Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Harley & Davidson

Toni Kukoč i Dino Rađa, jedan bez drugoga nezamislivi

S obzirom na to da mi Hrvati nismo baš nadareni za iskazivanje poštovanja prema onima koji poštovanje zaslužuju, ulazak Dina Rađe u košarkašku Kuću slavnih bio je lijepa prilika da se podsjetimo na neke od najljepših slika iz povijesti koje je pisala hrvatska košarka s njim u glavnoj ulozi. Sjajno se u to uklopio i sam Dino, dijeleći danima iz prve ruke te komadiće povijesti i ljude koji su je s njime ispisivali na svojoj Facebook stranici, najavljujući kako bi se te njegove sličice možda mogle uobličiti i u zanimljivu autobiografiju.

Spomenuo je Dino brojne važne ljude u svom životu i svojoj košarkaškoj karijeri, ali samo jedno ime ostat će u košarkaškoj vječnosti uvijek zalijepljeno za njegovo. Njegova “košarkaška srodna duša s kojom bi i danas mogao igrati zatvorenih očiju”, kako ga je opisao u svom govoru prilikom prošlotjednog ulaska u Kuću slavnih u Springfieldu. Ime Tonija Kukoča, koji će upravo u vrijeme dok Dino procesuira svoju najveću košarkašku počast proslaviti svoj 50. rođendan.

Zajednički veliki Tonijevi i Dinovi trofeji počeli su se zbrajati od Europskog juniorskog prvenstva 1986. u austrijskom Gmundenu. Godinu dana stariji Rađa priključio se zlatnoj kadetskoj generaciji koja je godinu ranije također osvojila europski naslov. Juniorska reprezentacija prošetala se prvenstvom pregazivši u finalu SSSR s 24 poena razlike i najavila napad na svjetsku juniorsku titulu godinu dana kasnije.

Bio je to onaj famozni Bormio, koji je svijetu predstavio generaciju koja će mijenjati budućnost svjetske košarke i prisiliti Amerikance da na velika seniorska natjecanja više ne šalju sveučilišne, nego NBA igrače. I na to su natjecanje Amerikanci došli po zlato, ali u utakmici u skupini Kukoč im je ukrcao 37 poena i odveo reprezentaciju SFRJ do pobjede.

Stoga su u finalu Amerikanci svo svoje obrambeno oružje poslali na Kukoča i uspjeli ga limitirati. No, prostor koji su ostavljali iza svojih leđa čuvajući Kukoča sjajno je iskoristio Rađa i s 20 poena i 15 skokova vukao momčad do svjetskog zlata. Bila je to prva od mnogih yin-yang predstava Tonija Kukoča i Dina Rađe, u kojima su jedan drugoga nadopunjavali izluđujući suparnike.

“Da se mene pitalo, stavili bi nas u HOF skupa jer nas smo dva ka Harley & Davidson”

U Jugoplastiku su obojica došli prilično slučajno. Više slijedom svoje tjelesne fizionomije i visine, nego neke velike ljubavi prema košarci. Dino je priznao da ga je majka potjerala s kauča na košarku kako bi se prestao debljati čitajući stripove, a Toni je paralelno gurao dvije sportske ‘karijere’ od kojih nijedna nije bila košarkaška.

Dok je razmišljao čemu se posvetiti, nogometu ili stolnom tenisu koji su mu jednako dobro išli, Igor Karković, trener u omladinskom pogonu na Gripama, primjetio je njegovu visinu i koordinaciju i pitao ga bi li došao malo probati trenirati košarku. Tonija je bilo lako nagovoriti jer je živio doslovno preko puta dvorane, pa mu odlasci na treninge nisu oduzimali previše vremena, a energije za balansiranje s trima različitim loptama nije mu nedostajalo. No, kad je košarkašku dohvatio u ruke, brzo je shvatio da je to lopta uz koju želi provesti život.

Brzo su se povezali i postali nerazdvojni — kako na parketu tako i izvan njega. Puno su vremena provodili zajedno na putovanjima s klubom i reprezentacijama, odrastali i narastali jedan uz drugoga i iz godine u godinu nizali pobjede i trofeje u kojem god okruženju nastupali. Imali su oko sebe mnoštvo sjajnih igrača, ali njih su dvojica uvijek i u svakoj momčadi bili kamen temeljac. Početak i kraj. Imali ste osjećaj da ste ih mogli staviti u bilo koju momčad, oni bi je pretvorili u pobjedničku.

U prvoj momčadi Jugoplastike u prvoligaškoj utakmici Kukoč je debitirao s tek 16 godina i 11 mjeseci, a Rađa je prve minute dobio još mlađi — sa samo 15 godina i devet mjeseci! Bili su čudo od talenta, uz tu sreću što su u pravo vrijeme upadali u ruke pravim trenerima. Od Kreše Ćosića, preko Slavka Trninića i Moke Slavnića do Bože Maljkovića.

“Zapamtite što vam kaže Moka: Dino Rađa i Toni Kukoč bit će svjetske klase. Bit će među najboljim igračima svijeta. Dino napreduje nevjerojatnim koracima, a Toni je možda i najveći talent koji se pojavio u jugoslavenskoj košarci”, tumačio je Slavnić, a veliki Krešo Ćosić prilikom odlaska s Gripa uvjeravao: “Odlazim uvjeren u blistavu budućnost vašeg kluba. Imate zlato u svojim klincima, a u Kukoču imate novog, ako ne i jačeg igrača od Dražena Petrovića.”

Prvi veliki trofej s Jugoplastikom osvojili su na Svetog Duju 1988., vrativši nakon 11 godina titulu prvaka na Gripe. Taj trofej otključao je vrata dvogodišnje apsolutne dominacije jugoslavenskom i europskom košarkom u kojoj su Kukoč i Rađa vodili Jugoplastiku do još dva jugoslavenska i dva europska naslova.

I pritom oduševljavali i svoje, ali i suparničke navijače ljepotom, jednostavnošću i lepršavošću košarke u njihovoj izvedbi. Posebno su impresivni bili u najvažnijim, finalnim utakmicama, u kojima su obojica uvijek igrali najbolje i davali najviše. Bili su pobjednici, u najčišćoj mogućoj definiciji te riječi.

Dinova želja za novim izazovima i bogatijim ugovorom razdvojila ih je, barem što se Jugoplastike tiče, u ljeto 1990. Dino je otišao u rimski Il Messaggero, a Toni je i očerupanu splitsku momčad uspio odvesti do trećeg uzastopnog  europskog naslova i dvostruke domaće krune. U ranim dvadesetim godinama svojih života već su zajedno postigli i osvojili praktično sve što se moglo postići i osvojiti u europskoj košarci. Nikad više nisu zajedno zaigrali u klupskom dresu, a ljubitelji košarke su u čarolijama tandema koji se razumio i zatvorenih očiju mogli uživati još samo u reprezentativnim akcijama.

U jugoslavenskoj seniorskoj reprezentaciji obojica su debitirala prije nego što su napunili 20 godina. Na Europskom prvenstvu u Grčkoj 1987. osvojili su broncu, gledajući iz prvih redova dominaciju sjajnog tandema Nikos Galis-Panagiotis Giannakis. Od Grka je reprezentacija SFRJ izgubila u polufinalu, ali Galisu i Giannakisu su se Kukoč i Rađa kasnije višestruko ‘odužili’ brojnim pobjedama kako u klupskoj, tako i u reprezentativnoj konkurenciji.

Već sljedeće godine preuzeli su glavne uloge u reprezentaciji koja je došla do finala Olimpijskih igara u Seoulu, gdje je poražena od sjajne momčadi SSSR-a. Tu je bio kraj ‘školovanja’ te sjajne reprezentativne generacije koja se nakon toga zadovoljavala isključivo zlatom. Toni i Dino vozili su paralelni slalom klupskih i reprezentativnih trofeja, u idućim su godinama osvojili sve što se moglo osvojiti na oba kolosijeka. Uz domaće i europske titule s Jugoplastikom, osvojili su zajedno dva europska i jedan svjetski naslov s reprezentacijom.

Hrvatska reprezentacija trebala je biti kruna njihovih karijera i prilika za novi život briljantnog tandema koji je ulazio u svoje najbolje životne i igračke godine. Tako je i krenulo, veličanstvenim finalom Olimpijskih igara u Barceloni 1992. u debitantskom nastupu Hrvatske na svjetskoj reprezentativnoj sceni.

Toni je pred svojim budućim suigračima Michaelom Jordanom i Scottiejem Pippenom prikazao sav svoj raskošni potencijal ubacivši 16 poena i podijelivši devet asistencija, a Dino je s 23 poena i šest skokova privukao pažnju Larryja Birda, čovjeka koji ga je sljedećeg ljeta dočekao u Bostonu i 25 godina kasnije uveo u Kuću slavnih.

Činilo se da Kukočevu i Rađinu Hrvatsku čekaju nove velike pobjede i titule, ali nakon Draženove smrti i njihova odlaska u NBA polako se gasila njihova reprezentativna čarolija i karijera. S Hrvatskom su zajedno osvojili dvije bronce, svjetsku u Torontu 1994. i europsku u Ateni 1995., a posljednju zajedničku službenu utakmicu odigrali su 2. kolovoza 1996. protiv Kine na Olimpijskim igrama u Atlanti.

“Nikad među nama nije bilo ljubomore, nikad zavisti, uvik na terenu momčad prije svega. Kad je doša na Gripe ima je 50 kila skupa s kreveton, a napravija je karijeru za pamćenje i da se mene pitalo stavili bi nas u HOF skupa jer nas smo dva ka Harley & Davidson. Nezamislivo jedno bez drugoga”, zapisao je Dino uoči svog ulaska u Kuću slavnih.

I doista je tako. Najveći tandem u povijesti hrvatske, a vjerojatno i europske košarke. Toni Kukoč i Dino Rađa. Kao Harley & Davidson, kao Smith & Wesson, kao Mulder i Scully, kao Pišonja i Žuga. Kao Yin i Yang. Kao dvije polutke iste košarkaške lopte.

Jedan bez drugoga nezamislivi.