Juriš

Hajdukov svijet floskula

Virus gubitništva i malodušja infiltrirao se u sve klupske pore

Kraj europskog puta za Hajduk je zadnjih godina tradicionalno postao početak sumiranja sezone koja se još nije ni zaletjela. I svake godine ista priča. Žal za propuštenim zicerom, nesretno primljenim golom s centra, promašenim penalom ili krivo ispucanom loptom. Sve začinjeno svijetom floskula od kojih zaboli mozak.

Analizirati ili sintetizirati utakmicu s Galatasarayom poprilično je uzaludan i beskoristan posao. Priča o tome kako je momčad Harija Vukasa odigrala “hrabro”, kako su se “bacili na glavu”, kako su “76 minuta bili ravnopravni” ili kako su, a ovo je moja omiljena floskulativna budalaština, “ostavili srce na terenu”, opet će neko vrijeme skrenuti dio fokusa u sporednu ulicu poricanja i autodestruktivne nade kako “sad treba samo ovako nastaviti”.

Jer Hajduk je po svom običaju protiv favorita opet donekle djelovao kao *hajduk. Netko tko će odigrati “hrabro”, “baciti se na glavu” i “ostaviti srce na terenu”. I na kraju u pravilu nastradati, pa se tješiti ili hrabriti kako “poraz nije tragičan ako se iz njega izvuku pouke” i ako se “skupe glave”.

Ne sjećam se, ali možda je do mene pa me slobodno podsjetite, kad ste zadnji put imali dojam da je Hajduk zaista “skupio glave” i “izvukao pouke”?

Do novih izbora iza kojih će se opet NO skrivati iza predsjednika, on iza sportskog direktora, on iza trenera, on iza igrača, a svi zajedno iza “onih koji su bili prije”

Istovremeno, taj je svoj gard “hrabrosti”, “bacanja na glavu” i “ostavljanja srca na terenu” kad igra protiv nekog Evertona ili Galatasaraya, zametnuo i zagubio u dvobojima u kojima bi on trebao biti taj Everton ili Galatasaray. Što se najbolje vidjelo tjedan dana ranije protiv makedonske družine iz mjesne zajednice Džepčište. A zapravo se već dugo vidi u svakom kolu HNL-a. Gdje je Hajduk izgubio baš taj stav na kojem je gradio svoju rezultatski više ili manje uspješnu, ali uvijek jednako prčevitu povijest.

Jedino što je preživjelo svo ovo rezultatima i dojmom siromašno doba i oblikovalo generacije koje Hajdukovu veličinu poznaju samo iz tuđih priča i od kojih je više teško očekivati da se uopće znaju i mogu nositi s onim što je Hajduk nekoć bio, iste su floskule u kojima se vrte sve klupske razine od dna do vrha. Floskule koje hrane i zalijevaju virus gubitništva i malodušja koji se infiltrirao u sve klupske pore.

Pa da se službeni Hajduk već nije začahurio, prikladno iskoristivši covid za dodatno podizanje električnih ograda između svojih upravitelja, trenera i igrača s jedne, a neugodnih pitanja i iole konkretnijih odgovora s druge strane zida, vjerojatno bismo i danas slušali slapove floskularnih umotvorina o “odrastanju”, “izvlačenju pouka”, “skupljanju glava”, sve garnirano šlagom o “kontinuitetu”, “temeljima” i “okretanju prvenstvu”.

Čuli bismo sve osim uvjerljivog objašnjenja zašto Hajduk s više od 20 milijuna eura godišnje ne može više od petog mjesta u prvenstvu i kako uspije izgledati lošije i od polurekreativnog suparnika i polurekreativnog igrališta i polurekreativnog kuta kamere u Skoplju.

A jedna od najustrajnijih floskula koje žive u hajdučkom puku je priča o “našoj dici”. Dici za koju nema nikakvog plana i sustava osim gurnuti ih u vatru kao alibi kad nemaš drugih ideja i čekati da netko od njih proigra kako bi ga se što prije moglo unovčiti. Pa onda naručiti novu pošiljku Steliana Filipa i Oleksandara Svatoka.

Darko Nejašmić i Mario Vušković samo su najnoviji dokaz. Ne treba završiti nogometnu akademiju da bi se uperio prst u Nejašmića zbog izgubljene lopte i loše reakcije koja je dovela do Galatasarayova vodstva. I nije bilo potrebno puno da hajdučki puk, u najboljoj maniri čovječje ribice, zaboravi kako je taj momak izgledao na terenu prošle jeseni i ponovno rasplamsa priču o njegovom ocu menadžeru, umjesto o njemu nogometašu. Koji je prije šest mjeseci vrijedio nekoliko milijuna. A danas “ne vrijedi ništa”. I retroaktivno promudruje kako je “Tudor bio u pravu”.

Što je starije, kokoš ili jaje? Je li Tudor bio u pravu što je momka od 20 godina zalijepio za klupu u trenutku kad je bio pun samopouzdanja i izgledao kao najbolji mladi igrač kojeg Hajduk ima ili je ovojesenski, loš i neprepoznatljiv igrač proizvod upravo takvog trenerova odnosa? I gledanja u leđa nekom Hamzi Barryju, koji je takvih lopti i golova izgubio i skrivio na lopate, a pred kojim je klub svejedno skinuo gaće kako bi ga zadržao. A kad smo već kod toga, podsjetite me gdje danas igra dotični i tko se sve za njega otima?

Ista sudbina čeka i stopera Vuškovića, koji je već polako počeo sjedati na metu društvenomrežnih znalaca i stručnjaka zbog svojih “kikseva”, “sporosti”, “neodlučnosti”. Riječ je o momku koji još nije proslavio ni 19. rođendan. O nogometašu koji će još tri-četiri godine griješiti, kiksavati i stasavati. I nažalost, prije nego što taj proces dovrši, Hajduk će ga prodati jer ili će morati ili će mu dosaditi njegovo učenje i navijačko gunđanje. Pa će onda naručiti novu pošiljku Hysena Memolla i Samuela Eduoka.

Sve uz novi neizbježni serijal floskula o “našoj dici”. I “strpljenju”. I “budućnosti koja samo što nije”.

Hajdučke klupske i navijačke floskule o “našoj dici” žive samo do trenutka dok netko od te dice ne izgubi balun ili skrivi gol. Ili dok netko od njih ne doživi nepravdu u kojoj se pred bezimene došljake bacaju milijuni, a na njima se trenira strogoća i tobožnja lojalnost. Pa onda kad mu prekipi i kad pokupi prnje, kad ode u Rijeku, Dinamo ili Lokomotivu, odmah iz “našeg diteta” postane “izdajnik i štraca”.

Kritika je sastavni dio bilo kakvog napretka. Neće Hajduk Nejašmiću, Vuškoviću, Davidu Čolini, Mariju Čuiću, Ivanu Dolčeku ili bilo kojem drugom klincu napraviti nikakvu uslugu ako ih bude držao pod staklenim zvonom i ako ih ne bude tesao. Ali isto tako moraš znati što od njih očekuješ i što od njih tražiš. I kratkoročno i dugoročno.

Moraš osjetiti kad ćeš stati ispred njih, kad ćeš ih zaštititi i obraniti. Ne samo od javnosti, to je čak i manji problem. Navijači su navijači. Nego i od vlastitih trenera i vlastitih mijena. Ne možeš svakom novom treneru koji dođe dopuštati da na njima trenira strogoću, miješa kupus i radi s njima što god hoće. Postoji nešto što se zove ‘klupski interes’ i ‘klupska politika’ koju trener ne *vodi, nego *provodi.

Ali znajući da Hajduk već nekoliko mjeseci praktično nema predsjednika i tijelo koje bi definiralo tu politiku, čemu se čuditi? Nema mi ništa smješnije i besmislenije od floskule kako se “predsjednik ne smije miješati u struku”. Ljudi božji, predsjednik je prvo ime kluba i mora se miješati i razumjeti u *SVE. Predsjednik nije tu da bi rješavao papirologiju i pazio na financije, predsjednik je tu da *vodi klub. Da kaže sportskom direktoru: “Slušaj, majstore, ja sam predsjednik, ovo je moja vizija, ja za nju odgovaram, izvoli je provesti”.

Sportski direktor je tu da kaže treneru: “Slušaj, majstore, ja sam sportski direktor, ovo je predsjednikova i moja vizija, mi za nju odgovaramo, izvoli je provesti”. A ne da se pod krinkom “nemiješanja u struku” sa svakom promjenom sve zapali i krene od nule. I kupuje i gradi sve iznova. Do novih ostavki i otkaza. Do novih izbora iza kojih će se opet Nadzorni odbor skrivati iza predsjednika, predsjednik iza sportskog direktora, sportski direktor iza trenera, trener iza igrača, a svi zajedno iza “onih koji su bili prije”.

I što onda Hajduk može očekivati od novog, tko zna kojeg već natječaja za predsjednika? Osim nove serije floskula? Osim karavane uglavnom nepoznatih likova koji će iskoristiti medijsku pažnju za malo besplatne samoreklame i bildanja vlastitog ega ili biznisa uz opojne priče o “hajdučkom srcu”, “bilom jidru”, “blistavoj budućnosti” i “srcu na terenu”?

Da, sve to fino i demokratično izgleda u teoriji, zadovoljene su sve forme i pravilnici, sve to zvuči jako pošteno i lijepo. Ali u praksi i zbilji — zar će se ijedan top menadžer, biznismen ili ozbiljna faca zaista prijaviti na natječaj? I dozvolite da budem brutalno iskren. Svatko tko se prijavi na natječaj bi mi automatski otpao. Jer predsjednik Hajduka se ne postaje zato što nemaš što drugo raditi i zato što znaš lijepo obećavati.

Ako je NO vrhovno klupsko tijelo, onda on mora biti i vrhovno tijelo odgovornosti. Mora biti ‘vijeće mudraca’. Mjesto gdje će sjediti ugledni, realizirani, sposobni i uspješni ljudi bogati iskustvom, mudrošću i poznanstvima. Bilo bi logično da svatko od njih donese i predloži dva ozbiljna potencijalna predsjednička kandidata koji ispunjavaju kriterije, o kojima će se potom bez ičijih pritisaka sa strane raspravljati i među njima birati.

Pa da onda taj NO ispred svoje biračke baze preuzme odgovornost za to da se odabere *najbolji_mogući, a ne *najbolji_od_onih_koji_su_se_prijavili_na_natječaj. Jer u suprotnome, koji je uopće smisao i poanta NO-a osim floskularne i protokolarne ode demokraciji i pravilnicima? I koja je njegova odgovornost? NO je tu da odabere predsjednika i kaže mu: “Slušaj, majstore, ovo je klupska misija i vizija, mi za nju odgovaramo, izvoli je provesti”.

Odgovornost, a ne demagogija, zar ne? Od vrha do dna piramide. Bez iznimke. Od upravitelja, preko trenera i igrača, sve do navijača.

Znam, da. Opet će me zakačiti kako “ne razumijem demokratske procese” i kako “to što govorim nije po propisima” kao da je Mojsije te propise isklesao u kamenu pa se ne smiju mijenjati.

Ali znam da dok se Hajdukove karavane iz sezone u sezonu vrte u floskulama i troše vrijeme na formu umjesto na sadržaj, dile, slovani, gżire i galatasarayi prolaze.

A uz njih sve više i rijeke, osijeci, gorice.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.