Moram priznati da mi je ona priča o Williamu Wallaceu i plavo-bijela šminka na licu razjarenog Mela Gibsona dok vodi svoje trupe u bitku za škotsku neovisnost, nakon rujna 2014. postala prilično groteskna. Ono, guraš priču o hrabrom srcu i dičiš se junačkom borbom svojih predaka za neovisnost, a onda kad dođe vrijeme da tu neovisnost konačno i dočekaš i ostvariš snove generacija prije sebe — ti se prestrašiš i odustaneš. I to čak ne ni na ratnom polju, usred krvave bitke, nego s olovkom u ruci, na nekom pišljivom referendumu.
U redu, svatko ima svoje motive i razloge i ne utvaram si da razumijem svu kompleksnost tamošnjeg povijesnog, političkog i ekonomskog realiteta. Ali poznavajući škotske sportaše, posebno nogometaše, nekako mi je ta priča o prkosnom i ratničkom Hrabrom srcu uvijek odgovarala njihovom sportskom mentalitetu, borbenosti i ustrajnosti.
Sjedio sam na Šubićevcu prošle jeseni i gledao njihovu nimalo impresivnu generaciju mladih nogometaša kako se muče i svađaju s loptom nekih 80 minuta. Naspram naših, za koje ste i golim okom mogli probrati barem nekolicinu koja će napraviti ozbiljne karijere, Škoti su na trenutke izgledali stvarno negledljivo. I teško biste odabrali bilo kojega od njih kao potencijal za svoj omiljeni klub.
Ali za razliku od Hrvatske koja je zabila samo jedan gol i vidljivo počela padati i snagom i koncentracijom, njihova čvrstina i ustrajnost nisu ni kopnjeli, ni padali kako je utakmica odmicala. Dapače. I na kraju su s dva gola šokirali i naše igrače i sve koji su gledali tu utakmicu. I koji nisu mogli vjerovati da su *ovi Škoti *ovu utakmicu zaista dobili.
Škotski i hrvatski nacionalni nogometni ponos nagrizaju slične kušnje, hlađenja i dvojbe. Posebno među navijačima jednog od dvaju najvećih klubova
Ovog tjedna igrao se uzvrat u Edinburghu. I gledali smo otprilike istu utakmicu. Hrvatske igrače i škotsku momčad. Hrvatski talent i škotsku ustrajnost. Hrvatsko vodstvo i škotski preokret. Koji bi, ajmo biti iskreni, vjerojatno bio potpun kao i u Šibeniku da nam talijanski sudac 20 minuta prije kraja nije poklonio brojčani egal.
S tim Škotima hrvatski je nogomet uvijek imao radost i prijateljstvo izvan terena, probleme i drame na njemu i nakon njega. Samo su četiri svjetske reprezentacije s kojima je Hrvatska odigrala više od jedne utakmice, a da ih nikad nije pobijedila. Brazilce, Francuze i Portugalce biste vjerojatno pogodili, ali Škote? Jednu od, u najboljem slučaju, prosječnih svjetskih reprezentacija nismo uspjeli pobijediti u dva desetljeća i pet pokušaja. A pobjeđivali smo toliko bolje i uglednije.
Četiri hrvatska izbornika su pokušavala (Miroslav Blažević, Mirko Jozić, Slaven Bilić i Igor Štimac), a za dvojicu (Ćiru i Štimca) bili su kobni. Ćiro je dobio otkaz nakon zagrebačkih 1:1, Štimac je gubio dvaput. Drugi, glasgowski poraz presudio je njegovim izborničkim ambicijama jer mu je Davor Šuker na letu prema Zagrebu okrenuo palac dolje i pozvao Niku Kovača da spašava i ugled i jedinstvo i rezultat.
Zgodnom koincidencijom Kovača je tada na mjestu izbornika U21 reprezentacije zamijenio Nenad Gračan. Koji je također trajao sve dok nije naišao na Škote. U spomenutom Šibeniku. Netko bi to mogao šapnuti i Zlatku Daliću. A i mnogima koji su se razveselili činjenici da je Škotska, a ne Srbija, postala zadnjih hrvatski suparnik u grupi predstojećeg Europskog prvenstva.
Ludovali su, slavili, čak i plakali Škoti nakon ovotjednog beogradskog trijumfa. Bila je to za njih ne samo utakmica generacije, nego i utakmica mnogih generacija. Da, vratili su se na veliko natjecanje prvi put nakon Svjetskog prvenstva 1998., ali još važnije — vratili su se na veliko natjecanje koje će se igrati (i) u Glasgowu. Na njihovom Hampdenu. A to im je bilo strašno bitno. I potrebno. Za pokušaj nekog novog početka. I ujedinjenja.
Jer koliko god nama iz hrvatske perspektive škotska navijačka potpora reprezentaciji izgledala jedinstveno i strastveno, kao što, uostalom, Škotima iz njihove perspektive izgleda hrvatska, zapravo i škotski i hrvatski nacionalni nogometni ponos zadnjih godina nagrizaju slične kušnje, hlađenja i dvojbe. Posebno manifestirane među navijačima jednog od dvaju najvećih klubova.
I dok je u Hrvatskoj dio Hajdukovih navijača u zadnje vrijeme okrenuo leđa reprezentaciji iz razloga što nije pronalazio drugi način za iskazivanje nezadovoljstva protiv koruptivnih i kriminalnih radnji koje su se iz nogometne vrhuške prelijevale preko sudačke organizacije do privatnih džepova i interesa kojima su u određenim periodima služile i reprezentacije, emotivno hlađenje velikog broja Rangersovih navijača od njihove reprezentacije ima poprilično kompliciraniju i kompleksniju pozadinu.
Desetljećima je Rangers F.C. praktično bio ‘druga ljubav’ mnogim fanovima manjih škotskih klubova. Kao nominalno protestantski, a time posredno i klub koji okuplja one koji su skloniji britanskoj kruni nego škotskom nacionalnom bitku, Rangers je ipak prilično uspješno balansirao s tim dualnim identiteom, istovremeno i škotskim i britanskim.
U njegovu katoličkom gradskom rivalu Celticu na sličan su način uspješno njegovali dualizam između škotskog i irskog nasljeđa, pa se mnogi od njih nikad nisu opredijelili samo za jednu od tih reprezentacija. S druge strane, Rangersovi bi navijači bez problema tijekom vikenda pjevali unitarističke pjesme kako bi živcirali svoje škotske i irske suparnike, ali bi s jednakom strašću zajedno s njima nekoliko dana kasnije zviždali Englezima i ‘njihovoj’ kraljici kad bi igrale reprezentacije.
Stvari su, međutim, prema kraju 20. stoljeća polako počele pucati, a Rangers je ostatku Škotske iz ‘drugog najdražeg’ sve više postajao ‘prvi najmrži’. Pomoglo je tome sve više engleskih igrača i sve otvorenije simpatiziranje Rangersa u ‘matici’, a ‘medvjeđu uslugu’ u njegovoj zemlji klubu je napravila omražena Margaret Thatcher, koja je 1990. svratila i na Ibrox.
Antipatija prema britanskoj premijerki u Škotskoj je bila plebiscitarna, a nogometni navijači su joj to najbolje pokazali kad je došla na finale Škotskog kupa 1988. i zaradila žestoke zvižduke i crvene kartone od navijača obaju finalista, Celtica i Dundee Uniteda. Rangers je od tada praktično proglašen izdajnikom i neprijateljem od navijača drugih škotskih klubova. Koji su 2012. dočekali slatku osvetu.
Uslijed financijskih malverzacija Rangers je 2012. proglasio bankrot, a Savez je prepustio ostalim prvoligaškim klubovima odluku hoće li zadržati prvoligaški status ili krenuti iz četvrte lige. Klubovi su te odluke proslijedili svojim navijačima, koji su jedva dočekali potopiti omraženi glasgowski klub u niželigaško blato.
Rangersovi navijači zamjerili su i Savezu i klubovima takav odnos, smatrajući da su tako rigidne kazne zaslužile odgovorne osobe, a ne sam klub, najtrofejniji u zemlji. Mnogi su se već tada, ljuti i razočarani u okruženje, počeli hladiti od reprezentacije i zaklinjati isključivo u klupski dres i ideju ‘sami protiv svih”. Pomogla je, naravno, i činjenica da u narednim godinama nisu više imali ni svoje igrače u reprezentaciji jer su bili niželigaši, ali drugi val ‘denacionalizacije’ dogodio se dvije godine kasnije kad se zemlja polarizirala zbog referenduma o neovisnosti.
Podijelili su se i Rangersovi navijači međusobno, ali većina njih ipak je i dalje zagovarala ostanak u britanskoj zajednici i vjernost kraljevskoj kruni. Za razliku od navijača nekih drugih klubova koji su otvoreno tražili škotsko osamostaljenje, oni su vješali poruke unitarizma na tribinama dok su se probijali kroz niželigaške ledine u pokušaju povratka u elitu. Dijelom iz vlastitih uvjerenja, ali dijelom i iz prkosa prema drugim navijačima koji su ‘naredili’ njihovo izbacivanje iz prve lige.
Sve skupa itekako je utjecalo na potporu reprezentaciji, jer Rangersovi su navijači najbrojniji u zemlji. Mnogi od njih su zauvijek okrenuli leđa reprezentaciji, proglasili ravnodušje i otkazali sve buduće pozive na regrutaciju u Tartan Army. Rangers only, odgovorit će vam danas tisuće i tisuće onih koji su prije samo desetak godina bili i vojnici i časnici jedne od najznamenitijih reprezentativnih navijačkih armija na svijetu.
Škoti su svjesni da stvari više nisu kakve su bile i upravo im je zbog toga toliko silno stalo do plasmana na ovaj Euro. Uz elan i adrenalin koji donosi rezultatski uspjeh i plasman na prvo veliko natjecanje nakon 23 godine, mnogi se nadaju da bi dvije domaće utakmice u Glasgowu i treća kod ‘omiljenih neprijatelja’ na Wembleyju ponovno mogli uzburkati nacionalne strasti, ujediniti zemlju i vratiti barem dio onih koji su se zadnjih godina naljutili ili ohladili.
Bilo kako bilo, Glasgow bi 22. lipnja mogao biti najživopisniji grad na svijetu. Odavno već postoji ta neka tajna veza. Hrvati će uz rijeke piva ispitivati Škote zašto su zajebali Mela Gibsona, pardon, Williama Wallacea, Škoti će nazdravljati Hrvatima jer su u Rusiji spriječili Engleze da postanu svjetski prvaci. I zajedno će prebirati po svojim svježim dojmovima s Wembleyja. Jer “neprijatelj mog neprijatelja…”
Na obje strane će biti i onih koji će žestoko navijati za svoje i onih koji će psovati svoje saveze i tumačiti kako reprezentacija ipak ne smije biti njihov talac i onih koji će bojkotirati svoje i podržavati one sa suprotne strane zaklinjući se na vjernost i lojalnost samo svom klubu.
Kojoj god skupini pripadali, do tog 22. lipnja u Glasgowu svima će u glavi biti barem jedna zajednička želja. Da Covid bude tek ružna riječ iz prošlosti.
