Kad je prije 12 godina Hajduk udario u zid koji je prijetio financijskim kolapsom, ideja koja se rodila u navijačkim glavama činila mi se za naše uvjete i naše društvo izuzetno avangardnom. Jer je u osnovi vrlo poštena. “Zasrali smo, ajmo se skupiti i naći rješenje”. A ne, po starom hrvatskom običaju, čekati da netko ili nešto padne s neba i počisti naša sranja, kao mama za bebom koja je prolila kašicu pa sad ne zna što bi drugo nego plakala.
U ovih 12 godina se učilo i griješilo, mogu slobodno reći da se uči i griješi i dan-danas. Ali sustav i ideja i dalje su avangardni. Jer vidiš svaki dan kako poantu takvog Hajduka mnogi nisu ispravno shvatili. Ne samo oni koji stoje vani i samo čekaju da se sve to uruši jer im ne odgovara da ovakav mehanizam može ne samo egzistirati nego i biti uspješan, nego i mnogi koji su sudjelovali u procesu kojem nisu dorasli i kojem su više naštetili nego pomogli.
O takvom Hajduku sam u ovih 12 godina napisao gomilu tekstova, pokušavajući objasniti svoje shvaćanje i svoju viziju onoga što sam složio u glavi kad sam slušao o ideji *narodnog kluba. Tu sam viziju često promovirao i objašnjavao i u tekstovima i emisijama i u raznolikim društvima, makar su mi često čak i neki moji jako dobri prijatelji i zagriženi hajdukovci tvrdili kako “to što ti u teoriji govoriš nije jednako onome što oni u praksi rade”. Da, bilo je pogrešaka. Ali uz korekcije koje su i dalje nužne, bolju i realniju alternativu za Hajduk koji ne želi biti igračka nekog bogataša još uvijek nisam vidio.
Nagovorio sam neke neodlučne prijatelje, učlanio velik dio svoje obitelji, čak i neke prijatelje iz inozemstva. Oboje djece su mi članovi, sin od šestog sata svog života. I oboje će biti članovi Hajduka barem dok sam ja živ, a vjerujem i dok su oni. Učlanio sam ih radi osjećaja dužnosti i pripadnosti, ne zbog bilo kakvih očekivanja ili privilegija. Učlanio sam ih zato što sam htio, ne zato što sam morao.
Zatvaranje Hajduka u bilo kakve, pa tako i *isključivo članske okvire smrtna je presuda ne samo narodnom Hajduku, nego Hajduku uopće
I bilo mi je apsolutno logično da članovi Hajduka imaju neke benefite poput popusta u fan shopu ili mogućnosti kupnje ulaznica prije svih onih koji to nisu. Na tu sam temu prošle godine vodio nekoliko rasprava čak i s nekim mojim prijateljima koji su prošli i utakmica i gostovanja i potrošili šlepere novca na Hajduka i zbog njega, a koji se iz ovog ili onog razloga ili principa ne žele učlaniti. “Zašto bi članovi smjeli prvi kupiti karte za Dinamo ili Villarreal, a ostalima ako ostane?”
Zato, dragi, što Hajduk ima više članova nego mjesta na tribinama. I zato što iz tog razloga klub ima pravo na neki način zaštititi ili, ako baš hoćeš, počastiti svoje članove. To je pošteno. Svačiji je izbor hoće li biti član ili neće. Ti ako nećeš, pričekaj hoće li nešto karata ostati, pa na dan utakmice stani u red i nadaj se da ćeš uhvatiti. To tako funkcionira kod većine klubova kod kojih je potražnja veća od ponude. Ako iza članova ne ostane nijedna ulaznica na raspolaganju — jebiga. Broj mjesta na stadionu je ograničen. Nisi uhvatio kartu za Dinamo? Uhvatit ćeš za Slaven Belupo. Ali rješenje za dogodine imaš. Učlani se. Ili nemoj.
I to je bila sloboda. To je bila svačija volja. To je bilo pošteno. Prioriteti su se znali, ali nikome ništa nije bilo niti nametnuto, niti zabranjeno. Sam si mogao odlučiti.
Sve do ove zime i ove polusezone. Sve dok Hajduk nije tek jednom rečenicom, očito nesvjestan magnitude, reakcija i posljedica tog poteza, objavio kako će do kraja ove sezone ulaznicu za domaće utakmice moći kupiti *isključivo članovi. Čime je otvorena Pandorina kutija teških pitanja i mučnih odgovora.
Prije svega, Hajduk nije nigdje definiran kao klub *isključivo svojih članova. Hajduk je klub svih onih koji ga vole, koji ga smatraju svojim i koji se s njim identificiraju bez obzira plaćali godišnju članarinu ili ne. Smisao članarine nije u benefitima, nego u simbolici i pripadnosti. Smisao članstva nije u prisili nego u želji. I potrebi, ali ne onoj materijalnoj.
Bildanje narativa prema kojem su Hajduku jedino važni oni koji plaćaju članarinu je potpuno promašen pristup. Na takav način stvorit će se, a već se i pojavio nakon ove odluke, otpor čitavoj ideji. I nove bespotrebne podjele i svađe.
Zar je moguće da onaj tko je donio ovu odluku nije svjestan okruženja i mentaliteta u kojem egzistira? Zar je moguće da nije svjestan da će uvjetovanje i faktički prisiljavanje na učlanjivanje u ‘uvik kontra’ ambijentu proizvesti upravo suprotan efekt? I da će se onog trenutka kad članstvo u Hajduku bude predstavljalo prisilu i privilegij umjesto želje i prkosa, čitava ideja raspasti kao kula od karata?
Ne govorim napamet. Govorim nakon tjedan dana razgovaranja i pretresanja ove teme s ljudima koji su i članovi i pretplatnici i donatori. Teško mi je uopće izraziti koliko je otpora ova odluka o blindiranju tribina *isključivo za članove izazvala kod ljudi koji su hardcore hajdukovci i koji ne dovode u pitanje ni članski model niti svoje sudjelovanje u njemu.
Nije uopće poanta u 20 eura godišnje. Poanta je u gomili ružnih subliminalnih poruka koju ova odluka odašilje.
Dakle, dovoljno ste dobri da vas pustimo na stadion *isključivo ako ste osim ulaznice kupili i članarinu. Kakva je to poruka svima onima koji svake godine, umjesto 20 eura za članarinu, potroše 200 ili 500 eura u fan shopu? Oni su dovoljno dobri da troše u fan shopu, ali nisu dovoljno dobri da kupe ulaznicu?
Ako su *isključivo članovi dovoljno dobri, zašto onda i prodaja u fan shopu nije ograničena samo na članove? Zašto se ne traži na uvid članska iskaznica prije svake prodaje dresa Marka Livaje ili majice Miše Kovača, koje po nimalo niskim cijenama razgrabe i članovi i nečlanovi? Zašto je novac nečlanova dobrodošao u fan shop, a nije na tribine?
Što ćemo sa svim onim turistima u turističkom gradu koji žele vidjeti taj stadion i osjetiti taj ambijent o kojem su slušali? I njih će se učlanjivati? Čemu? Da bi se nabildale neke fiktivne brojke? Da bi im se otelo tih pišljivih 20 eura? Ili da im kažemo da ne dolaze, ne trebaju nam? Pa ima li ljepše stvari i bolje reklame za Hajduk od svih tih ljudi koji njegovu priču, adrenalin i ambijent odnesu i o njemu pričaju diljem svijeta? Stvari koje su neusporedivo vrjednije od 20 dodatnih eura koje će se od njih izmusti. Ili neće, jer će ih radije negdje u gradu pojesti i popiti.
Što ćemo sa svim onim ekskurzijama i organiziranim grupama koje u obilazak Splita i okolice uklope i odlazak na Hajdukovu utakmicu? Što ćemo s djecom iz brojnih sportskih klubova sa svih strana Hrvatske, pa i Slovenije i BiH, koja dođu na utakmicu Hajduka i mnoga od njih se baš zato u njega zauvijek zaljube? I njima će se uzimati 20 eura po glavi za članarinu plus još desetak za ulaznicu? Zbrajajte i razmislite, koliko će roditelja to moći/željeti platiti?
Mogao bih nabrajati dalje i samo to bi bilo dovoljno kao argument da je Hajduk ovom odlukom zabio nepotrebni autogol. Ali to čak nije ni najveći problem koji imam s tom odlukom. Ono što mi je najnevjerojatnije jest činjenica da Hajduk nije svjestan koliko ta odluka o zatvaranju svog stadiona za sve koji nisu članovi Hajduka nalikuje odlukama o zatvaranju svih drugih HNL stadiona za Hajdukove navijače.
Zašto navijač Dinama, Varaždina, Istre, Zrinjskog ili praške Slavije, ako se iz ovog ili onog razloga s obitelji ili prijateljima zaputi ili zatekne u turističkom Splitu ili u turističkoj Dalmaciji, ne može otići na Hajdukovu utakmicu bez da se u njega učlani? Koja je uopće poanta da se netko tko nije Hajdukov navijač prisiljava na učlanjivanje? Zar nije licemjerno to tražiti od suparničkih navijača, a istovremeno očekivati da njihovi klubovi pred Hajdukovim navijačima prostiru crveni tepih kad im dolaze u goste?
Zar je moguće da Hajduk nije svjestan da je ovom odlukom dao automatski legitimitet svakom klubu iz HNL-a koji je zatvarao i koji će ubuduće zatvarati svoje tribine pred Hajdukovim navijačima?
Zar je moguće da je Hajduk na višegodišnju diskriminaciju svojih navijača po stadionima diljem Hrvatske odgovorio tako što će na svom stadionu diskriminirati ne samo suparničke navijače, nego čak i svoje!?
Zar je moguće da Hajduk nije svjestan da se ovom odlukom popišao u usta svima koji su kritizirali, primjerice, Šibenik kad bi uoči utakmice s Hajdukom ograničio prodaju ulaznica samo na svoju županiju ili Osijek kad bi radije ostavio pola svog stadiona praznim nego prodao ulaznice Hajdukovim navijačima?
Zar je moguće da Hajduk nije svjestan licemjerja ovakvog stava? I posebno činjenice da će na koncu opet najviše najebati upravo njegovi navijači koji su najbrojniji, a kojima sad svi HNL-klubovi posve legitimno mogu zalupiti vrata pred nosom uz neoborivi argument kako “vaš klub na svom stadionu radi istu stvar”?
Smisao članstva u Hajduku između ostalog je i ‘obećanje’ koje je Hajduk dao svojim navijačima da će biti drugačiji. Da će biti bolji. Da će biti veći. Da će biti širi. Da će biti uključiv, a ne *isključiv.
Zatvaranje Hajduka u bilo kakve, pa tako i *isključivo članske okvire smrtna je presuda ne samo narodnom Hajduku, nego Hajduku uopće. Hajduk nije *isključivo članski, kao što više nije *isključivo splitski, niti je *isključivo dalmatinski, pa čak niti *isključivo hrvatski. Hajduk je sve to prerastao. Hajduk je klub svakoga onoga tko ga doživljava svojim, bio njegov član ili ne. Jednako nas koji živimo u Splitu, koliko i onih koji žive u Zagrebu, Đakovu, Frankfurtu, u Hercegovini, Sloveniji, na Kosovu ili u New Yorku.
I zbog toga je Hajduk i bogat i sretan. Zbog toga je velik. Jer samo veliki klubovi nadilaze lokalne, regionalne i nacionalne okvire. A veliki klubovi su otvoreni, ne zatvoreni. Veliki se klubovi bore za svakog svog navijača i simpatizera. Jer i onaj tko danas nije član već sutra to može odlučiti postati. Svojom voljom, ne nečijom prisilom.
Hajduk treba otvarati vrata i skidati ograde, a ne graditi utvrdu u koju će biti dobrodošli samo neki. Nije poanta u nekom umjetnom bildanju broja članova radi rekorda koji će trajati jednu godinu. Poanta je imati brojno i lojalno članstvo koje će biti tu i sljedeće i svake sljedeće godine. Poanta je imati članstvo koje je tu zato što to želi, a ne zato što mora.
Kratkoročni financijski dobitak kojeg će možda proizvesti neusporediv je sa svim onim što će Hajduk dugoročno izgubiti ako ustraje na odluci da su na Poljud dobrodošli *isključivo članovi kluba. Ljude koji nisu članovi Hajduk bi trebao motivirati da to postanu, a ne kažnjavati zato što to nisu.
