Pogrbljeni, otupjeli, hodajući mrtvac. Ne, ne mislim na Hajduk, makar razumijem zašto biste to pomislili. Tako je izgledao Siniša Oreščanin ulazeći u novinarski salon nakon što je upravo potpisao najsramotniji u bogatoj povijesti Hajdukovih europskih podbačaja. Vidjelo se u svakoj njegovoj tjelesnoj gesti koliko se teško nosi sa svime što se oko njega događalo. Ne samo te večeri, nego mjesec dana unatrag.
Generičkim odgovorima gasio je generička pitanja i praznim pogledom čekao da ta priča što prije završi. Vrtio se u krug općenitim frazama o “okretanju prvenstvu” prije negoli je ono i počelo i kako “nije sklon katastrofičnim riječima” u večeri koja je bila upravo katastrofična. I jedino zrno iskrenosti ponudio je njemačkom novinaru koji ga je upitao kako komentira ulazak navijača na teren i njihovu želju da se obračunaju s igračima i svečanom ložom.
“To vam je Hajduk”, bilo je sve što mu je Oreščanin odgovorio. Uz ironični izraz lica i dugi pogled koji je rekao više od svega što je u prethodnih desetak minuta šaputao domaćim novinarima čekajući da što prije završe.
“To vam je Hajduk”.
Bilo mu je već tada jasno da je bivši. Iako je bivši postao čim mu se iza leđa raspala zaštitna mreža. Ne znam samo koliko mu je jasno da će mu etiketa na kojoj piše Gżira uvijek biti zalijepljena na leđa. Kao Shelbourne Ivanu Kataliniću ili Debrecen Ćiri Blaževiću. A Shelbourne i Debrecen su za Gżiru Barcelona.
Narodni Hajduk nije utopija, narodni Hajduk je itekako održiv ideal. Ali neke stvari iz ovakve verzije narodnog upravljanja se moraju mijenjati
I koliko god danas mogli udarati po Oreščaninu, treneru koji je na mene osobno ostavio dobar dojam, ali ga je kao i mnoge prije njega Hajduk *pojeo, zbog odluke da na teren pošalje igrače iz pričuvnog kontingenta — zar zaista bilo kakav Hajdukov sastav ne bi trebao biti sposoban sačuvati 2:0 protiv momčadi kakva je Gżira United? Uz dužno poštovanje prema svim malteškim križarima, posebno onom Bjelokošćaninu Hamedu Koneu koji je zabio dva apsolutno senzacionalna gola.
Ali tako to već ide s Hajdukom. Uvijek neki Josip Juranović pogodi vratnicu, Ahmed Said promaši penal, Gyilfi Sigurdsson zabije s centra, Harlem Gnohere se nakloni iz mrtvog kuta u sudačkoj nadoknadi ili neki Hamed Kone prvi i jedini put u životu zaglumi Cristiana Ronalda. A ishod za Hajduk uvijek bude isti. Tragi(komi)čan.
Iz godine u godinu Hajduk rezultatski spušta letvicu. I buši novo dno. “Dobra je stvar što se odavde može samo prema gore”, netko je duhovito primjetio. Nažalost, u Hajdukovom slučaju nije nužno i istina.
Jer ovo što se dogodilo protiv Gżire, baš kao i ono što se događalo protiv Shelbournea, Debrecena ili Dile Gori, baš kao i svi oni golovi u sudačkim nadoknadama protiv Dinama, svi višegodišnji porazi od Rijeke, a u novije vrijeme i od Rudeša, Lokomotive i Gorice, samo su posljedica i refleksija stanja unutar i oko kluba.
Mučno je i beskrajno tužno promatrati realnost u kojoj je Hajduk posvađan i s drugima i sa sobom. Praktično sa svim klubovima u svom okruženju i u ligi, a istovremeno unutar svog tijela ima nekoliko duboko podijeljenih frakcija koje vuku svaka na svoju stranu i trgaju ono preostalo zdravo tkivo unutar kluba. Kojeg ima. Ali neće dugo.
Umjesto spremanja nove sezone, Hajduk je gubio tjedne u unutarnjim previranjima, borbi za (pre)vlast i pitanju tko je prav, a tko kriv u ratu između uprave i akademije. Već godinama su u Hajduku teorija i procesi važniji od prakse i rezultata. Iz godine u godinu stalno su nekakvi izbori, pripreme za izbore, tone papirologije, iscrpljivanje formama umjesto sadržajem.
I čekanje. Vječno čekanje. Na Nadzorni odbor. Pa na predsjednika. Pa na sportskog direktora. Pa na trenera. Pa na igrače. Pa opet ispočetka. Vječni deja vu. I vječna tranzicija. “Još samo ovo, pa smo na konju”. A konja nigdje.
I to dugogodišnje zatvaranje u svoje okove i vječno traženje vanjskog neprijatelja deriviralo je u paranoični strah od unutarnjeg. A ta paranoja stvorila je klanove i rovove koji danas Hajduku prijete više nego što im je ijedan vanjski neprijatelj ikad prijetio.
I da, treba to otvoreno reći, u Hajdukov narodni model infiltriralo se svašta. U masu onih koji su tu samo zbog ideala i samo zbog Hajduka, uvuklo se i puno onih kojima je Hajduk samo sredstvo, a ne konačni cilj i bit. Puno je i onih koji su u svojim nevažnim glavama odjednom postali jako važni. A jedina referenca im je to što navijaju za Hajduk. Takvi uglavnom svaku dobronamjernu kritiku efektom mase pretvaraju u “atak na model” i “atak na klub”. A zapravo čuvaju svoje pozicije. I status.
Jedno od važnih pitanja koje stalno lebdi u zraku je — ima li sustav narodnog kluba snage i odlučnosti, u konačnici i želje — čistiti sam sebe? Filtrirati iz svog tijela sve ono što nije dobro za Hajduk, baš kao što to traži od svih ostalih koji čine Hajdukov organizam?
Narodni Hajduk nije utopija, narodni Hajduk je itekako održiv ideal. Ali neke stvari iz ovakve verzije narodnog upravljanja se moraju mijenjati. Neke se stvari moraju dorađivati. Umjesto zakopavanja u rovove i betoniranja vlastitih pozicija treba tražiti načine kako vratiti jedinstvo. Kako vratiti one koji su odustali.
I načine kako aktualni model biranja Nadzornog odbora između potpuno nepoznatih ljudi i lobija, pretvoriti u nešto bolje. Korisnije. Efikasnije. Jer uzorak je već dovoljno velik da se shvati kako ovo ne proizvodi željeni efekt. A valjda ćemo se složiti da je željeni efekt boljitak Hajduka? Ili sam stvarno prokleto naivan?
Znam, bilo bi puno lakše opet se začahuriti, gađati i vrijeđati svakoga tko se drzne propitkivati sustav, pisati po društvenim mrežama ode vlastitoj odanosti, sastave i pjesmice “Hajduk i ja”, filozofirati o “dugoj cesti” i prosipati mudrosti tipa “čekali smo poraz da te volimo još više”. Ali sve te riječi i sva ta ljubav neće ništa promijeniti. Osim što će Hajduk i dogodine imati i svoj Dinamo i svoju Goricu i svoju Gżiru United.
Klub u kojem su “sve glave dolje, od radne zajednice do svlačionice”, kako mi je nedavno rekao jedan od onih koji odlučuju. Klub u kojem šef akademije želi stvoriti paralelni upravljački sustav, u kojem trener izdaje priopćenje protiv svog sportskog direktora i predsjednika, klub u kojem trener juniora plaća samo da ode. I sve to dok narod nadzire.
Fascinantno je koliko je Hajduk je u osam godina narodne demokracije prošao gotovo u milimetar isti put koji je prošla i hrvatska država u 25 godina istog društvenog uređenja. Krenulo je s adrenalinskim entuzijazmom na krilima pobjede protiv agresora koji je neko vrijeme privlačio i okupljao ljude u idealističkom konceptu kako konačno “imamo Hrvatsku/Hajduk”!
A onda je mamurluk nakon slavlja počeo hlapjeti. Onda je počela realnost. “Tek kad nekome daš vlast vidjet ćeš kakav je zapravo.” Ego. Osobni interesi. Dijeljenje na strane i stranke koje su postale važnije i veće od ideala zbog kojih su stvorene. Tužna mantra “gdje si bio devesprve/jedanaeste” i bolno razarajuća ideologija “ja sam je/ga stvorio, ja je/ga imam pravo i uništiti”. Ljubav koja se pretvorila samo u riječi, mahanje zastavama i busanje u prsa, dok djela iza kulisa proizvode nešto sasvim drugo.
Pa svađa sa svim susjedima i apsolutna nesposobnost da se prepozna i zaštiti vlastiti strateški interes. Pa iscrpljivanje besmislenim, minornim, beznačajnim temama na saborima/skupštinama i okretanje ciljnika prema svima koji dijele istu ljubav prema domovini/klubu, ali imaju nešto drugačiji pogled na tu ljubav. Jer samo je naša strana i stranka ispravna. Svi drugi su neprijatelji države/kluba.
U 25 godina Hrvatska je iz države nabijene energijom i pobjedničkim zanosom postala zemlja prevarenih i opljačkanih građana, koji sve više odustaju. I odlaze. Društvo posvađano i podijeljeno po regionalnom, klubaškom, stranačkom, ideološkom i svakom drugom pitanju. Kad god je bila jedinstvena, vanjski neprijatelj, koliko god moćan bio, ništa joj nije mogao. Ali zato iznutra jede samu sebe. Podijeljena i oslabljena. Topovsko meso.
U osam godina Hajdukovo navijačko jedinstvo nabijeno energijom i pobjedničkim zanosom transformiralo se u apatično i depresivno društvo koje sve više odustaje. I odlazi. Tkivo koje se u osam godina umjesto jačanja zajedništva i napretka raslojilo u “sektaše”, “klobučare”, brbićevce, gojunovce, perasovićevce, marasovićevce i tko zna koje još sve strane i stranke. Kad god je bio jedinstven, vanjski neprijatelj, koliko god moćan bio, ništa mu nije mogao. Ali zato iznutra jede sam sebe. Podijeljen i oslabljen. Topovsko meso.
I da, razumijem koliko smo naivni bili svi mi koji smo sami sebe uvjerili da nešto što ne funkcionira u državi, može funkcionirati u nogometnom klubu. Uvjerili smo se jer smo se željeli uvjeriti. Jer smo željeli povjerovati. Jer smo se hvatali i hvatamo se i dalje za najmanju slamčicu spasa barem zrna dostojanstva društva koje nam se pred nosom raspada.
Možda Hrvati stvarno nisu stvoreni za demokraciju? Možda smo stvarno rođeni da budemo konjušari i ovce? Kojima trebaju gazde i čobani. Možda smo stvarno nesposobni upravljati svojom državom i svojim klubovima. Ako se vama lako s time pomiriti, svaka čast. Meni nije.
Jer jebiga, uz sve mane koje demokracija nosi, koja je alternativa? Da se vratimo u komunizam? U diktaturu? Da kao psići čekamo keksić od nekoga gazde koji će nas ostatak dana mlatiti nogom u guzicu? Ili da tu demokraciju pokušamo razumjeti i primjeniti na način na koji je zamišljena. Kao sustav koji ti daje prava, ali samo ako si spreman prihvatiti i odgovornost.
Jer u Hrvatskoj i Hajduku su mnogi, na svim razinama, odgovornost zamijenili demagogijom.
A mi ćemo se opet, naravno, iscrpljivati pričama o modelu. Nije model problem. Nije demokracija problem. Model je ispravan. I u državi i u klubu.
Problem su ljudi. Ljudi su ti koji su pokvarljivi, ograničeni i pohlepni.
Ljudi su ti koji su zbog svog ega i svoje koristi sposobni pokvariti i najbolje zamišljen model.
