Juriš

Hajdukovi francuski đaci

Kako su Domagoj Bradarić i Toma Bašić (ne)očekivano uspjeli?

Nekad je potrebno da meteor pogodi Zemlju da bi netko progledao. Recimo, ono kad Mario Pašalić zabije pobjednički gol za reprezentaciju pa se pola nacije oduševi kako je “konačno proigrao”. Momak koji već šest godina *igra ozbiljan nogomet u najjačim europskim ligama, a u reprezentaciji je uglavnom dobivao prigode u garbage timeu, zadovoljio je standarde brojnih ‘stručnjaka’ tek time što je bio pola sekunde brži od Marka Roga na jednoj povratnoj lopti i što je zabio gol. A da je slučajno bio pola sekunde sporiji opet bi se vjerojatno mudrovalo o tome kako se “Pašalić još uvijek traži”, ali bi zato “Rog pokazao da se vraća”.

Ili, recimo, ono kad Domagoj Bradarić u 90 minuta reprezentativnog debija otvori oči svima koji su se sprdali kad bi im se tumačilo kako momak već sad, s nepunu 21 godinu, može i mora biti u A reprezentaciji. Jer, jebiga, ima nas koji gledamo i taj Lille. I tu Atalantu.

Ili, recimo, kad se na internetu pojavi priča kako Milan sprema 10 milijuna eura za Tomu Bašića. Pa onda odjednom progledaju svi oni stručnjaci s tribina ili s društvenih mreža koji su se sprdali i s Bašićem i s Bordeauxom kad je iskrcao 3.5 milijuna eura za “momka koji ne može ni u Hajduku igrati”. Baš kao što prije toga nije mogao ni Bradarić. Baš kao što ni danas ‘ne mogu’ neki nejašmići, vuškovići, teklići.

Bradarićevih uistinu impresivnih 90 reprezentativnih debitantskih minuta, i to na poziciji koju u klubu ne igra, još je jednom pokazalo svu površnost auditorija koji nerijetko nepošteno i brzopleto sudi o mnogim stvarima koje ne razumije. Jer što da je, recimo, Bradarić u St Gallenu odigrao loše? Što da je u prevelikoj želji da se pokaže krivo odbio neku loptu koja je završila u golu ili da mu je na klizavom travnjaku neki centaršut prešao preko noge i ružno odletio na tribinu? Koliko današnjih *vidjelaca bi ga ismijalo ili prekrižilo bez da mu uopće ponudi šansu i bez da shvati što to znači imati 20 godina?

Bašić zapravo još bolje od Bradarića utjelovljuje svu onu sumnjičavost i “ne’š ti” filozofiju koja se zavrti oko svih mladih igrača koji se *predugo zadrže u Hajduku

Mnogi su se iznenadili kad je francuski Lille već nakon dva mjeseca Bradarićeva života u Hajdukovoj prvoj momčadi došao na Poljud s konkretnom ponudom, i to milijunskom. A taj Lille je zapravo Bradarića pratio i snimao još dok je igrao za drugu momčad. I da se u jednom trenutku u povijesti na mjestu trenera prve momčadi nije pojavio Zoran Vulić, vjerojatno bi ga dobio četverostruko jeftinije. A Hajduk bi bio zadovoljan što je zaradio milijun ili dva za igrača iz svoje druge momčadi.

Pa makar se na taj Vulićev tko-zna-koji mandat na mjestu trenera prve momčadi može gledati s dosta kritike, taj nos i muda da u prvu momčad gurne 18-godišnjaka iz druge momčadi, dok su njegovi prethodnici pokušavali iscijediti neiscjedivi med iz suhih ‘internacionalaca’ Hysena Memolle, Steliana Filipa i Andrea Formitschowa, nitko mu ne može osporiti. Iako nije ostavio rezultatski, Vulić je u tih par mjeseci ostavio itekakav financijski trag. Taj njegov ‘nos’ Hajduku je donio tri-četiri milijuna eura bonusa.

Iako je i s Bradarićem dokazao svoj ‘plan bez plana’ koji se umjesto sustavne reprodukcije svodi na stihiju u kojoj se mladi igrači ostavljaju isključivo na milost i nemilost ‘uha, grla i nosa’ trenera prve momčadi, Hajduk je s njim ipak odradio dva jako dobra posla za koja zaslužuje i poneku pohvalu u svoj sili kritika s kojima se u zadnje vrijeme suočava.

Prvi utoliko što nije pao na prvu, drugu, čak ni treću ‘dudu varalicu’ iz Lillea i što je francuski klub uspio dovući do sasvim respektabilne transferne cifre od 6,5 milijuna eura (plus još poneki milijun od bonusa i daljnje prodaje) za klinca s tek jednom nepunom sezonom staža u prvoj momčadi. Teško je nagađati što bi se dogodilo da je Hajduk imao snagu/muda odbiti i tu zadnju ponudu i reći Lilleu “vratite se dogodine s više novca”. Bi li se Lille ohladio, bi li Hajduk uopće znao što napraviti da Bradarić dogodine doista vrijedi još više i bi li se možda pojavio neki novi trener prve momčadi koji ga ne bi ‘vidio’, koji bi ga zaledio na klupi ili možda čak vratio natrag u drugu momčad jer “još nije taj”?

Drugi dobar posao je utoliko što je dio novca od prodaje Bradarića odmah kvalitetno reinvestirao. Ne u novi ‘mrtvi kapital’ u nekim filipima ili memollama, nego u dvojicu potentnih mladih reprezentativaca na istoj poziciji u kojima ima potencijal za ponoviti sličan dobar posao kao s Bradarićem. Hajduk je u Ivanu Dolčeku i Davidu Čolini konačno na djelu pokazao kako bi trebao izgledati taj sustav u kojem nužnu, ali uspješnu i kvalitetnu prodaju prati kvalitetna, planska i dugoročna reinvesticija.

S druge strane, nakon Hajdukove osnovne, Lille je Bradarića poslao u srednju školu. Trener Christophe Galtier od prvog je dana znao što u njemu ima i što od njega želi. Već prošle sezone dao mu je da igra gomilu utakmica u svim natjecanjima, uključujući i Ligu prvaka.

Ove sezone krenuo je s klupe, ali je već u prvom kolu prvenstva 26-godišnji Mozambičanin Reinildo Mandava zaradio crveni karton. Bradarić je zgrabio mjesto na lijevom boku i više ga nije ispuštao. Protiv Metza u 3. kolu asistirao je za pobjednički gol, a reprezentativnu pauzu Lille je dočekao na diobi prvog mjesta prvenstvene ljestvice. A Bradarić s mjestom u najboljoj momčadi 6. kola. Zajedno sa svojim nekadašnjim suigračem iz ‘osnovne škole’.

Bašić zapravo još bolje od Bradarića utjelovljuje svu onu sumnjičavost i “ne’š ti” filozofiju koja se zavrti oko svih mladih igrača koji se *predugo zadrže u Hajduku. Svaka od triju Bašićevih seniorskih sezona počinjala je pričom o njegovim manama, umjesto o vrlinama. Uvijek se u prvi plan izvlačilo sve ono što nema, umjesto hranjenja i inzistiranja na svemu onome što ima. I na čemu se može dalje graditi.

Srećom ne treba duboko kopati da bi se iskopali komentari mnogih internetskih ‘stručnjaka’ koji nisu mogli vjerovati da je Bordeaux Hajduku za njega platio 3,5 milijuna eura. I to je bila senzacionalno dobra Hajdukova “prijevara” naspram francuskog kluba sve dok se nije zakotrljala glasina da Milan Bordeauxu za njega nudi skoro tri puta više. Tek onda su se podigle neke obrve i obratila pozornost na to kakav je igrač taj isti “nije dobar ni za Hajduk” postao u samo dvije sezone francuske ‘srednje škole’.

A Bašić je u dvije sezone postao nositelj veznog reda ozbiljnog kluba iz liga Petice. U prvoj sezoni šetao je po potrebi po svim pozicijama u veznom redu, a nakon što je na polovici prošle sezone Bordeaux Monacu prodao Aureliena Tchouamenija, ustalio se na mjestu zadnjeg veznog. I postao nezamjenjiva karika jedne od najboljih defenzivnih momčadi francuske lige.

U pet od šest ovosezonskih utakmica odigrao je svih 90 minuta. Započeo je i šestu protiv Lensa, ali je zbog ozljede morao izaći u 26. minuti. To je bila jedina utakmica koju je Bordeaux izgubio. Ne samo to, bila je to jedina utakmica u kojoj je Bordeaux primio golove ove sezone, oba u onom dijelu utakmice u kojem je Bašić bio izvan terena. Naravno da je koincidencija i da nije on sam zaslužan za čistu mrežu u ostalih pet i pol utakmica, ali pokazuje koliko su čvrsti i koliko je u tome značajna njegova uloga.

U 24. godini izgleda zrelo i moćno, a sjajnoj lijevoj nozi koju ni u Hajduku nitko nije sporio pridodao je i čitav set novih vrijednosti koje je Bordeaux u njemu znao prepoznati i izbrusiti. Francuski klub nije kupovao ono što je Bašić u Hajduku bio, nego ono što je prepoznao da od njega može napraviti. Ono što mnogi nisu prepoznali.

Upravo ta njegova transformacija iz neozbiljnog dječaka u ozbiljnog nogometaša u samo dvije sezone po tko zna koji put potvrđuje koliko smo često skloni prebrzo dignuti ruke od mladih sportaša koji još niti ozbiljno ne prodišu, a već ih se po leđima šiba bičevima neznanja, nestrpljenja i mediokritetstva. I koliko smo generalno fokusirani na ono što *nemaju, umjesto da inzistiramo na onome što *imaju.

Koliko god pogrešaka radio i utakmica izgubio, koliko god sezona i trofeja pustio da prođu pored njega, koliko god stranaca preplatio i provizija isplatio, od jedne istine i činjenice Hajduk nikad ne može pobjeći. Najveće blago i najveći kapital je njegova omladinska škola. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Na drugačiji način nikad neće ni uspjeti, ni opstati.

Hajduk je na koncu s Bradarićem i Bašićem u datim okolnostima napravio dobar posao. Od dvojice svojih mladih igrača koja ni po kojem kriteriju nisu izgledala kao nekakvi ‘klupski projekti’ inkasirao je više od 10 milijuna eura, provevši ih pritom samo kroz par razreda osnovne škole.

Zamislite, međutim, koliko bi se ta granica vrijednosti ‘sirovine’ koju izvozi mogla podići kad bi imao plan, sustav i odlučnost kojima bi glavne mlade igrače osim kroz osnovnu, proveo i kroz barem poneki razred srednje škole?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.