Juriš

Hrvatsko nogometno licemjerje

Za jednu stvar u domaćem nogometu nikad ne morate brinuti

Dinamo je u svoje povijesne knjige upisao još jednu titulu, a posebnost hrvatske nogometne zbilje leži u tome što na nju nikakve primjedbe neće imati konkurencija, ali hoće njegovi vlastiti navijači. Korona je još jednom otvorila oči svim naivcima koji su pomislili da se klupska politika vodi u Zagrebu, a ne u Međugorju i da bilo tko ima pravo svoje ime postaviti ispred ili iznad obiteljsko-ortačkog biznisa i interesa.

Koliko se Dinamova vladajuća kasta zabrinjava mišljenjem javnosti i nezadovoljstvom svojih navijača najbolje su pokazale dvije proljetne situacije. Prva kad je Zdravko Mamić jedva dočekao obrisati pod Nenadom Bjelicom i svlačionicom u kojoj je očito bilo previše harmonije i druga kad je njegov brat Zoran stao pred grupu navijača koja je došla u klub tražiti njegov odlazak i hladno im u lice odgovorio da mu ne pada na pamet.

Mamići su tako svima kojima je možda bilo nejasno pokazali čiji je Dinamo i gdje je kome mjesto. U čemu nema ničeg licemjernog, samo činjeničnog. Licemjerno je, recimo, to što navijači slave Bjelicu, koji slavi Mamića, kojeg navijači ne slave, ali ipak slave njegove (europske) pobjede. Pa se onda svi pretvaraju da ne vide na jedno oko i ne čuju na jedno uho.

Licemjerno je, recimo, kad predsjednica Vlatka Peras u intervjuu za Jutarnji list proziva dio svojih navijača kako “velik dio energije troši u pronalaženju nepostojećih nepravilnosti u poslovanju kluba”. Riječ je o klubu čiji su glavni operativac, sportski direktor i novoustoličeni trener, podsjećamo sve s eventualnom sinkopom, nepravomoćno osuđeni upravo zbog *postojećih nepravilnosti u poslovanju kluba.

Ako hoćete najplastičniji primjer hrvatskog nogometnog licemjerja, on je najbolje sažet u odbijanju prijedloga da se ponovno osnuje Udruga prvoligaša

A jedna od tih *nepravilnosti upravo se ovih dana plasirala u kvalifikacije za Ligu prvaka i iživcirala neke druge pretendente na ‘obećanu’ poziciju. Kad biste pali s neba i pogledali neku Lokomotivinu utakmicu, vidjeli biste gomilu pozitivnoga. Simpatičnu, mladu, energičnu momčad koja igra lijep nogomet, puno zanimljivih i potentnih mladih igrača i kvalitetnog trenera koji zna što radi. I koji su u zajedničkom miksu svega spomenutog posve zasluženo na terenu osvojili naslov ‘prvaka svih ostalih’.

I sve bi to bila jedna lijepa nogometna priča kad ne bi bilo činjenice da u normalnoj zemlji i normalnoj ligi Lokomotiva nikad ne bi ni postojala. Bar ne u istoj ligi u kojoj je i Dinamo. I kad bismo pristali zaboraviti što je sve radila i koji joj je bio osnovni cilj i svrha u čitavom desetljeću u kojem je s Dinamom razmjenjivala i bodove i igrače i tim incestuoznim odnosom činila ligu neregularnom i negledljivom.

Ali onda se iz Lokomotive krenu praviti ludi i čuditi zašto ih se toliko proziva i vrijeđa čak i na donedavno ‘prijateljskim’ stadionima poput riječkog ili osječkog. Očito očekujući kako bi u Rijeci i Osijeku, a i drugdje, trebali nastaviti gutati plave tabletice i živjeti u blaženoj ignoranciji. Ajmo sad pričati o Lokomotivinom skautingu i spiralnoj impostaciji, pustimo to dosadno pitanje “kako ste zaradili prvi milijun”? To se u Hrvatskoj ionako ne pita.

Zgodno je to kako je Lokomotiva odjednom postala trn u peti upravo u Rijeci i Osijeku, kojima prethodno nije smetala dok im je služila kao rotacijska točka razmjene igrača i interesa od strane establišmenta koji su izabrali, podržali i održali. Ali kad su riječke i osječke ambicije prerasle puko životarenje i zadovoljavanje mrcivama sa stola, odjednom je Lokomotiva postala problem.

Zgodno je i kako su Rijekini i Osijekovi navijači počeli prepoznavati neke točke pokušaja lomljenja koje su Hajdukovi navijači na svojoj kičmi osjećali više od dva desetljeća. Ali naravno da im neće naglas priznati jer, jebiga, kako ćeš sad reći tim kmečavcima da su u nekim stvarima možda ipak bili u pravu?

Rijeka je zadnjih godina na rezultatskom planu debelo prešišala Hajduk i njezini navijači imaju svako pravo i zadovoljstvo zbog toga se rugati svojim južnim rivalima. To i jest smisao i poanta nogometa, zbog toga se i igra. Hajduk može biti kivan na Rijeku zbog toga što se priklonila Dinamu, ali se istovremeno može i zapitati što je on učinio da mu se ne prikloni? Licemjerno je danas s Hajdukove strane slušati priče kako je ostao sam protiv svih, a ne zapitati se što je uopće pokušao napraviti da se to ne dogodi? I zašto više gotovo da nema prijatelja niti u svojoj Dalmaciji, kamoli dalje?

S druge strane riječki navijači, koliko god im slatke bile godine u kojima dolaze na Poljud po pobjedu, a ne po porciju, u jednom će se trenutku morati sami sa sobom zapitati koliko su zaista čvrsti temelji projekta kojeg potpisuje Damir Mišković, koji već neko vrijeme šalje otvorene signale da bi rado izašao iz svega. I hoće li najprepoznatljiviji simbol riječkog sporta, stadion Kantrida, doista zauvijek nestati iz riječkog nogometnog krvotoka?

Zaiskrilo je ove sezone poprilično između Rijeke i Osijeka, što još jednom potvrđuje kolika je razlika kad igraš za ništa i kad si u borbi za trofeje ili europske pozicije. Naučili su to odavno Hajdukovi navijači, naučili su donekle i Rijekini navijači, a naučit će i Osijekovi navijači, bez brige. Jer ove sezone su napokon saznali što znači biti relevantan. Samim time i opasan.

Osijek je doista po svojim leđima prelomio neke ozbiljne sudačke propuste. To uopće nije sporno. Sporno je, međutim, ono kako su na njih reagirali. Kako klub, tako i navijači.

Jer NK Osijek je kamen temeljac ovog i ovakvog HNS-a. NK Osijek se od prodaje mađarskim vlasnicima stalno hvalio svojim snažnim vezama sa Savezom i establišmentom, konstantno potencirajući mantru kako u hrvatskom nogometu nema nikih problema. Osim infrastrukturnih, jelte. Ovaj HNS je NK Osijek podržao, izabrao i održao i doista su licemjerne sve one uvrede koje je tijekom ove sezone prema njima bacio. Alternativa je postojala, Osijek je nije želio. Želio je ovo. I sad *ovo i ima.

Kojom logikom objasniti činjenicu da Osijekovi navijači sad odjednom udaraju po HNS-u i njegovim čelnicima, ali ni jednu jedinu riječ kritike ne upućuju svom klubu i svojim čelnicima koji su njihovi vazali? Zar nije dozlaboga licemjerno vješati transparente po gradskim mostovima s uvredama na račun Zdravka Mamića i Davora Šukera, ali nigdje ne spominjati svog dojučerašnjeg predsjednika Ivana Meštrovića, koji je prvome ponosno poput dječačića darivao klupski dres prilikom svog ulaska u hrvatski nogomet, a drugome je i danas najodaniji savjetnik i partner?

U Hajduku su ove godine imali gomilu problema, ali barem taj problem kritiziranja svog predsjednika nisu. Marin Brbić platio je glavom sezonu u kojoj je potrošeno nikad više, u kojoj je u odnosu na neke prošle sezone imao sasvim korektno suđenje, a spustio je sve letvice rezultatskih kriterija u svim natjecanjima. Brbić je sezonu započeo svađom unutar kluba, svađom ju je i završio na klupskoj Skupštini. Svađa je zapravo obilježila čitav njegov drugi mandat. A i većinu prvoga.

I licemjerno je što je prilikom svog odlaska odglumio kako “odlazi zbog toga što nije dobio podršku Udruge Naš Hajduk”. Jer otišao je zbog obećanja kojeg nije ispunio, zbog tragične sezone u kojoj je izabrao dva trenera i ništa nije štimalo i zbog činjenice da je realno teško očekivati išta bolje i u narednoj sezoni. Jer su čitavu Hajdukovu stručnu piramidu i nimalo bezazlen budžet porazili Lokomotivin jedan hrvatski i jedan albanski skaut.

No, opet, ni taj rezultatski potop nije najgore što se Hajduku dogodilo ove sezone. Puno gore, tužnije i opasnije po klub koji živi od energije svojih navijača je navijačko raslojavanje i dodatno ukopavanje u rovove između zagovornika i protivnika aktualnog vlasničkog modela. I kako to po običaju u Splitu i Hajduku biva — nema sredine. Nema sagledavanja dobrih i loših strana, nema prijedloga kako sačuvati ono što je dobro i popraviti ono što ne valja. ‘Ili si naš ili njihov’. A taj je stav užasno licemjeran.

Jer s jedne strane se za sve što ne valja optužuje Udruga NH i izmišljaju neki fantomski neprijatelji, ljudi iz sjene i problemi, karikirano zaziva prodaja kluba iako nema konkretnih ideja ni kome, ni kako, ni zašto bi netko uopće kupio Hajduk kad zna što ga ondje čeka. Tko to stoji pred vratima Hajduka s bisagama punim milijuna? Ako upitate zagovornike ‘jednog gazde’ koje konkretno rješenje nude, dočeka vas pljuvačka jer ste ‘zadrugaši’ i neprijatelji.

S druge strane svaka kritika naspram grešaka u koracima Udruge NH izaziva automatsko zatvaranje u vlastitu čahuru, ismijavanje i verbalno strijeljanje s obješenim natpisom “neprijatelj modela” na prsima. Ako smatrate da se NH, kao samoproklamirani ‘anđeo čuvar Hajduka’ jasno mora odrediti po pitanju nanošenja štete s tribina, igranja pred praznim stadionom i punjenja HNS-ove blagajne namjerno izazvanim kaznama i da se mora jednako odlučno odnositi prema problemima i neprijateljima kluba u vlastitim redovima kao i prema onima sa strane, dočeka vas pljuvačka jer ste ‘pivači’ i neprijatelji.

Hajduk je sam sebe iznova zapleo u paukovu mrežu problema za koje mu ovog puta više nisu krivi ni Dinamo, ni Lokomotiva, ni HNS, ni Rijeka, ni Osijek, ni suci, ni vlasnički modeli. Zapleo se u formi umjesto sadržaja, u licemjerju mnogih koji su se na njemu učili i koji su kroz njega postali netko i nešto, a zapravo nemaju ni referencu, ni kapacitet, ni znanje, ni viziju za sve ono što taj klub treba, znači i može. Pa nije ni čudno što Hajduk još jednom mora kretati ispočetka. Ne samo u odabiru predsjednika.

Ako hoćete najplastičniji primjer hrvatskog nogometnog licemjerja, on je najbolje sažet u odbijanju prijedloga da se ponovno osnuje Udruga prvoligaša kako bi svih 10 klubova okrupnilo i poboljšalo vlastitu poziciju kako prema HNS-u, tako i prema sponzorima. Odbijen je samo zato što ga je predložio Hajduk. Iako su mnogi ispod glasa kasnije priznali da ta ideja uopće nije bila loša.

Iza nas je najčudnija, najduža i najuzbudljivija sezona u novijoj povijesti HNL-a. Već za dva tjedna kreće nova. Možda neće biti novca, možda neće biti navijača, možda neće biti dobrih igrača, možda ni dobrog nogometa. Ali za licemjerje ne morate brinuti. Njega će biti uvijek. I svugdje.