U jednom trenutku svoje tada još uvijek mlade i nevine karijere, Devis Mangia izgledao je kao nova talijanska trenerska zvijezda u usponu. Nekoliko dobrih mjeseci u Palermu, gdje je zamijenio današnjeg trenera Milana Stefana Piolija, otvorilo mu je mjesto izbornika U21 reprezentacije, gdje je zamijenio Cira Ferraru.
S generacijom koju su predvodili Ciro Immobile, Lorenzo Insigne i Marco Verratti, Mangia se najprije plasirao na Europsko prvenstvo, a zatim odveo Italiju u finale, gdje je poražena od Španjolske. Na krilima tog rezultata preuzeo je ambicioznog drugoligaša Speziju i zapeo u kvalifikacijama za Serie A, prešavši potom u još ambicioznijeg drugoligaša Bari. I tu je stalo. A Mangia se preko Rumunjske iskrcao na Maltu, gdje gura kamen uzbrdo nastojeći promijeniti tamošnju nogometnu kulturu.
Ta promjena kulture Hrvatskoj je bitno olakšala posao u potencijalno opasnoj ‘unaprijed dobivenoj’ utakmici. Lijepo je vidjeti kako malteški reprezentativci slijede nogometne trendove i žele iznositi loptu dodavanjem, a ne napucavanjem. Ali kad s druge strane stoji reprezentacija poput hrvatske, čiji igrači igraju na neusporedivo višoj razini i brzini, lako je predvidjeti da to iznošenje neće svaki put završiti dobro. I da je ružni bunker u tolikom nesrazmjeru kvalitete dokazano sigurnija opcija za ljepši ishod po kvalitetom inferiornijeg suparnika.
Malta je protiv Hrvatske nekoliko puta zaista fino izašla u tranziciju čak prisilivši Marcela Brozovića na pamtljiv autogol, ali je za takav doživljaj *modernog nogometa kojeg je instalirao talijanski trener od Hrvatske počašćena sa sedam komada. Neće zbog toga previše plakati jer će kvalifikacije završiti s rekordnih pet bodova (možda i više ako u zadnjem kolu opet šišne Slovake), a i Mangia će možda na sebe skrenuti pozornost neke ozbiljnije i ambicioznije momčadi/lige.
Donese li Hrvatska svježinu, samopouzdanje i agresivnost u posljednjih 90 minuta kvalifikacija, ruski medo će u poljudskom ringu biti u nokdaunu
E sad, kad bismo barem Ruse mogli nekako nagovoriti da se u nedjelju uhvate tog *modernog nogometa.
Iskreno, bezvezna mi je ta pomodarska priča o ‘modernom’ i ‘zastarjelom’ nogometu. O ispravnom ili neispravnom načinu. Za mene je moderan i ispravan svaki nogomet koji daje rezultat. I nema unificiranog i jednog točnog odgovora na to što je ‘moderno’ ili ‘ispravno’. Jer ono što je za jedan klub ili svlačionicu ispravno ne mora biti za drugu ili stopedesetu. Moderan i ispravan nogomet nije ova ili ona formacija ili ideja. Moderan i ispravan nogomet je onaj koji prilagodiš igračima koje imaš i uvjetima u kojima radiš i na temelju toga pobjeđuješ.
Ali ako ćemo za potrebe rasprave i zabave prihvatiti te isključive definicije, ruski bi nogomet definitivno išao u folder ‘arhaičnog’. Ne samo ruska reprezentacija, nego i liga. Tvrd, teško gledljiv, nezabavan. Sovjetski siv. Težak. Ako je nogomet ogledalo mentaliteta neke nacije, ruski definitivno jest. Pustim strancima usprkos.
Spržili su gomile prirodnih resursa koje su oligarsi pakirali i distribuirali na Guusa Hiddinka, Dicka Advocaata i Fabija Capella, tražeći da ih nauče igrati seksi nogomet. Htjeli su se pod svaku cijenu, a cijena je bila paprena, transformirati iz Irine Šajhlislamove u Irinu Shayk. No, desetak godina i stotinjak milijuna kasnije shvatili su da im je pametnije biti ono što jesu. Nezgrapni, nelijepi, neglamurozni, ali snažni i produktivni ruski medo.
Valerij Karpin naslonio se na ono što je radio Stanislav Čerčesov i iz nimalo spektakularnog materijala skrojio više nego fino odijelo. A reprezentacija u kojoj biste možda posegnuli za jednim ili dvojicom da baš morate, nadmašila je sva rezultatska očekivanja u aktualnom ciklusu.
Kako su Rusi od 27 mogućih skupili čak 22 boda i u zadnje kolo ušli s dva prednosti pred Hrvatskom nije samo nama nejasno, nego još više njima samima. Svjesnima da u većini kvalifikacija nisu briljirali, štoviše, neke su utakmice po svim rezonima trebali izgubiti (Slovačka kući i Slovenija vani, primjerice), ali isto tako svjesnima da to što ih nisu izgubili šalje neku poruku. Ova Rusija teško se lomi. I teško gubi.
Ništa novo, jer lomljenje nogometne Rusije nam nikad i nije išlo lagano. Sve tri naše međusobne utakmice u kvalifikacijama dosad završavale su istim rezultatom. Bez golova. Većinom i bez nekog nogometa. Ali svaki put s istim zaključkom. I prije 15 godina i danas. Ma, pusti medu nek spava. Na drugim mjestima i suparnicima ćemo tražiti prolaz.
E, ali sad više nema drugih mjesta i suparnika. Nema više bježanja od tromog, ali snažnog mede i nade da ćemo ga dobiti na bodove. Ili na penale. Ovog puta ili ćemo ga nokautirati ili će on nas.
Slovačka ih je prije mjesec dana 90 minuta kuhala u Kazanu, imala loptu 70 posto vremena, uputila čak 26 udaraca prema njihovim vratima, ali je uspjela zabiti samo u svoju mrežu. I umjesto da skinu Ruse i pomognu nama, skinuli su nas i pomogli Rusima. Iako je ta pomoć, koja bi omogućila da nam je u zadnjem kolu dovoljan i remi, prilično relativan pojam. Jer kad smo mi bili dobri u kalkuliranju?
Kroz čitavu svoju kvalifikacijsku povijest Hrvatska samo jednom nije uspjela pobijediti u zadnjem kolu onda kad joj je pobjeda trebala. U kvalifikacijama za EP 2000. protiv Srbije i Crne Gore u Zagrebu, onoj utakmici u kojoj je Siniša Mihajlović dvaput asistirao ‘iz svlačionice’. Sve druge imperativne trijumfe u zadnjem kolu Hrvatska je ubilježila.
I za SP 1998. kad nam je trebala pobjeda u Sloveniji za dodatne kvalifikacije (3:1).
I za SP 2002. kad nam je trebala pobjeda protiv Belgije za direktan plasman (1:0).
I za EP 2004. kad nam je trebala pobjeda protiv Bugarske za dodatne kvalifikacije (1:0).
I za EP 2016. kad nam je trebala pobjeda na Malti za direktan plasman (1:0).
I za SP 2018. kad nam je trebala pobjeda u Ukrajini za dodatne kvalifikacije (2:0).
I za EP 2020. kad nam je trebala pobjeda protiv Slovačke za direktan plasman (3:1).
Dobili smo čak i u zadnjem kolu kvalifikacija za EP 2008. u Londonu kad nam nije trebalo, ali smo svojom pobjedom počastili baš Ruse.
Ali kad smo već statistiku zazvali da nam pomogne, treba upozoriti i na jedan detalj koji zaziva oprez. Engleze smo tada ubili u pojam, ali već u sljedećim kvalifikacijama dočekali su i obilato iskoristili prigodu za uzvrat. Ništa manje nismo ubili u pojam i Ruse u četvrtfinalu ‘njihovog’ Svjetskog prvenstva 2018. pobjedom na penale u Sočiju, a sad se i njima otvara brza prigoda za slatku osvetu.
Ako ne izgube u Splitu, gurnut će Hrvatsku u novu muku dodatnih kvalifikacija koje bi baš bilo dobro ovog puta izbjeći, bez obzira što u njima imamo 5/5. Ovog puta se igra protiv dva različita suparnika i to samo po jedna utakmica, bez prava na pogrešku i bez mogućnosti ispravka. Bilo bi daleko ugodnije taj ožujski termin iskoristiti za nekakvu besmislenu turneju dalekim svjetovima u tobožnjoj pripremi za jesen u Kataru, nego živjeti teški stres, tenzije i muke u iduća četiri mjeseca.
Pobjeda protiv Rusije potpisala bi čistom peticom cijelu reprezentativnu jesen u kojoj Hrvatska izgleda svježe, samopouzdano i agresivno. Izbornik Zlatko Dalić potpuno je promijenio modus operandi. Svlačionicu u koju se ‘teško ulazilo i teško izlazilo’ pretvorio je u ‘otvoreno društvo’ u kojemu je aktualna forma vrjednija i važnija od minulih igara i zasluga.
Tim pristupom Dalić je osvježio i proširio momčad, a u točno godinu dana razmaka, od prijateljske utakmice u Turskoj do kvalifikacijske na Malti kroz svlačionicu je provukao čak 11 debitanata (Marin Pongračić, Toma Bašić, Antonio Čolak, Kristijan Lovrić, Joško Gvardiol, Borna Sosa, Ivica Ivušić, Josip Stanišić, Kristijan Jakić, Luka Sučić, Ivo Grbić) i još dva praktična debitanta koji su prije njega upisali tek formalni debi (Luka Ivanušec, Lovro Majer).
Dovelo je to do situacije da uoči zadnjeg kola Dalić raspolaže s gomilom različitih ideja i opcija, s obzirom da zbog ozljeda nedostaju tek Mateo Kovačić i Josip Brekalo, a velika većina ostalih su u prilično dobroj formi i klupskom statusu.
Dovelo je to i do situacije da ni Karpin ne može sa sigurnošću predvidjeti kako će Hrvatska u nedjelju izgledati. Makar, teško da će Rusi išta dramatično mijenjati u svojim postavkama bez obzira tko stajao nasuprot njih u hrvatskim dresovima. Rusi će biti — Rusi. Tvrdi. Teški. Neglamurozni. Svoji. Nisu se navikli prilagođavati bilo kome, neće ni Hrvatskoj.
Međutim, koliko god komplicirani Rusi bili, donese li Hrvatska onu svježinu, samopouzdanje i agresivnost u posljednjih 90 minuta jesenskih kvalifikacija, ruski medo će u poljudskom ringu biti u nokdaunu. Što će otvarati i priliku za nokaut. Jer kad se sve očisti od gomile nepotrebnih varijabli — Hrvatska ima kvalitetniju reprezentaciju od Rusije.
Stoga će sva mudrost svijeta ove nedjelje stati u onaj jedan hajdučki poklič.
Ili jesi ili nisi.
