Hajdukovce svojim riječima ili svojim srcem. Toga je oko Hajduka ionako previše.

Hajdukovi navijači više od vrućeg srca od svog trenera traže hladnu glavu. I igru. A igra je pod Pušnikom štrapala.

Samo jedan pravi potez, jedan pravi trener može (p)okrenuti čitav klub. Ne vjerujete? Provjerite u Rostovu. Ili u Leicesteru. Ili u Crotoneu. Ili u Eintrachtu. Ili u Rijeci

HTV-ov analitičar Joško Jeličić, koliko god ga dio Hajdukovih navijača zbog “grijeha iz prošlosti” ne želio slušati, u mnogo je situacija vrlo direktno razgolitio sve mane Hajdukove igre i konkretnim primjerima potvrdio dojam koji je ionako lebdio u zraku kod nas koji nemamo nogometne diplome. Da u Hajdukovoj igri nedostaje automatizma, kompaktnog linijskog kretanja, uigrane transformacije i izbalansiranog momčadskog presinga.

Rezultati su to neko vrijeme pokrivali jer Hajduk je, koliko god konfuzan bio, ipak imao dovoljno individualne kvalitete da riješi nedorasle momčadi iz donjeg dijela ljestvice. Malo Ohandza, malo Kalinić, malo Said, malo Erceg, malo Futacs i bodovi su kapali. Sve uz krilaticu “bodove zapiši, igru obriši”.

Ali na Pušnikovu nesreću, svu nehomogenost i neharmoničnost njegovih linija razgolitile su utakmice koje na duši Hajdukovih navijača ostavljaju najdublje kratere. Derbiji s Dinamom i Rijekom, u kojima je Pušnikova momčad izgledala kao janje u klaonici. Sklonimo sa stola za trenutak priču o sucima i HNS-u ili priču o kvaliteti i tržišnoj vrijednosti Soudanija, Roga ili Gavranovića. Hajduk je u tim derbijima bivao deklasiran momčadskom, a ne individualnom kvalitetom. I to vrlo često od igrača koje sam nije prepoznao.

Vidjelo se da je Pušnik nakon svakog od tih derbija imao primjedbe na svoje igrače, ali ih je prešutio. U Solinu je kuhao. I na još nekim utakmicama. Ali je gutao. U Parku mladeži se napokon javno požalio na egoizam svojih igrača jer mu je očito bilo jasno da neće preživjeti noć.

Stvari između njega i dijela igrača nisu štimale. Nisu kliknule. Krivi trener za ove igrače ili krivi igrači za ovog trenera? Svejedno je. Jednostavno nije išlo.

U Pušnikovu obranu treba reći kako je uz igru i bodove bio prisiljen usporedo graditi i temelj. Kičmu momčadi koju svaka ozbiljna momčad ima. Hajduk tu kičmu iz sezone u sezonu mijenja. Dođe nekakav Jefferson, Velazquez ili Gentsoglou i odmah postaje nezamjenjiv i nedodirljiv. Dođe Said, zabije par golova i odmah koluta očima kad mora na klupu. Dođe Hamza i odmah postaje “senator”. Dođe Futacs i odmah grabi loptu pri svakom slobodnom udarcu na 20 metara.

A svi su ti igrači u Hajduk došli kao dopunska selekcija, ne kao stožerni igrači i dugoročni strateški projekti. I svi su puni i taktičkih i tehničkih i tjelesnih mana.

I zato je šteta što se tako lako odustalo od svega onoga što je odradio Burić. Šteta je što ga se tako brzo i lako potrošilo. Šteta je što je Hajduk još jednom krenuo ispočetka. I što opet, po tko zna koji put, stoji ispred praznog papira. Na prvom paragrafu.

Čini mi se da iz prosinca u prosinac o Hajduku pišem jedan te isti tekst. Apeliram na onoga tko vuče konce da ako treba, baci u vjetar to jedno proljeće i već ove zime se posveti ljetu. Kupa više nema, Europe još manje, što Hajduku znači hoće li na kraju ove sezone biti treći ili četvrti?

Ako ne želi potpuno u vjetar baciti još jednu sezonu, Hajduk već ove zime treba razriješiti brojna pitanja koja ga čekaju narednog ljeta. Tko će u sezoni 2017/18 predstavljati kičmu momčadi? Tko će vodu nositi, a tko je pretvarati u vino? S čime će se čekati europske kvalifikacije? Kako na proljeće razigrati Vlašića i Tudora? Što se očekuje od Tome Bašića i Mastelića? Jesu li Juranović i Memolla bekovi za sljedeću sezonu? Jesu li Ohandza i Futacs dugoročna rješenja ili zakrpe? Je li Šimić projekt ili samo igrač u rotaciji? Što s brojnim posuđenim igračima? Ima li ih smisla na proljeće forsirati ako ih se ne može ili ne planira otkupiti?

Gomila ljetnih pitanja traži zimske odgovore.

Činjenica je da je Hajduk bar još neko vrijeme osuđen na tržište. Nisu ni predsjednik Kos, ni sportski direktor Branco krivi što u juniorima nema igrača ni za Hajduk 2, kamoli za ambicije i zahtjeve koje nosi prva momčad. To je neka druga tema i priča.

Branco je tijekom svog kratkog mandata malo pričao, no neke stvari koje je detektirao i odradio drže vodu. I zaslužuju vrijeme. Tek ga sad, nakon što je prošao period prilagodbe i skeniranja, čeka najzahtjevnija odluka koja će definirati i njegovu viziju i njegov kredibilitet. Pronalazak trenera s kojim će Hajduk konačno napraviti konkretan iskorak. Trenera s kojim će zajednički razmišljati na duže staze. Duže od jednog proljeća.

Jer ne zaboravite, samo jedan pravi potez, jedan pravi trener može (p)okrenuti čitav klub. Ne vjerujete? Provjerite u Rostovu. Ili u Leicesteru. Ili u Crotoneu. Ili u Eintrachtu. Ili u Rijeci.

Stoga su već dozlaboga naporni katastrofični scenariji i isforsirane priče o “ulici koja vodi klub u propast” svaki put kad se izgubi neka utakmica. Prihvatite da je Hajduk to što jest i da je odabrao put koji je težak i jedinstven. Put kojega treba krčiti, na njemu učiti, iz njega rasti, uz njega se razvijati, u njega vjerovati i svaki dan ga dorađivati i prilagođavati.

Jer alternative nema. Za Hajduk nema. Ne primjećujem baš kolonu šeika, oligarha ili milijardera koji čuče pred Poljudom s bisagama punim zlata. Prestanite živjeti u iluzijama da će netko pasti s neba i spasiti nas od nas samih. Uhvatite se posla i realnosti. Cijelo društvo, ne samo Hajduk.

Hajdukov problem nije vlasnička nego stručna struktura. Na nju treba trošiti i vrijeme i energiju, nju projektirati i graditi po najvišim mogućim standardima. Od trenera prve momčadi, do trenera najmlađe klupske selekcije. U toj strukturi ne smije biti ni veza, ni kompromisa, ni fuša. Te su pogreške skuplje od bilo kojeg Sharbinija ili Jerteca.

Hajduku nasušno treba bar nekakva stidljiva verzija stručnog kontinuiteta. Jasno aktikulirana vizija i čvrsto definirana strategija koja će biti Sveto pismo i prema kojoj će se birati i ravnati svaki predsjednik, sportski direktor, trener ili igrač.

Sve dok se to ne dogodi navijači će svaki kolovoz, prosinac i svibanj proživljavati ono što je na Dan svisca proživljavao meteorolog Phil Connors u zabačenom pitoresknom Punxsutawneyu.

Beskrajni dan.