Ne zato što nisam imao vjere u njih, nego zato što je to — Hajduk. Zato što sam ovakvih utakmica i završnica vidio milijun. I svaka je završila isto. Uvijek je falio jedan. “Možda i nećemo, nisu ovo seniori”, stigao je jedan odgovor. Nema veze što nisu seniori, Hajduk su.

Ali ovi mangupi ne samo da su hladne glave istrčali pred 16.000 ljudi na kultnom stadionu, ne samo da su odigrali i drsko i pametno i borbeno i disciplinirano, ne samo što su se uspjeli izolirati od emotivnog tobogana zbog gola primljenog samo četiri minute nakon što su poveli i nesretne grede u nadoknadi, nego su jedan za drugim očistili glave, uzeli loptu i hladno spremili 9 (devet!) uzastopnih penala. Kao da su rekli svom vrataru Borni Buljanu “ne brini, mi ćemo krcati dok ti jednog ne skineš”. I bi tako.

Ovi mangupi i njihov stručni stožer kao da nisu imali pojma što je to “logičan rasplet” kad Hajduk igra. Kao da za “uvik jedan fali” nisu nikad čuli. Ili ih nije bilo briga. Jer da jest, bar bi se jednome skratila noga u onim penalima. Ili bi jednu krivo ispucao iz peterca još prije penala.

Od ove dice Hajduk može učiti. Na njihovom uspjehu mora nastaviti graditi

Zato i jesu proizveli toliku eksploziju emocija među Hajdukovom navijačkom masom. Energije koja je već desetljećima navikla biti ugušena ili usmjerena na negativu i razočaranje umjesto pozitive i radosti. Zato što je konačno neki Hajduk, pa makar i onaj juniorski, nogom razvalio vrata na koja se splitski klub već neko vrijeme nije usuđivao niti pokucati.

Hajduk je zahvaljujući njima opet na europskoj nogometnoj karti. Opet o njemu razmišljaju i raspravljaju neki atletici, manchesteri i borussije, umjesto da se s njim sprdaju neke dile, gzire i toboli. Primjetila je to i UEFA, koja je istaknula kako je ovo prvi plasman nekog hrvatskog predstavnika na završni turnir juniorske Lige prvaka, ali i podsjetila da je zadnji hrvatski klub koji je bio među četiri u nekom europskom natjecanju opet Hajduk iz sezone 1983./84.

Bila je to jedna od najboljih generacija ne samo u povijesti Hajduka, nego i hrvatskog klupskog nogometa. A Hajduk je, po običaju, ostao jedan gol kratak za finale Kupa UEFA. U polufinalu u Splitu pobijedio je Tottenham 2:1, a u uzvratu na White Hart Laneu pogodio vratnicu i promašilo zicer. Tottenham je s 1:0 prošao u finale i u njemu pobijedio Anderlecht te osvojio europski trofej.

Bio je Hajduk u europskom polufinalu i desetljeće ranije, kad je projurio kroz Kup pobjednika kupova i u polufinalu dočekao Leeds United. Na Elland Roadu je Leeds slavio 1:0, a Jurica Jerković je umjesto izjednačenja pogodio gredu. U uzvratu na krcatom Starom placu dva tjedna kasnije Jerković, Ivica Šurjak, Pero Nadoveza i društvo nisu uspjeli ugurati loptu u gol englesko-škotske momčadi. Opet je falio jedan.

Ovaj put Hajdukove povijesne knjige neće pamtiti dortmundsku vratnicu kao što pamte londonsku i onu iz Leedsa. Naravno da je bespotrebno i besmisleno uspoređivati vrijednost i magnitudu seniorskog i juniorskog polufinala ili rezultata uopće, to nitko i ne radi. Ali nakon čitavog desetljeća rezultatske suše na svim razinama, od omladinske do seniorske, rezultatsko buđenje omladinskog pogona napunilo je gladna i izmučena navijačka srca do neba. Koliko je to značilo i trebalo i navijačima i cijelom klubu najbolje svjedoči broj ljudi koji ih je pratio u Dortmundu i dočekao u Splitu.

Jasno je da primarni cilj omladinskog pogona nije rezultat nego proizvodnja ozbiljnih igrača za seniorsku momčad i, posljedično, prodaju od koje klub živi. To, međutim, ne znači da je rezultat nevažan, jer nitko se nigdje nije izgradio i razvio na porazima. Pobjednički mentalitet jedna je od ključnih varijabli u razvoju bilo kojeg mladog sportaša, vjerojatno i najkompliciranija. A taj mentalitet se ne gradi porazima.

Svi koji pokušavaju umanjiti vrijednost i važnost ovog rezultatskog podviga Hajdukovih juniora vjerojatno su čitavo desetljeće lajali kako je sramota što Hajdukova omladinska škola nema rezultata, ni trofeja. I bili su u pravu. Bila je sramota. Jednako kao što je ovo sad veliki uspjeh.

Jer za klub kakav je Hajduk, pa i Dinamo i bilo koji drugi hrvatski klub, uspjeh u juniorskoj Ligi prvaka ogromna je stvar. Radi vidljivosti, brendiranja, zanimanja. Takav rezultat diže rejting omladinske škole, a samim time i kluba koji o toj školi ovisi. I Dinamo je na njemu profitirao jer su skauti velikih europskih klubova navikli pratiti njegove mlade momčadi slično kao što karavane košarkaških skauta prate Megu.

Uspjeh u UEFA Youth League — ne samo ove sezone s polufinalom, nego i prošle kad su u osmini finala na penale ispali od Atlético Madrida — više su napravili na podizanju vrijednosti i pozicioniranju Hajduka na globalnom proizvodnom tržištu od bilo kojeg pojedinačnog dosad odrađenog transfera.

Najveći dobitak ovog rezultatskog uspjeha, međutim, uopće nije u činjenici da se ušlo među četiri najbolje juniorske momčadi u Europi. Jer svakome se može *dogoditi dobra generacija i zrno sreće prilikom ždrijeba ili utakmice. Najveći dobitak nije niti u činjenici da Hajduk u ovoj momčadi ima nekoliko potencijalno vrhunskih igrača ili transfera. Iako je, naravno, i to jako važno.

Najveći dobitak svega ovoga što se zadnjih godina dogodilo jest saznanje i poruka da Hajduk svoj omladinski *proizvod može dovesti na razinu klubova poput Atlético Madrida, Šahtara, Manchester Cityja, Borussije Dortmund. I to ne talentom, koji nikad u Hrvatskoj nije ni bio upitan, nego sustavom.

Jer trener Marijan Budimir sa svojim je stručnim stožerom u tri godine izmijenio tri gotovo potpuno različite šampionske generacije, koje su u pravilu u ključnim dijelovima sezone iz ovog ili onog razloga ostajali bez svojih najzvučnijih i najvrjednijih igrača. Od Stipe Biuka, Marina Ljubičića, Filipa Čuića, Marka Brkljače, Rokasa Pukštasa, Dominika Prpića, sve do Luke Vuškovića. A momčad je svejedno pobjeđivala i osvajala. Pobjeđivao je sustav i rad, a ne sirovi talent. A to je nešto što je Hajduk tražio i čekao svih godina dok je lutao i omladinskim i seniorskim bespućima.

Hajduk je konačno na djelu vidio da jedan euro uložen u omladinski pogon vraća barem 10. Konačno je na djelu vidio da kad posložiš prave ljude, kvalitetne ideje, povjerenje i sredstva za rad, rezultat i uspjeh neće trebati vječno čekati pored jedne duge ceste.

I stoga, bez obzira što mi je jasan kontekst u kojem je predsjednik Lukša Jakobušić nedavno na druženju s medijima rekao kako “Budimir mora otići iz Hajduka kako bi napredovao i vratio se”, držim da Hajduk ni Budimira, ni njegov stožer ne smije izgubiti. Niti potrošiti.

I Budimir će morati dobro odvagnuti, ali ako kod njega postoji barem jedan posto želje da nastavi sjajan posao koji radi, da nastavi razvijati Hajdukovu juniorsku momčad i sebe kao trenera unutar kluba — on mora ostati. Hajdukov omladinski pogon nije nikakva kazna. Dapače, to je jedna od najvažnijih i najizazovnijih pozicija u klubu. I ne slažem se da bi trener poput Budimira trebao ići igdje drugdje “peći zanat” kako bi se jednom vratio u Hajduk za trenera seniorske momčadi. Zašto ga ne bi mogao ispeći i unutar Hajduka?

Budimir je sa svojim stožerom (Zvonimir Milić, Ivica Roguljić, Ante Jurić, Lucijan Vukoša) definitivno ključna karika u lancu ovog uspjeha, ali ove su juniorske momčadi i titule unatrag tri godine proizvod čitave klupske Akademije i stručne kohezije, suradnje i jasno definiranih prioriteta i ciljeva od najnižih kategorija do juniora.

Prva velika i strateški ključna pobjeda tog sustava leži u činjenici da je Hajduk konačno pod svoje okrilje ‘vratio’ Dalmaciju, nepresušni bazen talenata koji je u proteklom desetljeću ‘curio’ na sve strane. Danas su Hajdukove oči i fokus opet po čitavoj regiji, zakrpane su brojne popucane veze s klubovima i sredinama koje su se od njega iz ovog ili onog razloga minulog desetljeća odmaknule. A Hajduk bez Dalmacije nije Hajduk. Rezultati iz prošlog desetljeća u kojem je gledao dalekozorom svugdje osim oko sebe najbolji su svjedok.

Pred Hajdukom su sad slatke brige planiranja ‘desanta na Nyon’ i saznanja da će nakon nekoliko desetljeća opet sjediti za istim stolom s europskom nogometnom elitom. No, nakon što Final Four završi, bez obzira kako završi, slatke brige postat će samo brige.

Jer pravi, ozbiljan i težak posao s ovom juniorskom generacijom klub tek čeka. Puno velikih odluka; igračkih, trenerskih, strateških. Hajduk mora kapitalizirati sve ovo što je zadnjih godina izašlo iz njegova inkubatora, ali više od svega mora pažljivo učvrstiti, razvijati i nadograđivati sustav koji je do ovog rezultata doveo. Ne s jednom, nego s već trećom sjajnom juniorskom generacijom u nizu.

“Oni će okrenuti ovaj klub, dati mu novi polet i entuzijazam”, rekao je šef Hajdukove Akademije Boro Primorac nakon Dortmunda.

Bez obzira što će mnogima iz ove momčadi ovo ostati najveći doseg, jer neće svi postati veliki igrači, ova će generacija ostati zlatnim slovima upisana u klupske povijesne knjige jer je nakon dugo vremena podsjetila navijače na neka druga, grandioznija vremena. Sve što je Hajduk nekoć bio, a zagubio u zadnjih 20 godina, nalazi se u ovoj juniorskoj momčadi. Ovako prčevito, samouvjereno, ratnički i disciplinirano uvijek i svugdje mora izgledati svaka Hajdukova momčad. Naročito seniorska.

Od ove dice Hajduk može učiti. Na njihovom uspjehu mora nastaviti graditi.