Isaiah je od oca pokupio ljubav prema košarci, makar otac nije bio ni košarkaški građen, niti posebno košarkaški aktivan. Ali bio je košarkaški zaražen. I sin je bio sve drugo osim košarkaški predefiniran, ali ljubav i srce su toliko puta pobjeđivali razum i logiku.

Roditelji su se još u ranim godinama Isaiahovog školovanja prestali boriti s njegovom opčinjenošću košarkaškom loptom. Otac je priznao da je imao nekoliko izrazito neuspješnih pokušaja da sinu utuvi u glavu da bi bilo pametno imati i Plan B. Uz košarku.

Isaiaha, međutim, ništa osim Plana A nije zanimalo.

U Tacomi baš i nije imao puno ozbiljnih košarkaških opcija, pa ga je otac vodio po igralištima i dvoranama gdje su igrali odrasli. Visoki, čvrsti, snažni basketaši. I ostavljao ga da se snalazi. Danas će reći kako je to bilo zbog toga što je želio da očvrsne. Vjerojatno i jest. Ali dijelom je bilo i da dobije po nosu. Da mu pokaže da bi ipak bilo dobro barem razmisliti o Planu B.

No, dogodilo se upravo suprotno. Isaiah se snalazio. Prilagođavao. Pobjeđivao. Gurao se s višima i snažnijima i u srednjoj školi i na sveučilištu. A onda mu se na NBA draftu 2011. ispunio san. Izabran je. Zadnji. Šezdeseti.

Ali je izabran. Njega nije bilo briga kad. Bilo je bitno samo da može doći na trening.

Sacramento Kingsi su bili jedini koji su povjerovali da taj 175 centimetara niski tip može igrati u NBA. Doduše, nisu se puno kockali, jer ta gubitnička franšiza ionako nije bila u opasnosti da će je netko optužiti kako ne zna što radi. To su ionako dokazali toliko puta.

Između ostalog i s Isaiahom Thomasom. Kojeg su nakon tri neočekivano dobre sezone (u posljednjoj je imao 20,3 poena i 6,3 asistencije u prosjeku) i činjenice da je postao najniži igrač u povijesti koji je ostvario triple-double, poklonili Phoenix Sunsima u zamjenu za izvjesnog Alexa Oriakhija.

U Phoenixu je bio samo na proputovanju, ionako je bilo prilično nejasno zašto je uopće doveden u momčad koja je već imala Gorana Dragića i Erica Bledsoea. Ali sljedeća stanica bila je ona prava. Ona gdje se igrači koji srcem ruše barijere više cijene i poštuju od glamuroznih zvijezda. Boston je grad koji zna pobjeđivati. I koji prepoznaje pobjednike kad ih vidi.

U Bostonu je nastavio zabijati i asistirati, a u ovoj je sezoni apsolutno eksplodirao. Bio je treći strijelac regularnog dijela sezone (28,9) s prosjekom boljim i od LeBrona Jamesa i od Stepha Curryja i od Kevina Duranta i od Kawhija Leonarda. Što je prilično impresivno za najnižeg igrača lige. Zamislite na trenutak sebe u svakodnevnoj tjelesnoj borbi u kojoj su svi veći i jači od vas.

Ova ga je sezona izdignula na potpuno novu razinu. Od igrača koji može zabijati postao je igrač koji može voditi. I to kako voditi. A način na koji se nosi sa životnom tragedijom koja ga je pogodila dan uoči početka doigravanja natjerala je cijeli košarkaški svijet da u njegovom malom tijelu prepozna ogromno srce. Uostalom, bez njega ne bi ni bio tu gdje jest.

Shvatio sam da odustajanje nije opcija. To je lakši put. Nastavit ću dalje radi sestre, jer znam da ona ne bi htjela da odustanem

Sestra Chyna bila je njegov najveći navijač. Još od njegovih srednjoškolskih dana kad je s ocem i majkom putovala po lokalnim dvoranama i bodrila velikog malog brata u borbi protiv giganata bili su jako povezani. Dok su bili klinci otac James ih je subotama vodio da poslužuju hranu u lokalnom centru za beskućnike i učio ih da uvijek budu prizemni i ponizni. Bez obzira gdje ih životne ceste odvele.

Chynu su, nažalost, odvele u smrt s nepune 23 godine. Isaiah je bio slomljen, kao što bi bio svaki brat da ostane bez svoje jedine sestrice. Priznao je da je po prvi put u životu želio stati. Odustati. Odlutati.

No, nije. Baš zbog nje. Mučio se, plakao i iznutra i izvana. Zabio je 53 poena u prve dvije utakmice protiv Chicago Bullsa, ali obje su izgubili. Glava je pričala potpuno drugu priču od one koju je željelo pričati tijelo.

Možda bi rezultatski za Celticse bilo bolje da te dvije utakmice nije igrao. Ali na kraju je ispalo dobro. Dobili su sljedeće četiri u nizu. I još dvije protiv Washingtona u drugoj rundi. Na dan u kojem je trebala slaviti 23. rođendan, brat je Wizardsima ubacio 53.

Ali još više i važnije od toga – dobili su vođu. Čovjeka koji ne odustaje ni kad mu srce plače, ni kad su svi viši od njega, ni kad mu izbiju zub, ni kad mu svi govore da bi trebao biti negdje drugdje. A ne u košarkaškoj dvorani.

Ali za njega “negdje drugdje” ne postoji. Nikad nije postojalo. Dvorana i lopta u rukama oduvijek su bili njegov drugi svijet. Svijet u kojem nestaju svi oni parametri koji mu govore da nema šanse. Da odustane. U tom svijetu postoje samo dvije stvari. Lopta u rukama i srce u prsima.

“Kad sam saznao vijest htio sam odustati. A nikad u životu nisam ni pomislio odustati. Shvatio sam da odustajanje nije opcija. To je lakši put. Nastavit ću dalje radi sestre, jer znam da ona ne bi htjela da odustanem. Sve što od ovog trenutka napravim u životu posvetit ću njoj.”

Rekao je to na oproštaju od sestre. I požurio natrag u Boston. Voditi svoju vojsku. Usprkos svemu što je sestrinom smrću u njemu uvenulo. A možda i upravo zbog toga.

Nikad nijedan košarkaš koji je bio posljednji izbor drafta nije dosegnuo ovakvu razinu. I ovakvu visinu. Nikad čovjek od 175 centimetara nije na svojim ramenima iznio svoju momčad do prvog mjesta u konferenciji. I to u konferenciji gdje stoluje moćni prvak.

Iako smo se spremali za neke posve druge pisce i priče, Isaiah Thomas zasad piše najinspirativniju priču NBA sezone. Igrač koji prkosi zakonima fizike u zelenom je dresu postao IT vanzemaljac. Tip koji je pobijedio samom činjenicom što je uspio izgurati svoj Plan A. U kojeg su rijetki vjerovali.

“Želim biti igrač protiv kojeg će se ljudi plašiti igrati.”

Kaže čovjek koji vodi. I inspirira. Sve koji misle da od svojih snova treba odustati. Sve koji misle da je nemoguće.