Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Hajdukove G-točke

Brbić, Burić i Jakobušić na poljudskom vrtuljku

Kad se jednog dana bude pisao Hajdukov povijesni leksikon, poprilična je vjerojatnost da će se sezonu 2019./2020. moći sažeti samo u dvije riječi. Gżira i Gorica. Dvije ovosezonske Hajdukove G-točke navijačima su priskrbile traumatični antiklimaks i ostavile ga bez atmosfere, zarade, trofejâ, jednog dopredsjednika, jednog, a možda i dva trenera.

Siniša Oreščanin nikad se neće moći oprati od malteške sramote koju je (su)potpisao ovog ljeta, a Damira Burića će još puno noći buditi sjećanje na Goricu, koja je srušila Hajdukovu trofejnu iluziju u dva natjecanja. Makar treba reći da je usporedba s malteškim amaterima nepoštena i prema Buriću, a još više prema Gorici. Klubu koji sve više ostavlja dojam ozbiljnosti i jasnoće vlastitih ambicija i čvrstoj, muškoj momčadi naspram koje Hajdukovi igrači u pravilu izgledaju kao prestrašeni tići.

Pa opet, prošlotjednih 180 Hajdukovih minuta u Velikoj Gorici bilo je do te mjere negledljivo da nije nimalo nerazumljivo zašto se na Burića sručilo i drvlje i kamenje sa svih strana. Hajduk bez ideje, bez čvrstine, bez agresije, bez garda. Više je u tih 180 minuta hajdučkog bilo u Gorici, nego u Hajduku. I trener koji i dalje slijepo vjeruje u sve one ideje koje su se već toliko puta ove sezone rasplinule čim bi Hajdukova momčad izašla iz svog autobusa pred gostujućim stadionom.

Burić se začahurio u svojih 12, 13 igrača i teško otvara prozor, kamoli vrata nekim novim licima iako je golom oku vidljivo koliko su neki od tih 12, 13 pali u izvedbi. Čak i mladim snagama od kojih klub živi. Poput stopera Marija Vuškovića, oko kojeg se već motaju talijanski prvoligaši ili ‘plemenitog’ Tonija Teklića koji je Hajduk spasio poraza na Rujevici, ali opet nije dočekao neku ozbiljniju prigodu. Burić možda može živjeti od Oleksandra Svatoka ili Hamze Barryja, ali Hajduk ne može.

Međutim, uz sve očite mane Hajdukove igre, koliko je pošteno sve ovo što se sručilo Buriću na leđa zadnjih (tje)dana? Čovjek niti je slagao, niti spremao ovu momčad. Budimo iskreni, protiv njega su mnogi bili već od trenutka kad ga je predsjednik Marin Brbić vratio na klupu i to iz različitih razloga. Neki su voljeli Oreščanina, neki nisu voljeli Brbića, a tek dio je gunđao zbog Burićevih trenerskih kapaciteta.

Stari hajdučki običaji ne poznaju staloženost, analizu i dribling nego isključivo ekstrem, galamu i volej

Jer upregnimo malo te zahrđale moždane vijuge, nije to bilo tako davno: zar nije mjesecima trajalo plakanje za Burićem onda kad ga je Ivan Kos odlučio zamijeniti Marijanom Pušnikom? Zar se nije svaki loš potez ili rezultat slovenskog trenera kitio Burićevom aurom? Zar se tada nije kritiziralo Kosa što je maknuo Burića gotovo jednakim intenzitetom kao što se sad kritizira Brbića što ga je vratio?

Buriću će, kao i svakom drugom treneru, suditi rezultat. Pitanje je, međutim, što u Hajdukovom slučaju znači riječ ‘rezultat’? Dio Hajdukovih navijača je još uvijek mentalno zarobljen u vremenima kad je Hajduk igrao polufinala europskih kupova, drugi dio pokazuje prstom u podatak da je Hajduk prošle godine u ovo vrijeme bio šesti. U vrijeme kad ni Brbića, ni Burića nije bilo ni blizu.

Je li činjenica da je Hajduk, u istoj polusezoni u kojoj ga je ‘pogziralo’, po prvi put nakon tri godine pobijedio Dinamo, da je mjesec dana proveo na vrhu ljestvice, da mu njegov stadion opet izgleda kao neosvojiva tvrđava u Hajdukovoj realnosti malo ili puno? Ovisi koga pitate.

I tu je zapravo najveći Hajdukov problem. Što očito ni predsjednik Brbić nije načisto oko toga. Jer da jest, već nakon prve Gorice bi izašao pred novinare i odlučno poručio: “Burić je moj odabir, u Burića vjerujem, Burić će ostati bez obzira što se dogodilo.” Ili bi mu već nakon prve Gorice dao otkaz.

Jer koji je smisao rješenja po kojemu će Buriću svaka od sljedećih utakmica biti kvalifikacijska? Što će to donijeti? Što će to promijeniti? Zar Brbić zaista misli da će igrači uslijed tog ultimatuma odjednom magično proigrati zato što je on zaprijetio treneru? Ili ga podrži ili ga smijeni.

Percepcija javnosti je kako je Brbićev kredibilitet zalijepljen isključivo za Burićevo ime. Što načelno nije pošteno jer je u ovih pola godine novi/stari predsjednik imao nekoliko prilično dobrih poteza.

Brzo se zaboravilo kako je njegov prethodnik Jasmin Huljaj vapio za kreditom, a Brbić je i bez njega uspio (opet) financijski stabilizirati klub i uložiti u momčad. Mnogi su pokušavali vratiti Boru Primorca u Hajduk, ali tek je Brbić uspio. Mnogi su željeli vratiti ponekog reprezentativca u najboljim godinama u Hajduk, Brbić je vratio Filipa Bradarića. A posao s prodajom Domagoja Bradarića za novac od kojeg se i dobro zaradilo i dobro investiralo u dvojicu mladih reprezentativaca na njegovoj poziciji ogledni je primjer kako bi Hajdukova planska reproduktivna transferna politika trebala izgledati.

Ništa od ovoga ne znači da Hajduk ne igra loše, samo želim podsjetiti da nije baš da Brbić u ovih pola godine nije ništa radio. Ali tko te pita za sve to kad te Gżira izbaci, a Gorica išamara? To je tako. To je nogomet. To je život.

Još jedna stvar koju je javnost već zaboravila jest činjenica da je ova garnitura Hajdukovih čelnika otvoreno objavila da će kolektivno otići ako na kraju sezone ne ostvare rezultatski cilj. Drugo mjesto koje donosi kvalifikacije za Ligu prvaka. I tražili su da im se pokloni mir i povjerenje do tada. Zar bi nakon svih promašenih i protraćenih godina jedna sezona povjerenja bila previše? Pa ako ne uspiju – neka dođe netko drugi. Ne sjećam se ni jedne uprave koja je na taj način svoju budućnost vezala uz rezultat.

Ni to nije prošlo, jer stari hajdučki običaji ne poznaju staloženost, analizu i dribling nego isključivo ekstrem, galamu i volej.

Zbog toga je Hajduk propustio mnoge dobre i kvalitetne ideje i potrošio mnoge dobre i kvalitetne ljude. Posljednjeg među njima i čovjeka koji je jedini u Hajdukovoj organizaciji znao što to znači biti prvak Europe. Ne u teoriji, nego u praksi.

Lukša Jakobušić bio je najveće pojačanje koje je Hajduk doveo u zadnjih nekoliko godina. To sam napisao kad je došao, tvrdim to i danas. Uspješan gospodarstvenik, iskusan vođa i prije svega — dokazani sportski radnik. Ono čega ne samo Hajduku, nego generalno splitskom sportu nedostaje jednako koliko splitskom mentalitetu nedostaje strpljenja.

“Nema pravog kluba bez pravog sportskog radnika, a takvi se stvaraju i odgajaju, a ne traže preko natječaja. Ništa ne može zamijeniti iskustvo, znanje i strast, a bojim se da će takve ljude Hajduk teško pronaći na ovakav način jer se takvi ne javljaju na natječaje”, pričao je nedavno i Mijo Pašalić, generator makarskog futsalskog čuda. Iskustvo, znanje i strast.

Jakobušić je čovjek koji poznaje mehanizme i zakonitosti sportskog rada i menadžmenta i to ne iz knjige ili stranke, nego iz prakse. Iza njega stoje rezultati. Trofeji. Hrvatski i europski. U Hajduk je želio unijeti duh kluba kojem je bio predsjednik u vremenima najvećih trijumfa i jednog od rijetkih dalmatinskih sportskih klubova koji već desetljećima održava visoku rezultatsku razinu bez većih kriza ili oscilacija. Juga od kojeg bi Hajduk toliko toga mogao naučiti i prepisati, bez obzira što konteksti njihovih realiteta nisu posve usporedivi.

I to što je taj Jakobušić, čija su direktnost, energija i ako hoćete prčevitost prikladniji proklamiranim hajdučkim vrijednostima od bilo koje Hajdukove uprave ili momčadi zadnjih godina, izgorio nakon samo par mjeseci, puno govori o Hajdukovoj realnosti. Bez obzira što će svi koji su došli u dodir s njim o njegovom radu, lukavosti, stavu i idejama nizati komplimente, tužna je spoznaja da današnji Hajduk niti takvog tipa nije bio spreman (sa)slušati. Ispratiti. Iskoristiti. Čak niti na tu jednu punu sezonu. Jedinu koju je tražio. Nije pričao o dugim cestama i godinama.

Hajduk, nažalost, ne poznaje strategiju jer ni jednu strategiju nije uspio zaštititi od nestrpljivosti i galame. Jasno je da kad se toliko puta opečeš, pušeš i na hladno. Jasno je da želiš bolje. Ali još jasnije je da vječne krize, drame i promjene samo radi promjena ne vode nikuda. Osim u kaos i ništavilo.

Ako ne vjerujete slovima, vjerujte brojkama.

Pet predsjednika. Pet sportskih direktora. 13 trenera prve momčadi. Više od 30 nadzornika. Deseci trenera u omladinskom pogonu. Stotine igrača. Šest godina.

I nula trofeja.