I dogodile su se dvije sjajne utakmice koje su rušile rekorde. Inter je protiv Barcelone uživo gledalo 73.428 ljudi, a jedine sjedalice koje su ostale prazne bile su one predviđene za gostujuće navijače. Tek oko 1.000 Barceloninih fanova zapasalo je kompletan treći kat južne tribine, što je poprilično razočaravajuće u kontekstu priče o tome koliko se ljudi diljem svijeta smatra Barçinim pristašama. Primjerice, navijača Manchester Uniteda sutradan u Torinu bilo je barem trostruko više i do vrha su ispunili sektore koji su im osigurani.

Inter je prodajom ulaznica i hospitalityjem na dan utakmice ostvario prihod od 5.919.864 eura. Apsoutni rekord koji nijedna utakmica u Italiji nikad u povijesti nije uspjela dosegnuti. Rekord od 5,2 milijuna eura do ovog je tjedna držala prošlogodišnja utakmica između Rome i Real Madrida u polufinalu Lige prvaka, a i Interov dosadašnji rekord od otprilike 5,2 milijuna ostvaren je prošle sezone, i to u prvenstvenom derbiju protiv Juventusa.

Talijani vjeruju kako bi se čarobna i donedavno tek imaginarna granica od šest milijuna eura mogla srušiti već ove sezone, i to u utakmici istih rivala na istom mjestu istog datuma kao i prošle sezone. Juve 28. travnja dolazi na San Siro, a ako momčad Luciana Spallettija uspije dotad zadržati korak s onom Maxa Allegrija, Meazza će se tresti pod nogama više od 80.000 tifoza.

Juventus je, s druge strane, svojim novim stadionom, novim brendom i novim pristupom pomaknuo granice i pretvorio se u pravu tvornicu novca. Juve je prvi talijanski klub koji je potpuni vlasnik svog stadiona i kompletnog zemljišta na kojem je izgrađen. Potrošenih 120 milijuna eura za izgradnju fantastičnog, modernog objekta kojim gospodari sam danas izgleda gotovo smiješno jeftino s obzirom da više od toga koštaju i neki igrači.

Malo je mjesta gdje je Jose Mourinho još uvijek bog. Crno-plava polovica Milana jedno je od njih

Bilo je pomalo čudno zašto se Juventus, najpopularniji talijanski klub kojeg simpatiziraju deseci milijuna ljudi diljem svijeta, odlučio graditi novi stadion za ‘samo’ 41.000 gledatelja. Ali krivulja maksimalne iskoristivosti analizirana je u bijelo-crnim bunkerima više od godinu dana i odluka da se ne ide na više od 41.000 mjesta donijela je Juventusu impresivne brojke, impresivne prihode i još impresivniju zaradu.

Najbolje tome svjedoči upravo ovotjedna utakmica protiv Manchester Uniteda, u kojoj je Juventus ostvario najviši inkas u svojoj povijesti. Od ulaznica i hospitalityja zarada se popela na čak pet milijuna eura! U usporedbi s Interovih 5,9 milijuna ostvarenih s gotovo dvostruko većim posjetom, s čime automatski idu i veći troškovi, jasno je zašto je Juventus šampion talijanskog nogometnog biznisa.

Na Juventusovu je stadionu prosječna cijena ulaznice viša za nekih 35 eura od ulaznice na milanskom zdanju, ali najveću razliku čine prihodi od 3.600 premium mjesta u modernim, luksuznim ložama koje su zakupljene za čitavu sezonu. Kompletan “stadionski doživljaj”, koji uključuje obilazak unutrašnjosti stadiona, svlačionica, izlazak na travnjak, interaktivni muzej, fan-shopove, restorane i veliki shopping centar Area 12 naslonjen na stadion dodatno je pojačao dolazak najpopularnije svjetske sportske zvijezde Cristiana Ronalda i Juventusu osigurao rekordnu financijsku godinu.

Inter svim silama pokušava pratiti Juventusov žestoki ritam, ali jedan od najvećih limita ima u — stadionu. Kapacitetom dvostruko većem, ali potencijalom ‘stvaranja’ novca značajno manjem od Juventusove nove arene i zbog činjenice da je u gradskom vlasništvu, ali i zbog njegova dijeljenja s gradskim rivalom.

Stoga su Inter i Milan baš ovih dana pokrenuli novu rundu pregovora s gradom Milanom oko rekonstrukcije i modernizacije najvećeg talijanskog stadiona. Iako je Milan već nekoliko puta ‘kretao’ u proces izgradnje vlastitog stadiona, kojim bi kultnu Meazzu u potpunosti prepustio Interu, još uvijek njegov odlazak sa San Sira stoji tek kao ideja, ne i kao konkretan projekt. Tako su Inter i Milan i dalje osuđeni jedni na druge, a zajedno i na treće — gradske poglavare, iako među njima stalno tinja vjera kako će jednog dana imati svoj vlastiti stadion i svoj vlastiti dom.

U svakom slučaju — dojam je kako je kriza talijanskog nogometa stvar prošlosti. Juventus je svojim spretnim potezima odskočio visoko iznad konkurencije i pitanje je koliko će još vremena proći dok im Inter, Milan, Roma ili Napoli budu spremni staviti soli na rep. Ali Serie A je definitivno počela polako vraćati svoj stari sjaj, pa je posebno lijepo znati da u njenim najmoćnijim momčadima i korporacijama, a Juventus i Inter to definitivno jesu, same vrhove popularnosti drže hrvatski nogometaši.

Ivan Perišić smješka se iz svakog Interova fan shopa i navijačkog kutka. Njegov dres s brojem 44 izložen je u glavnom izlogu klupskog dućana u centru Milana, a na dan utakmice njegov i dres Maura Icardija uvjerljivo dominiraju među navijačima Nerazzurra. Perišić je ‘ulaznica’ za uspješno otvaranje razgovora s bilo kojim Interovim navijačem, a i prodavač u tek 50-ak metara udaljenom Milanovu fan shopu priznao je da je “Il Croato” prvi igrač Intera kojeg bi doveo u Milan.

A kolika je tek Juventusova moć i veličina sugerira i njegov službeni fan-shop koji se nalazi odmah preko puta Interova i Milanova, jedva 500-tinjak metara od milanske katedrale i Piazze del Duomo. Pokušavam zamisliti koliko bi (pre)živio Hajdukov dućan na Trgu Bana Jelačića ili Dinamov na Rivi…

I u tom milanskom i u svim torinskim Juventusovim fan shopovima apsolutno se sve vrti oko Cristiana Ronalda. Što je i logično. Međutim, u društvu Paula Dybale, Miralema Pjanića, Douglasa Coste, Samija Khedire, Juana Cuadrada i brojnih talijanskih reprezentativaca koji su u Juventusu uvijek posebno popularni, prvi do nedodirljivog Cristiana u srcima navijača je bez ikakve dvojbe — Mario Mandžukić.

Sve ono zbog čega je Mandžo jedan od najomiljenijih hrvatskih nogometaša zadnjih godina učinilo ga je i jednim od idola Juveovih navijača. One najžešće Juventine češće ćete vidjeti u njegovom, nego u dresu bilo kojeg drugog igrača — uključujući i Ronalda. Mandžo je utjelovljenje ratničkog duha koji obožavaju navijači svih klubova na svijetu, a pljesak i ovacije koje je dobio kad se dignuo na zagrijavanje, posebno s tribine gdje su najglasniji Juventusovi tifozi, sve su rekli o poštovanju kojeg prema njemu imaju.

Bez obzira na kriminalno netalentiranog frizera, i Marcelo Brozović ima poseban status među Interovim navijačima, status koji je zaradio svojim beskompromisnim odnosom prema ‘prljavim poslovima’ koje marljivo odrađuje. Sa Šimom Vrsaljkom se tek upoznaju, a komentirajući šuškanja o mogućem transferu Luke Modrića u Interov dres, jedan navijač crno-plavih iskreno je priznao:

“Modrić je benvenuto assolutamente, ali ako mogu birati novog Hrvata radije bih Rakitića.”

Nimalo čudno s obzirom na to kakvu su utakmicu te večeri i Ivan Rakitić i Barcelona odigrali na San Siru. Momčad Ernesta Valverdea dominirala je igrom i samo nekim čudom ostala bez gola sve do slaloma emotivnog Brazilca Malcoma u 83. minuti. Dirigentski štap dominantne sredine držao je upravo Rakitić, koji je u tandemu s Brazilcem Arthurom Melom nakon utakmice dobio najveći kompliment kojeg veznjak Barcelone uopće može dobiti:

“Rakitić i Arthur djelovali su poput Xavija i Inieste.”

Pa kako je još jednim svojim ‘krumpirom’ na koncu utakmice Icardi oteo show Malcomu i dotad odličnoj Barceloni, slično je sutradan Jose Mourinho sebe još jednom gurnuo u prvi plan nakon brzopoteznog preokreta protiv Juventusa. Iako je njegova momčad do 86. minute djelovala kao obična, mala, bunkeraška družina zadovoljna s minimalnim porazom kod favoriziranog suparnika, a ne kao klub koji je skuplji i bogatiji od svog domaćina, Mou je na kraju utakmice u svom stilu s rukom na uhu pitao domaće navijače “može li jače?”

Istina je da su ga Juventusovi navijači u nekoliko navrata tijekom utakmice počastili uvredama koje je on, zahvaljujući spretnosti Juana Mate i nespretnosti Leonarda Bonuccija, na koncu pretvorio u još ponešto bodova u statusu božanstva kod Interovih navijača. Koji su i na utakmici protiv Barcelone izvjesili transparent s njegovim imenom. Malo je mjesta gdje je Mourinho još uvijek bog. Crno-plava polovica Milana jedno je od njih.

Kako god bilo, 13 godina nakon mog prvog nezaboravnog izleta u Milano i Torino, ni drugi nije bio ništa manje spektakularan. Dvije sjajne, nezaboravne utakmice. Inter koji raste, sjajna Barcelona, s(p)retni Manchester United i novi, još bolji Juventus.

Savršena hrana za vječno gladnu nogometnu dušu.