Kad se iz centra Gelsenkirchena prema sjeveru zaputite desetak kilometara dugačkom Ulicom Kurta Schumachera, koja odmah na svom početku ljubi neugledni kvart po kojem je gradski nogometni ponos dobio ime, dočeka vas svemirski brod. Potpuno izvan konteksta dosadnih, smeđe-sivih pročelja oronulog grada zarobljenog u nekim prošlim vremenima, moderna Veltins-Arena izgleda kao putnik kroz vrijeme koji je tu slučajno naišao. Kao da će se svaki trenutak Marty i Doc sjuriti u njega, upaliti ga i skupa s njim odletjeti u neko drugo, prikladnije vrijeme.
“Dabogda imao pa nemao”. Jedna od najsurovijih kletvi u svakom će stanovniku Gelsenkirchena pobuditi istu traumatičnu uspomenu. Ne onu na koju biste možda prvo pomislili, činjenicu da se taj ruhrski grad u nekoliko desetljeća iz jednog od najdinamičnijih industrijskih središta pretvorio u jedno od najsiromašnijih slijepih crijeva zapadne Njemačke. Nego na onaj prokleti, užasni 19. svibnja 2001., od kojeg se i danas cijelom gradu uronjenom u Schalkeove boje i murale ježi koža.
Veltins-Arena uvijek je puna. Svih 63.000 mjesta bilo bi razgrabljeno već u sezonskim pretplatama da se nekih par tisuća ne mora ostaviti za sretne ‘putnike namjernike’. Bez obzira na suparnika ili mjesto na ljestvici. Ali samo jedna utakmica ima drugačiji okus. Samo jedan suparnik iz dobroćudnih potomaka ruhrskih rudara izvlači najsiroviju i najprizemniju emociju. Mržnju. Makar ni oni sami nisu potpuno sigurni zašto.
Tridesetak kilometara koji dijele Gelsenkirchen i Dortmund danas izgleda kao 30 svjetlosnih godina. Ime “onih tamo” ne izgovara se naglas. U Gelsenkirchenu Dortmund zovu “Sjevernim Lüdenscheidom”. U Dortmundu Gelsenkirchen “Zapadnim Herneom”. Po susjednim im, nebitnim gradićima.
Kad se Schalkeov navijač zaputi prema istoku, prilikom prolaska Autobahnom pored Dortmunda zatvara ventilacijske otvore. Ne želi da ga kontaminira dortmundski zrak. Kad se Borussijin navijač zaputi prema zapadu, ako mu se pokvari auto radije će čekati strvinare nego zvati automehaničarsku radionicu iz Gelsenkirchena.
Više od pola stoljeća ruhrski rudnici i čeličane bili su mjesta gdje su se regrutirali navijači Schalkea i Borussije. “Kruha i igara” nigdje nije zvučalo tako doslovno. I desetljećima su živjeli u miru, izmiješani u najtežim fizičkim poslovima u kojima su jedni drugima doslovno povjeravali svoje živote. Podbadali su se i zabavljali na pauzama i u menzama, ali više od plave i žute boje koje su ih dijelile — vezivala ih je zajednička crna boja na licima.
Za razliku od mnogih rivalstava diljem svijeta, nogometni rat između Schalkea i Borussije proizlazi iz — sličnosti. Schalke i Borussia izrasli su iz istog sjemena
A onda je došla kriza. Krajem 1970-ih i ranih 1980-ih rudnici ugljena i čeličane počele su se zatvarati, a tisuće radnika gubile su posao i egzistenciju. Kriza ih je još snažnije privlačila njihovim nogometnim klubovima gdje su nalazili ljude sličnih sudbina, ali sve su više jačale i ekstremne huliganske frakcije u oba kluba. Koje su s vremenom marginalizirane, ali su stigle posijati sjeme zla koje je rasplamsalo i zaoštrilo rivalstvo među dotad prilično korektnim susjedima.
Na strvinama postindustrijskih giganata ruhrske regije, u dva siva, neprivlačna i prilično slična grada, rodila su se dva nogometna giganta koja mogu biti svjetski model idealne preslike podneblja i okruženja iz kojeg su iznikli.
Schalke i Borussiju Dortmund su ljudi koji za njih žive, jer premalo je reći samo “navijaju”, stvorili na svoju sliku. Sliku radnika crnih lica koji giljaju od jutra do mraka. Ti klubovi nikad nisu bili poznati po lepršavom, aristokratskom nogometu kakav igraju Bayern München ili Real Madrid. Njihov je zaštitni znak uvijek bio rudarski, nesalomljivi, borbeni duh koji možda neće uvijek nadigrati, niti će uvijek pobijediti, ali će uvijek ginuti. Uvijek će kopati. Dokle god sirena ne označi kraj radnog vremena.
Nigdje na svijetu ne postoje dva kluba u koje je toliko utisnut navijački DNK kao u ova dva. Nigdje na svijetu ne postoji tako ljubomorno njegovana harmonija, jedinstvo i pripadnost između kluba i tribina kao na Veltins-Areni i Signal Iduna Parku. Nigdje na svijetu ne postoje dva toliko važna kluba iz dva toliko nevažna grada. Koja ni po čemu nisu poznata osim po svojim nogometnim klubovima. Dva grada u kojima je stadion i kazalište i muzej i opera.
Schalke je 20-ak godina vladao regijom Westfalen i od 1930-ih do 1950-ih osvojio svih svojih sedam naslova prvaka Njemačke. Borussia je 1947. prvi put Schalkeu uzela naslov regionalnog prvaka i od tog trenutka praktično projurila pored njega osvojivši osam titula, od čega pet u zadnja dva desetljeća.
Ove godine Schalke je zaokružio nevjerojatnih 60 godina od svog zadnjeg naslova prvaka, što znači da ogromna većina njegovih navijača nikad nije doživjela šampionsko slavlje. Ali od same te činjenice još je nevjerojatniji i bolniji način na koji su titule znali gubiti.
Dvaput im se na putu prema naslovu narugala upravo dortmundska Borussia. U sezoni 1976./77. dobili su svoje najveće rivale u zadnjem kolu 4:2, ali nisu dočekali Bayernovu pomoć protiv Borussije Mönchengladbach, koja je s bodom iz Münchena postala prvak. Na oduševljenje žuto-crnog sektora Schalkeova Parkstadiona.
Točno 30 godina kasnije, u sezoni 2006./07., Schalkeove plavo-bijele armije vjerovale su da će konačno sve doći na svoje. Da će proslaviti toliko čekanu titulu ondje gdje je najslađe. U Sjevernom Lüdenscheidu. Pretposljednje kolo i bod prednosti na vrhu ljestvice. No, umjesto šampanjca potekle su suze. Borussia je pobijedila, usmjerila Stuttgart prema tituli, a svojim rudarskim kolegama iz Zapadnog Hernea poklonila zrakoplov koji je iznad stadiona vukao sliku bundesligaškog trofeja i natpis “Gledaj, ali ne diraj”.
No, to je još uvijek ništa u odnosu na onaj jezivi 19. svibnja 2001. Kad su se 43 godine čekanja srušile u četiri minute. Kad su imali, pa nemali.
Sergej Barbarez trebao je postati Schalkeova legenda, iako nikad nije navukao plavi dres. Gol kojim je HSV poveo protiv Bayerna u 90. minuti gurnuo je krcati Parkstadion u delirij. Bila je to savršena šampionska scenografija za oproštaj od starog stadiona i prelazak u novu, modernu Arenu koja se već kočoperila na horizontu. I neka kozmička pravda za napaćene generacije plavo-bijelih rudara.
Trebao je samo proći posljednji slobodni udarac. Indirekt u HSV-ovu kaznenom prostoru. I prošao je. Ispod zida u mrežu. Umjesto da Barbarez postane Schalkeova legenda, Patrik Andersson postao je Bayernova. U četvrtoj minuti sudačke nadoknade, tog 19. svibnja 2001. Najtežeg datuma u kontemplacijskoj zbilji svakog navijača Kraljevsko-plavih.
Danas će Schalke i Borussia po 153. put u svojoj povijesti ukrstiti koplja. Borussia koja je odjurila na vrhu ljestvice i Schalke koji je zapeo. Ali će, nemajte nikakve dvojbe, dati sve da zaustavi ili barem uspori svoje prve susjede na putu prema tituli. Jer ako to uspiju, sve će im u očima njihovih navijača biti oprošteno.
Ludila, drame, izgubljena prvenstva, psi koji grizu igrače na travnjaku, golovi vratara u sudačkoj nadoknadi, nevjerojatni preokreti. Poput onoga kad je 2008./09. Jürgen Klopp vodio svoj prvi derbi na Borussijinoj klupi i uspio okrenuti 0:3 u 3:3. Ili onoga iz prošle sezone kad je Schalke u Dortmundu gubio 0:4 u 60. minuti i uspio ostati neporažen.
Koliko su međusobno povezani i isprepleteni najbolje svjedoči činjenica da jedan drugome nisu dopustili niti da u miru proslave svoj najveći europski uspjeh. U svibnju 1997. najprije je Schalke pobijedio Inter u finalu Kupa UEFA, a tjedan dana kasnije Borussia je pobijedila Juventus u finalu Lige prvaka. Čitavu godinu dana radnički ambijent postindustrijskog Ruhra ponosno se uzdizao iznad blještavila nogometne aristokracije.
Za razliku od mnogih nogometnih rivalstava diljem svijeta koja počivaju na različitosti, nogometni rat između Schalkea i Borussije proizlazi iz — sličnosti. Jer koliko se god trudili razlikovati, zapravo jedni drugima sliče kao jaje jajetu. Nema tu sukoba ideologija, različitih staleža, suprotnih regija ili drugačijih kultura. Schalke i Borussia izrasli su iz istog sjemena i razvili se u prilično sličnu biljku s vrlo usporedivim krošnjama. Koje razlikuju tek nijanse.
Oba su kluba pod motom “misli globalno, djeluj lokalno” izgradili i sačuvali moćan osjećaj pripadnosti, zajedništva i odgovornosti kod svih koji se ogrću njihovim bojama.
I nikakav novac ovog svijeta nije im važniji vlastitog identiteta.
