S lijeve strane južnog ulaza u nimalo impresivni Springfield, negdje na pola puta između New Yorka i Bostona, dočeka vas nimalo impresivno zdanje koje od sivog, industrijskog okoliša izdvaja tek kugla koju je netko zakucao taman posred ovog, rekli biste, skladišno-pretovarnog kompleksa. Unutar kojeg možete, ako imate sreće kao mi, pojesti vjerojatno najgori burger u svom životu.
Ali sva ta neimpresivnost i sivilo iščeznu čim prođete kroz vrata tog čudesnog svijeta. Kad kročite nogom na košarkaški teren usred one kugle koju ste nekoliko trenutaka ranije gledali izvana i dignete pogled prema kupoli na kojoj su, taman među zvijezdama, poredane slike stotina zvijezda koje su obilježile i proslavile taj prekrasni sport. Nijedna građevina na svijetu nije vidjela, ugostila i počastila toliko velikana košarkaške igre. Ako imate košarkašku dušu, ovo je mjesto koje će vam izgledati kao raj.
Osam godina je prošlo od tog izleta na kojem su se srce i duša posebno napunile ponosom kad smo pod svodovima ugledali slike naših ‘delegata’. Onih koje smo mi poslali da učine tu igru još boljom. Još ljepšom. Krešo Ćosić, Dražen Petrović, Mirko Novosel. I već tada smo svi gledali u prazna okolna mjesta pokušavajući pogoditi gdje će jednog bliskog dana svijetliti Toni Kukoč. Jedino što nismo bili svjesni da će ga tamo već dočekati i Dino Rađa.
Znam da sam subjektivan kad je Toni Kukoč u pitanju, jer sam njega i Jugoplastiku doživio i proživio iz prvog reda. Ne samo tribina, nego i svlačionice pored njihove. I nije me briga. Subjektivan sam iz razloga što nitko i ništa na mene nije više utjecalo u mojim formativnim, tinejdžerskim godinama. Pisao sam o tome već, nema smisla opet. Reći ću samo to da sam siguran da bih bio drugačiji čovjek da me Kukoč i Jugoplastika nisu odgajali. Iz prvog reda.
Danas će ga najveći koji je ikad igrao tu igru uzeti za ruku i posjesti na mjesto koje pripada samo košarkaškim besmrtnicima
Ali opet, zar ima nekoga tko nije subjektivan kad su Toni Kukoč i Jugoplastika u pitanju? Zar ima nekoga tko je gledao svu tu čaroliju i nije ostao začaran? Oko mnogih sportaša, momčadi ili uspjeha uvijek postoje svakakva mišljenja i priče. Nisam čuo ni jednu ozbiljnu i argumentiranu negaciju mog subjektivnog mišljenja da su Kukoč i Jugoplastika mijenjali i promijenili košarku kao sport.
Kukoč je bio jedinstven, a to je valjda najveći mogući kompliment kojeg sportaš može dobiti. Čuo sam za stotine ‘novih Kukoča’, ali na kraju ni jedan nije dostojan stati s njim u istu rečenicu. Ne zato što su oni bili loši. Nego zato što je on bio neponovljiv.
Ne morate danas uopće brojati njegove titule, trijumfe i trofeje. Štoviše, nemojte. Brojite ljude koji su se zbog njegove čarolije zaljubili u košarku. Do ušiju. Koliko je ljudi zbog njega košarku doživjelo i zauvijek sačuvalo u svojim mislima kao prekrasan, uzbudljiv, spektakularan sport koji te tjera na ovacije.
Da, i mene među njima. Mene koji sam se u životu vjerojatno nagledao loše košarke više nego dobre. Ali opet mi nikad nije dosadila. Jer uvijek je negdje u kutu čučala ona ljepota, ona lakoća, ona jugoplastikovitost. Koju je kreirao Toni Kukoč. Ono savršenstvo koje sam u košarci doživio iz prvog reda i koje sam od tada uvijek iznova tražio.
Da, možda mi je to uništilo košarku. Jer Kukočeva košarka nije *normalna košarka. Kukočeva košarka nije *uobičajena košarka. Kukočeva košarka nije *realna košarka. Ali nama koji smo je zbog Kukoča zavoljeli, koji smo je kroz Kukoča učili, uvijek će biti jedino mjerilo. Kukočeva košarka. Tako lagana. Tako graciozna. Tako jednostavna.
Slično kao što vidite klavir ili gitaru, pa kriomice pritisnete neku tipku ili žicu čudeći se kako iz tih običnih komada drveta i žice može proizaći išta drugo osim buke. A onda netko uzme u ruke i proizvede maestralne melodije od kojih vam zastane dah. U koje se zaljubite bez obzira što uglavnom ne možete objasniti zašto. I kako. Ali vam je jasno da u njihovim rukama ti instrumenti postaju nešto drugo. Nešto čarobno.
To je Toni Kukoč napravio s košarkom. Sport u kojem su se visoki i nerijetko nezgrapni tipovi više ili manje uspješno trudili balansirati svojim tijelima, loptom i prostorom, Toni je pretvarao u simfoniju koju ste željeli slušati čak i ako vas sport nije zanimao. Ali ta glazba bi vas obuzela. I oduzela. Do te mjere da ste jednostavno morali pričekati kraj. Bez obzira jeste li dobivali ili gubili. Maestra ste jednostavno morali nagraditi bisom.
Uz sve te silne titule i nagrade koje je osvojio, jedna najbolje dočarava njegovu kompletnu košarkašku ostavštinu. Ona treća. U Parizu. Ona kad nije bilo Bože Maljkovića. Odnosno bilo ga je, ali je bio sa suprotne strane. S najboljim oružjem koje su Barcelonini milijuni mogli kupiti. Mogao je kupiti još tri tenka i dva nosača aviona. Ne bi bilo dovoljno. Nije imao njega.
Ona treća kad nije bilo njegova ‘blizanca’ Dina Rađe koji će ga 30 godina kasnije dočekati u Springfieldu. Kad nije bilo Duška Ivanovića, kapetana i čovjeka za ključne šuteve. Kad nije bilo Gorana Sobina, ratnika i čovjeka za ključne skokove. Kad su glavne uloge odjednom preuzeli dotad sporedni glumci. I snimili novi film vrijedan Oscara. Pa osvojili sve. Pardon, pomeli sve. Jer je redatelj bio čarobnjak.
“München? Nitko nije znao da smo toliko dobri, nismo ni mi tada mislili da ćemo biti prvaci Europe. Ali u Parizu sam bio uvjeren da ćemo opet osvojiti, bez obzira što smo ostali bez pola momčadi. Znao sam kakvi smo, bio sam siguran da smo najbolji.”
Toni Kukoč je sve oko sebe činio boljima. Suigrače, trenere, momčadi, košarku u globalu. Činio je boljima mnoge od nas koji smo ga gledali. Ljude koje nikad nije upoznao. Ali ih je dodirnuo. Navijače koji su mu pljeskali, iako za njega nisu navijali. Ljude koji su ga gledali i povjerovali da su granice samo u glavama. Klince koje je umjesto egoizma učio altruizmu. Koš usreći jednoga, asistencija dvojicu.
Negdje krajem prošlog ljeta nazvao me Sergije Vujnović. Najpoznatiji gradski borac za baseball i sport uopće, dobri duh splitskog sporta ili ako hoćete — onaj lik što je razvio hrvatsku zastavu na beogradskoj Marakani u finalu Kupa 1991. Zastavu koja danas kao povijesni artefakt visi u poljudskom Bijelom salonu.
Pričali smo još od rane faze, znao sam da s grupom svojih košarkaških zanesenjaka organizira izradu i postavljanje velike kamene spomen-klupe u Tonijevu čast u parku ispred zgrade gdje je živio. Ali ovaj telefonski poziv je bio različit od svega o čemu smo dotad pričali. Bio je razina više.
“Prijatelju, imam strašnu ideju. Što misliš da pozovemo Michaela Jordana da Toniju preda klupu?”
Nekoliko sekundi sam čekao da se nasmije. Ali trebate znati Sergu. Nije bila nikakva zajebancija. Bio je potpuno ozbiljan. Štoviše, pročitao mi je ‘pismo namjere’ koje je već sročio. Trebao je *samo pomoć oko toga gdje da pismo pošalje. Međutim, taman negdje u to vrijeme Magic Johnson se na Twitteru pohvalio da je u Hrvatskoj. Više kroz zajebanciju kažem mu da je do Jordana teško doći, ali možda bi se moglo pokušati s Magicom ili Scottiejem Pippenom. Odgovor je bio strog, ali pravedan.
– Ne. Ili Jordan ili nitko. Samo ga je on dostojan.
Uglavnom, do Jordana nismo uspjeli doći, niti on do nas. Odnosno došao je, ali je pobrkao godine. Mislio je da je to ovog ljeta, a bilo je prošlog. Nema veze, nitko mu nije zamjerio. Mi našeg Jordana ionako imamo. Da, mi Splićani smo čudni. Arogantni. Samouvjereni. Prčeviti. Glasni. Nerealni. Istina je, jebiga. Ali da nismo, zar bismo imali Tonija, Gorana, Blanku i čitavu gradsku šetnicu popločanu olimpijskim medaljama? Zar je išta od toga *realno?
I nije uopće slučajno da su se njih dvojica na koncu spojili. Moralo je tako biti. ON kojemu se poklonila košarkaška Europa i ON kojemu se poklonila košarkaška Amerika. I košarkaški svijet. Jugoplastika i Chicago Bulls. Najveća momčad u povijesti europske klupske košarke i najveća momčad u povijesti američke klupske košarke. I jedan zajednički nazivnik između njih.
Danas će ga najveći koji je ikad igrao tu igru uzeti za ruku i posjesti na mjesto koje pripada samo košarkaškim besmrtnicima. Iskreno, nama je on bio besmrtan i bez klupe u Springfieldu. Dovoljna nam je bila klupa u Splitu. Ali neka ga i tamo. Neka ga uz Njega. Taman pašu jedan uz drugoga. Zauvijek.
Ili Jordan ili nitko. Samo ga je on dostojan.
Hvala ti, maestro.
