Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Hrvatska do Tokija

"So you're telling me there's a chance..."

Ne sjećam se točno trenutka u kojem sam se konačno prestao ritati i opirati neminovnome. Jer i taj posljednji uzeti dah ionako je bio samo mehanika. Kraj nije došao iznenada. Dolazio je dugo i temeljito i već duže vrijeme nije ostavljao realnu nadu u preživljavanje.

Koliko god ja toliko očajnički želio uvjeriti prvenstveno sebe, da bih mogao uvjeravati bilo koga drugoga, da smo još uvijek živi — nismo. Gotovo je. Tu i tamo je moguć poneki refleksni trzaj izmrcvarenog tkiva, ali hrvatska košarka je klinički mrtva. Vrijeme kad se nekim ekstremnim operativnim zahvatima moglo nešto spašavati ili oživljavati je prošlo. Na defibrilatoru je ravna crta.

Oprostite ako sam brutalan, ali koga lažemo? Ako biste radije da vam pričam neku bajku o uspavanoj princezi koja čeka princa da je poljubi kako bi oživjela i opet zasjala u punoj raskoši i ljepoti, nemojte se ljutiti, ali o hrvatskoj košarci pojma nemate. I magnitudi njezine kataklizmične realnosti.

Nakon desetak godina u kojima je Cedevita trčala, spoticala se, padala, dizala se, trčala i opet spoticala, u kojima je pogađala i griješila, ali je barem održavala nekakav privid kompetitivnosti hrvatske klupske košarke izvan državnih granica, vraćamo se opet našim starim junacima. Desetak godina oronulijim, izraubanijim i bezidejnijim, junacima koji su se konačno riješili te Cedevite i vratili ligi u kojoj prvak neće postati onaj tko bude najbolji, nego onaj tko bude najmanje loš.

Dok najljepše cvijeće iz našeg izgorenog vrta bude zbrajalo šamare koje će im tijekom sezone dijeliti *slovenska Cedevita, Crvena zvezda, Budućnost, Partizan, srpski klupski menadžerski projekti, pa vjerojatno i Mornar iz grada znamenitijeg po šipcima nego po košarci, dok opet vodilo mučnu borbu za opstanak u društvu kojem više ničim osim poviješću ne pripada, navijačku dušu i gradske političare koji su im jedini ozbiljni sponzori umivat će prvenstvenom ljestvicom i šupljom pričom o budućnosti.

Jer račune sadašnjosti u Hrvatskoj ionako nitko ne plaća. Jeftinije je trabunjati o prošlosti ili filozofirati o budućnosti.

Volio bih bar još jednom vidjeti Bogdanovića i Šarića s osmijehom na licu u reprezentativnom dresu. I nas skupa s njima

A sadašnjost kaže da ni jedan hrvatski klub, nakon tko zna koliko desetljeća, naredne sezone neće igrati niti jedno od četiriju europskih natjecanja koja organiziraju ECA ili FIBA. Svoju Europu, kojom će barem donekle pravdati novac koji im lokalne vlasti isporuče za preživljavanje, pronašli su u najbližem susjedstvu. Južnoslavenskom, poput Zadra, Cibone i Splita, ili srednjoeuropskom, poput Škrljeva i VROS-a.

Kad se zna da su se za natjecanje u nekom od spomenutih europskih kupova ove sezone prijavljivali i klubovi iz Bjelorusije, Finske ili Kosova, sadašnjost hrvatske klupske košarke dobije još precizniji kontekst.

Ako vam ni to nije dovoljno, možda će vam bljesak realnosti osvijetliti činjenica da se ove sezone nijedan klub iz prvog, drugog, čak ni trećeg kvalitativnog razreda europske košarke nije pojačao nijednim hrvatskim igračem. Da u Euroligi i ove sezone imamo tek ustaljenu trojku veterana; Krunoslav Simon (34), Ante Tomić (32), Leon Radošević (29), a da u najjačoj europskoj nacionalnoj ligi nakon umirovljenja Marka Popovića imamo tek rečenog Tomića. Da, i Duju Dukana, koji s hrvatskom košarkom ima veze koliko i ja s japanskim vaterpolom.

Da se Cedevitin potencijalno reprezentativni kontigent hrvatskih igrača razmjestio po klubovima ranga Krke iz Novog Mesta (Ivan Ramljak) ili Universitatee Cluj (Karlo Žganec), a da je jedan zanimljivi 24-godišnji reprezentativac Domagoj Bošnjak, potencijalni član momčadi za olimpijske kvalifikacije, gašenjem Cedevite preselio u — drugu francusku ligu.

Istu onu u kojoj igra i Roko Leni Ukić, sviđala vam se ta činjenica ili ne, u svojim dubokim 30-ima još uvijek najbolji hrvatski playmaker. Dok onaj koji je potencijalno prvi razigravač reprezentacije za olimpijske kvalifikacije, Toni Katić, još uvijek nema klub za novu sezonu.

Ako još uvijek niste uvjereni, dozvolite da vas upoznam s informacijom kako nekih novih uzbudljivih klinaca u omladinskim školama nema, a ako poneki i naleti, izgubi se u činjenici da nema ni trenera, ni sustava koji ga znaju prepoznati i oblikovati. Osim ako nad njim ne bdije snažna očinska ili menadžerska figura koja neće dopustiti da nestane u zaostalom i toksičnom ambijentu u kojem se hrvatska košarka guši već više od dva desetljeća.

E sad, ako ste izdržali sve ovo, ako niste već nakon ovih 4.200 znakova poslali kvragu i mene i moju košarkašku depresiju, zaslužili ste i malo sunca kroz ove debele i teške oblake.

Iako nismo bili na SP, sve svoje rezultatske ambicije u Kini ipak smo uspjeli ostvariti. FIBA je na temelju svog rankinga hrvatsku košarkašku reprezentaciju i službeno pozvala u posljednji krug kvalifikacija za OI u Tokiju. Što znači da je ostavila barem jednu slamčicu nade, barem nešto o čemu možemo razmišljati vezano za hrvatsku košarku ove sezone, a da si ne poželimo prisloniti pištolj na sljepoočnicu.

Imamo sedmoricu igrača koji će sezonu ispred nas provesti u NBA ligi. Svaki od njih bi već danas trebao jasno i glasno reći da je napaljen i da dolazi, jer nijedan od njih u lipnju sljedeće godine neće imati ni pametnijeg, ni unosnijeg posla. Svi će imati ugovore za narednu sezonu osim Darija Šarića i eventualno Ante Žižića (Cleveland drži opciju produženja na još dvije), ali i da nije tako, njihova budućnost će ionako ovisiti o njihovim igrama u sezoni, na Ljetnu ligu ionako više nitko od njih neće. Osim eventualno najmlađeg Luke Šamanića.

Sva sedmorica bi već danas trebala međusobno stisnuti ruke, raditi na zajedništvu, zivkati se međusobno i pumpati jedan drugome adrenalin za ono što ih čeka. Ne zbog mene, nas, neke jeftine i patetične priče o domoljublju i zastavi. Nego najprije radi sebe. Radi svoje ostavštine, radi svoje sportske ambicije i karijere. Jer na OI nije lako doći i teško je znati hoće li se ikome od njih uopće ukazati nova prilika.

Siguran sam da je svaki od njih gledao Luisa Scolu i srce i emocije kojima su Argentinci po tko zna koji put osvojili simpatije košarkaškog svijeta. I siguran sam da se u svakome od njih, bez obzira koliko su razočaranja dosad doživjeli, opet uzburkao adrenalin i barem nakratko u glavi rodio ono “kako bi bilo lijepo…” Jer znam kakvi su. Znam da je svakome od njih više stalo nego bilo kome od onih koji ih pljuju ispred televizora.

Ovo je možda i posljednja šansa da Bojan Bogdanović, koji će usprkos svim reprezentativnim razočaranjima u hrvatskoj košarkaškoj povijesti ostati zapisan kao jedan od velikana, s reprezentacijom napravi nešto. Nešto što želi, što je zaslužio i što mu nedostaje. Da zajedno sa Šarićem, Žižićem, Šamanićem, Mariom Hezonjom, Ivicom Zupcem, Draganom Benderom i svima koji će im se priključiti skuha nešto lijepo.

Pa makar to bila i ‘posljednja večera’.

Na HKS-u i na izborniku Veljku Mršiću je da već danas krenu planirati, odrađivati i predviđati sve potencijalne probleme i micati ih s puta. Da već danas imaju momčad za lipanj. Da već danas imaju ideju i strogo i jasno definiraju što će biti čija uloga. Što i kako želimo izgledati i igrati s obzirom na kadar kojim raspolažemo. Tko je najbolja opcija za tu vječno problematičnu poziciju playmakera. Jesu li to Katić, Dominik Mavra, Martin Junaković, jesu li to Ukić ili Rok Stipčević — moramo odrediti već danas.

Pitajte Babu što želi, pitajte Šišija što misli, pitajte svakoga tko išta znači u hrvatskoj košarci bez obzira kako se zove i što je rekao prije dva mjeseca ili dvije godine i čiji je ego uvrijedio. Skupite se svi zajedno, ostavite na stranu i taštine i budalaštine i pokušajte još jednom. Ali zaozbiljno.

Izbornik Mršić je rekao da je to daleko i da prije svega moramo razmišljati o dvjema kvalifikacijskim utakmicama za EP koje nas čekaju u veljači. A te stvari zapravo nemaju veze jedna s drugom. To su dva različita svijeta, dvije različite ambicije, dvije različite momčadi. Što god Mršić okupio u veljači, ta će momčad morati krvavih koljena giljati da bi pobijedila Švedsku i Nizozemsku. O Turskoj da ni ne govorimo. To je hrvatska realnost. U tome ćemo živjeti narednih godina, bojim se i desetljeća.

Pa ajmo onda barem ovih pola godine još malo živjeti u olimpijskim snovima. Ajmo otići na te kvalifikacije mirni i zadovoljni jer znamo da smo napravili baš sve što smo mogli da Hrvatska narednog ljeta naraste do Tokija.

Bez obzira što je put do tamo i dalje užasno težak, jer uključuje pobjede protiv pet ozbiljnih i kvalitetnih reprezentacija koje će doći s jednakom strašću i ambicijama. A među njima i jednog domaćina koji će uložiti ozbiljan novac i logistiku da prođe i kojeg će nositi desetak tisuća navijača. Grčka, Srbija, Turska, Kanada, Litva, Rusija… Svi se već oštre, svi zbrajaju i kemijaju. Svi već žestoko rade na narednom lipnju.

I ne treba se zavaravati iluzijama da će eventualni uspjeh i odlazak u Tokio spasiti ili revitalizirati našu košarku. Neće, jer požari koji su desetljećima gorili ne mogu se ugasiti jednim vatrogasnim aparatom. Ali bih volio bar još jednom vidjeti Bogdanovića i Šarića s osmijehom na licu u reprezentativnom dresu. I nas skupa s njima.

Znam da nam šanse nisu velike, ali postoje. Znam da nije realno, ali je moguće. I znam da se svaki od nas košarkaških paćenika koji smo već sto puta od svega digli ruke u trenutku kad je došla informacija da smo i službeno pozvani na olimpijske kvalifikacije negdje u dubini svoje duše sjetio Jima Carreyja:

“So you’re telling me there’s a chance…”

Pa makar sami sebi zvučali kao Glup i gluplji.