Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Hoće li Warriorsi tankirati?

Može li se put prema pobjedama premostiti porazima?

Jedna era ovog je ljeta završila. Druga era mogla bi završiti ove zime. Golden State Warriorsi nakon gotovo pola stoljeća vratili su se u San Francisco kako bi nastavili pobjednički niz koji su u minulih šest sezona gradili u Oaklandu. Ali bile su dovoljne samo četiri utakmice nove sezone u novom gradu i novoj dvorani da bi donedavno nezadrživi ratnički stroj počeo štucati.

Po prvi put nakon pola desetljeća Warriorsi u sezonu nisu ušli kao prvi favoriti. Većina ih nije vidjela čak niti u nekom širem krugu favorita nakon što je odlazak ozlijeđenog Kevina Duranta podebljala ozljeda Klaya Thompsona. A već u četvrtoj utakmici sezone zbog slomljene ruke ostali su na barem tri mjeseca i bez Stepha Curryja.

Već prve večeri sezone Steve Kerr i njegova prorijeđena šampionska svlačionica vidjeli su prozor realnosti zajedno s 18.064 gledatelja u novom Chase Centeru. Nitko u povijesti nije na debiju u svojoj dvorani primio 141 poen, ali s obzirom da su na drugoj strani stajali Los Angeles Clippersi, jednoglasno proglašeni prvim favoritom nove sezone, bilo je prerano uključivati zvona za uzbunu.

No, već je šamaranje od strane nimalo impresivnog Oklahoma City Thundera tri dana kasnije podiglo neke obrve, ali pravu perspektivu situacije dala je već prva četvrtina utakmice protiv Phoenix Sunsa, koju su prošlogodišnji finalisti izgubili s nevjerojatnih 14:43, potpisavši u jednom trenutku seriju od gotovo nestvarnih 1:30.

“To je suprotno svemu za što se zalažemo. Borit ćemo se kao ludi, razvijati svoje mlade igrače, učiti kako pobjeđivati. Nikad nećemo prihvatiti poraze”

Te večeri Golden State Warriorsi izgubili su puno više od samog Stepha Curryja, čija je ruka nastradala u jednoj koliziji u trećoj četvrtini. Više od 126 primljenih poena u prosjeku u prve četiri utakmice sezone i momčad koja je u većini od te 192 minute izgledala kao raštimani orkestar, jasno su pokazale da stvari ne funkcioniraju da će teško profunkcionirati bez obzira što je uzorak prilično malen.

A kad je i Curry odjurio u ambulantu i kad je postalo jasno da će Steve Kerr svoj sistem morati vrtjeti preko leđa nezainteresiranog Draymonda Greena, neiskusnih D’Angela Russella i Glenna Robinsona, nerealiziranih Marquesea Chrissa i Willieja Cauleya-Steina, nedefiniranih Erica Paschalla i Jordana Poolea, nezaliječenih Aleca Burksa i Kevona Looneya i Stephovog zeta Damiona Leeja, izronilo je logično pitanje: hoće li Warriorsi iz 2019./20. odglumiti San Antonio Spurse iz 1996./97.?

Spursi su sezonu 1995./96. završili kao druga momčad Zapada s omjerom 59-23, a u konferencijskom polufinalu izbacio ih je Utah Jazz s Johnom Stocktonom i Karlom Maloneom. Bili su jedna od najjačih momčadi lige s ubojitom petorkom u kojoj su bili Avery Johnson, Vinny del Negro, Sean Elliott, Chuck Person i admiral David Robinson.

No, Robinsonova ozljeda urušila je kompletnu nosivu konstrukciju svlačionice Spursa. U sezonu 1996./97. ušli su katastrofalno. Bez Robinsona i uz načetog Elliotta koji je u veljači također okončao sezonu, ostatak momčadi potpuno se raspao. Johnson i Del Negro bili su neprepoznatljivi, a novopridošli veterani Dominique Wilkins i Vernon Maxwell nisu mogli pokrpati sve rupe kroz koje je curilo.

Nakon samo tri pobjede u početnih 18 utakmica trener Bob Hill dobio je nogu, a igrom sudbine presudio mu je poraz upravo od Golden State Warriorsa. Činjenica da se u tom trenutku u svlačionicu Spursa spustio dotadašnji GM Gregg Popovich kod mnogih je izazvala autosugestiju kako je ostatak sezone izrežiran i svjesno žrtvovan kako bi se oporavljenom Robinsonu i Elliottu u narednoj sezoni priključio jedan vrhunski mladi igrač s vrha drafta.

Spursi su od preostale 64 utakmice izgubili njih čak 47 i s 20-62 završili sezonu s trećim najgorim omjerom u ligi. Lošiji od njih bili su samo Boston Celticsi (15-67) i Vancouver Grizzliesi (14-68), no kuglice su poljubile upravo Spurse, iako su imali samo 21,6% šanse za prvi izbor na draft-lutriji.

Tim Duncan bio je game-changer drafta 1997. i čovjek kojeg su sanjali svi klubovi u ligi. Ili gotovo svi. Jer Spursi su u svom Admiralu već imali dovoljno dominantno popunjen reket i više su po sveučilištima snimali i analizirali vanjske igrače koje bi sparili s njim umjesto Johnsona i Del Negra koji su već duboko zagazili u tridesete.

No, Duncan je bio toliko dominantna figura da je ni Spursi nisu mogli ignorirati, pa su stvorili najdominantnije Twin Towerse u povijesti lige. Od tada do dana današnjeg, San Antonio nije imao ni jednu gubitničku sezonu, a sve 22 u nizu proveli su u doigravanju osvojivši pritom pet naslova prvaka.

Mnogi do danas drže kako je to bio najuspješniji primjer brzopoteznog tankiranja u NBA povijesti, iako to Spursi nikad nisu priznali, štoviše — nekoliko puta su otvoreno zanijekali. Za razliku od Bostona čiji su akteri priznali da su te sezone svjesno gubili utakmice kako bi na Duncanu gradili budućnost. Ali karma draft-lutrije ih je kaznila tek trećim pickom kojeg su potrošili na Chaunceya Billupsa, za čiji razvoj nisu imali strpljenja.

Popovich vjerojatno nikad neće priznati jesu li tada svjesno pustili da kola odu nizbrdo bez da ih pokušaju zakočiti ili su zaista bili toliko loši da su u jednoj sezoni uspjeli potonuti za čak 39 pobjeda. A to će samo nastaviti bildati mit o jednom od najvećih trenera u NBA povijesti, koji je čitava dva desetljeća brao plodove jedne žrtvovane sezone.

Warriorsi nisu baš u istoj situaciji u kojoj su tada bili Spursi, ali dodirne točke apsolutno postoje. Uz one očite, da je riječ o pobjedničkim momčadima koje nisu došle do svog kraja i koje su zbog ozljeda na veći dio sezone izgubile svoja dva najbolja igrača, do činjenice da je Steve Kerr izašao baš iz trenerske ‘štale’ San Antonio Spursa i Gregga Popovicha i da je mnoga zrnca mudrosti pokupio od svog mentora kojemu je donio prvu titulu 1999.

I da princip jednokratnog ‘nezaustavljanja kola na nizbrdici’ kod ovogodišnjih Warriorsa ima jednako smislenu logiku kao i ona Spursa iz 1996./97.

Jer iako izraubani trkom i tempom kojim su lomili protivnike, obarali rekorde i osvajali titule, ne treba zaboraviti da je Curryju tek 31 godina, da Thompson i Green tek trebaju ući u tridesete, a Russellu su tek 23. Ako Splash Brothers dobiju dovoljno vremena (recimo, štajaznam, jednu cijelu sezonu) da se odmore, zaliječe i regeneriraju, pred njima može biti još nekoliko sezona kompetitivne košarke ako GM Bob Myers uspješno posloži popratni ansambl kao što je to napravio tijekom njihovog šampionskog galopa.

Kevin Durant je već prežaljen, DeMarcusa Cousinsa se nitko više ni ne sjeća, (ot)pušteni su veterani Andre Igoudala i Shaun Livingston, ali okosnica Curry-Thompson-Green, koja je učinila Golden State Warriorse pobjedničkom organizacijom, vezana je višegodišnjim ugovorima. A s njima i D’Angelo Russell. Pojeli su, doduše, veliki dio salary capa, ali baš zato bi visoka pozicija na sljedećem draftu Warriorsima mogla biti idealno kratkoročno rješenje dugoročnih problema.

Koliko bi jedna loša sezona Warriorsa utjecala na rejting organizacije koja se desetljećima borila za skidanje gubitničke aure? Vjerojatno ništa više ili manje nego što bi donijela jedna prosječna sezona. Jer prosječnost je u NBA ligi najpogubnija. Uostalom, čitava šampionska baza kod Warriorsa izgrađena je putem drafta, a jedan kvalitetan mladi igrač, kakvi su Warriorsima bili nedostupni minulih pobjedničkih sezona, mogao bi biti razlika između produženja i definitivnog kraja šampionske generacije.

“To je suprotno svemu za što se zalažemo. Borit ćemo se kao ludi, razvijati svoje mlade igrače, učiti kako pobjeđivati. Ne možeš postati bolji trudeći se da izgubiš. Nikad nećemo prihvatiti poraze”, izrecitirao je većinski vlasnik Joe Lacomb na upit je li tankiranje opcija.

I rekao je sve što je logično i sve što se očekivalo da će reći. Kako ćeš najaviti da ćeš svjesno gubiti utakmice u trenutku kad si preselio u novu raskošnu arenu u novom raskošnom gradu? Kako riskirati i ulaznice i sponzore i kritike kad tek trebaš izgraditi odnos sa zajednicom u koju si doselio, kojoj se želiš svidjeti i koja skupo plaća da bi te gledala?

Ali što god javno rekao, teško je vjerovati da Myersu i Kerru unutar četiri zida već nije dao ‘licencu za ubijanje’.

Kakva će biti naredna draft generacija teško je reći jer sveučilišne bitke još nisu počele, makar se neke skice već počinju ocrtavati. Ali Warriorsi će imati pola godine da pročešljaju sve što ih zanima i prevrnu svaki kamenčić kako bi našli komadić(e) mozaika koji im nedostaju za što kraću i što bezbolniju tranziciju. Pritom ne trebaju uopće ganjati ‘franšiznog igrača’, jer takvih pod ugovorima imaju i više nego dovoljno.

Naravno da nije lako prijeći s konja na magarca, iz pobjeda svjesno zaroniti u poraze. Ali u NBA ligi osrednjost je gore prokletstvo od poraza. Osrednjost je najteže podnijeti. I iz nje se najteže iščupati. A Warriorsi su u ovom obliku dovoljno loši da ne moraju uopće glumiti da su loši.

Stoga, bez obzira na novu dvoranu, novi grad i Lacombovu recitaciju, nije uopće upitno trebaju li ovu sezonu odtankirati. Nego samo na koji će način to izvesti. I do koje će dubine zaroniti.

Sve drugo bi bila ludost.