Ponovit ću po tisućiti put. Da, problem huliganizma u hrvatskom nogometu postoji. Pred njim se ne smiju zatvarati oči. Njime se treba baviti, treba ga rješavati. Ali ne samo da nije jedini, nego nije ni najveći problem hrvatskog nogometa, a kamoli društva.

Tjedan dana se pod tapet “navijačkog huliganizma” metu svi problemi ne samo nogometa, nego i cijele države. Tjedan dana traje medijsko orgijanje i autohigijena savjesti svih onih koji su svojim djelovanjem i nedjelovanjem stvorili društvo u kojem vlada samo jedan zakon. Zakon jačega.

Tjedan dana novinari i urednici kojima maca popapa i jezik i tipkovnicu svaki put kad treba progovoriti o sranjima koja im plešu ispred nosa, a koja posredno ili neposredno pune i njihove kućne budžete, opet imaju metu na kojoj će zarađivati bodove i pokazivati mišiće. Na huliganizam, nažalost, uvijek mogu računati. Da im opere savjest od svega drugoga što toleriraju i prešućuju.

Ali jednako je žalosno i kad se huliganizam relativizira i miješa s borbom za pravdu i poštenje. Huliganizam nema nikakve veze s tim i to je poruka koju jasno i glasno moraju čuti, shvatiti i o njoj duboko razmisliti svi oni koji promišljaju i definiraju budućnost Hajduka i kao kluba i kao društvenog pokreta.

Moraju jasno i javno artikulirati stav da huliganizam nije način nego prepreka u borbi za ideale i ciljeve koji se javno proklamiraju. I da huliganizam ne da ne pomaže u borbi za pravdu i poštenje, nego razjedinjuje, iscrpljuje i slabi Hajdukov organizam.

U ovih tjedan dana sudjelovao sam u nekoliko brainstorminga na kojima se pričalo o Hajduku i hrvatskom nogometu. S ljudima različitih pogleda, vizija i ideja, ali istog zajedničkog nazivnika. S ljudima različitih staleških, nacionalnih i ideoloških pozicija, koji od Hajduka ne traže ništa, a uvijek su mu spremni dati. I u gomili različitih argumenata, pogleda i ideja, jedno je pitanje uvijek visjelo u zraku bez odgovora.

“Kakav smisao i kakvu budućnost ima bitka u kojoj stalno sebi pucaš u nogu, svjesno puniš blagajnu svog protivnika i poklanjaš mu municiju svaki put kad ostane bez nje?”

Kidanje i paljenje sjedalica, bacanje baklji u teren, prekidanje utakmica, razbijanje kombija i glava, sačekuše, tjelesni napadi, upadi u terene i restorane neće riješiti ni jedno problematično pitanje u hrvatskom nogometu. A to bi trebala biti poanta ove navijačke borbe, zar ne?

Sustav se ne boji divljaštva i huliganizma. Štoviše, oni mu odgovaraju. Oni mu trebaju da se iza njih skrije, glumi žrtvu i traži pomoć sa svih strana

Jer ako nije, ako je poanta ovog rata u “spaljenoj zemlji”, iskazivanju moći, dokazivanju na ultras sceni, hvaljenju huliganskim ispadima, prekinutim utakmicama, razbijenim glavama i mjerenju čiji je k…c u navijačkoj subkulturi veći, onda to nije borba koja će sve navijače Hajduka okupiti pod jedan plašt.

Jer velika većina navijača Hajduka nisu ultrasi. Većinu navijača Hajduka ne zanima borba za slobodno paljenje baklji, nego borba za slobodan, zdrav, uspješan Hajduk i pošten hrvatski nogomet. Većinu navijača Hajduka ne zanimaju ideologije i ne žele da se Hajduk boja ni u desničarske, ni u ljevičarske boje. Većinu navijača Hajduka ne zanima koje je gradske, regionalne ili nacionalne pripadnosti onaj tko voli Hajduk.

Dok su mediji vrištali o tipu koji se prošetao po terenu, mnogim Hajdukovcima je duša vrištala zbog drugih stvari. Zbog ružnog skandiranja koje ubija sve ono što Hajduk u svojih 106 godina predstavlja. Klub koji ne pripada nijednoj stranci, nijednoj ideologiji, nijednom političaru, nijednom diktatoru. Klub za kojeg navijaju i unuci partizana i unuci ustaša. I Dalmatinci i Zagrepčani i Istrijani i Slavonci i Hrvati i Srbi i Bosanci i Slovenci i Albanci i katolici i pravoslavci i muslimani i ateisti i agnostici i Jehovini svjedoci. U zadnje vrijeme i Česi i Poljaci i Portugalci i Nijemci i mnogi koje tijekom ljetnih mjeseci zarazi Hajdukova klica.

Nema nijednog mjesta na svijetu gdje nećete pronaći Hajdukove oznake. Nedavno je čak i predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin priznao da je navijač Hajduka. A nije ni Splićanin, ni Dalmatinac, ni Hrvat. Ne zanimaju ga ni ustaše, ni partizani.

Komu navijači Hajduka u 21. stoljeću moraju dokazivati svoje hrvatstvo? I tko Hajduk može oteti Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj? Najveća Hajdukova snaga leži baš u toj raznolikosti. U toj širini navijačkog korpusa o kojoj većina klubova može samo maštati. U uključivosti, a ne isključivosti. U činjenici da odavno nije samo nogometni klub nego pokret. Svaki pokret treba masovnost, a isključivost je uništava. Zatvaranje Hajduka u bilo kakve kutije, bilo kakve ideološke, gradske, regionalne, čak i nacionalne okvire znači samo jedno. Osudu na smrt. I neće mu trebati vanjski neprijatelj da mu bude dželat.

Ne treba ići daleko, tek nekoliko kilometara dalje, na Gripama stoji primjer kluba koji je nekoć bio svjetski. A danas je jedva i gradski. Kluba koji nije znao iskoristiti činjenicu da ga vole ljudi sa svih strana svijeta. Kluba koji se zatvorio u svoje lokalne okvire i teško će više ikad iz njih isplivati.

Hajduk ima moć koju nema nijedan sportski klub u Hrvatskoj. Zapravo nijedna organizacija uopće. Masovnost i bezuvjetnu odanost. Ima vojsku onih koji su za njega spremni napraviti ono što izlazi izvan granica racionalnog. I pritom ne mislim na one koji su u njegovo ime spremni divljati, razbijati, prijetiti i uništavati. Takvi su problem, a ne rješenje.

Jer nagrizaju jedinstvo Hajdukovog organizma. Jer svakim novim huliganskim ispadom otupljuju oštricu borbe za ideale oko kojih su ujedinjeni svi Hajdukovi navijači. Jer izbijaju argumente svima koji se upinju tumačiti i objašnjavati kako ovakav model vlasništva ima smisla i budućnosti. I kako Hajduk ne vodi ulica.

Ta isključivost i autodestrukcija dijelom su krivci što je Hajduk ostao sam i što mu u proklamiranoj borbi za boljitak hrvatskog nogometa još nitko nije otvoreno pružio ruku. A sad te iste stvari prijete i unutarnjoj snazi i jedinstvu koje su pogonsko gorivo hajdučkog pokreta.

Paralelno s borbom za bolji i pošteniji nogomet traje i Hajdukova unutarnja bitka. Bitka koja treba iskristalizirati i definirati sliku koju Hajduk želi predstaviti kao svoj avatar. Ta unutarnja bitka nije ništa manje važna od one vanjske, jer definira kakav će Hajduk dočekati onaj trenutak kad će u hrvatskom nogometu zavladati neka drugačija pravila od današnjih.

Navijači su najveća snaga i najveće blago Hajduka, tu uopće nema dvojbe. Ali ne samo oni koji su na sjevernoj tribini i na svakom gostovanju, nego i oni koji su na istoku, zapadu ili na Novom Zelandu. I oni koji žive s Hajdukom i uz Hajduk i tisućama kilometara daleko. Bez takvih bi Hajduk bio tek mali, obični lokalni klub koji je nekoć bio netko i nešto.

Postoji puno načina borbe, ali nasilje i divljaštvo nisu ni jedan od njih. Huliganizam lijeva gorivo u motore onih protiv kojih se tobože boriš, a odbija i hladi mnoge koji bi se toj borbi priključili.

Sustav se ne boji divljaštva i huliganizma. Štoviše, oni mu odgovaraju. Oni mu trebaju da se iza njih skrije, glumi žrtvu i traži pomoć sa svih strana. I dobit će je, jer huliganizam nitko ozbiljan i odgovoran neće podržati. Ni kao argument, ni kao posljedicu, ni kao način.

Panika koja se podigla oko izmjena Zakona o sportu najbolji je primjer čega se establišment najviše plaši. Organiziranih, dobro osmišljenih i pametno vučenih legalnih i argumentiranih poteza. Plaši se masovnosti, jedinstva i ustrajnog pritiska na državne organe da konstantno češljaju legalnost, zakonitost i odgovornost svih koji rade u hrvatskom sportu. Mislite da je to besmisleno jer su ionako svi premreženi i na istoj strani? Začudili biste se.

Hajduk u svom jedinstvu, masovnosti i širini itekako ima i snagu i moć i legitimitet pokretati procese i mijenjati odnose. Kucati na sva moguća vrata. Mahati argumentima i papirima, umjesto bakljama i palicama. Razbijati predrasude i zidove umjesto glava i sjedalica.

Takva je borba duga i naporna. Ali za razliku od alternative barem nudi nadu da će bolja i poštenija budućnost jednom ipak doći.

I da će je dočekati zdrav i snažan, a ne izmrcvaren i razjedinjen Hajduk.