Uoči Europskog prvenstva U17 kojemu je Hrvatska prije dvije godine bila domaćin, s čovjekom koji je godinama uključen u rad omladinskih kategorija u klubu i savezu prebirao sam krvnu sliku kadetske selekcije koju je Hrvatska složila za to natjecanje. Kako se poznajemo prilično dugo, a razgovor je bio off the record, moj sugovornik je bio sasvim otvoren i direktan.
“Iskreno, nije to neka generacija. Čak mislim da je jedna od najlošijih u zadnje vrijeme. Šteta što nam se baš sad poklopilo da budemo domaćini.”
Tu tezu kasnije sam čuo na još nekim mjestima. A rezultat i dojam koje je ta momčad, uglavnom složena od igrača rođenih 2000., ostavila na Europskom prvenstvu poprilično su podržali ‘insajderske’ sudove. Porazi od Italije (0:1) i Turske (1:4), pa remi sa Španjolcima (1:1), ostavili su momčad izbornika Darija Bašića na dnu startne ljestvice, daleko od druge faze natjecanja u koju su prošli Španjolci i Turci.
Dvije godine kasnije ta je generacija, osvježena nekim novim imenima koja su se u međuvremenu pojavila poput Ante Palaverse (Hajduk), Marka Bulata (Šibenik), Hrvoja Smolčića (Rijeka), Boška Šutala (Osijek), Denisa Bušnje (Rijeka) i Jakova Blagaića (Hajduk), preskočila u juniorsku kategoriju kod izbornika Ivana Gudelja i krenula u lov na EP U19.
Prvi krug kvalifikacija u studenome prošli su teškom mukom. Na turniru u Češkoj najprije su remizirali s Makedoncima (1:1), pa jedva dobili Luksemburg 2:1 Palaversinim pogotkom iz penala u 80. minuti. Plasman u drugi krug kvalifikacija iščupali su remijem protiv Češke i to opet kasnim Palaversinim pogotkom, ovaj put u 89. minuti.
Drugi krug dočekali su na domaćem turniru koji se prošlog tjedna igrao u Sinju i Dugopolju. Ondje su ih čekale Njemačka, Mađarska i Norveška, sve tri reprezentacije koje su s ovim generacijama prije dvije godine nastupale na kadetskom EP u Hrvatskoj.
Bez obzira što kao generacija nisu ostvarili značajne rezultate, u našoj U19 reprezentaciji ima igrača koji mogu napraviti odlične karijere
Gudeljeva selekcija je loše otvorila utakmicu protiv Njemačke, ali je bila bolja u drugom poluvremenu i primila nes(p)retni gol u 90. minuti za poraz 1:2. Mađare su uspješno iskontrolirali i pobijedili 2:0, da bi u posljednjem kolu protiv Norveške dominirali posjedom i travnjakom sve dok nisu primili gol iz prve norveške kontre uoči poluvremena. Na koncu su poraženi 2:3 i završili na trećem mjestu, bez plasmana na EP. Iako su u najavi favoriti za put u Armeniju bili Hrvati i Nijemci, plasman na Euro bučno su proslavili čvrsti i disciplinirani Norvežani koji su pobijedili i jedne i druge.
Pa opet, usprkos činjenici da ni u drugom generacijskom ispitu rezultatski nisu bili uspješni te da o povjerenju u potencijal i mogućnosti ove generacije slikovito svjedoči podatak da ih u tjedan dana boravka u srcu Dalmacije nije ni posjetio, ni podržao niti jedan visokorangirani predstavnik saveza, teza da je riječ o “izgubljenoj generaciji” čini mi se apsolutno pretjeranom. Ima tu itekako zanimljivog materijala.
Primjerice, bilo je zanimljivo promatrati najzvučnije ime i kapetana Antu Palaversu u generacijskom ambijentu, nakon svih izazova s kojima se njegovo tijelo susreće u ovosezonskom seniorskom HNL-okruženju. Iskreno govoreći, bio je najgori igrač na terenu u prvih 45 minuta protiv Njemačke. Dekoncentriran, spor, neprecizan, diskretan.
Ali čim je resetirao glavu, isključio sve uključene blokade i opustio se, brzo je pohvatao konce i u brojnim situacijama dao naslutiti zašto je Manchester City za njega istresao milijune. Vidjelo se da u različitim fazama igre ima i čvrstinu i mirnoću, ali i da je njegov put do ozbiljnog i gotovog igrača još jako dug. Što je i logično, tek mu je 19 i iza sebe ima tek jednu polusezonu prvoligaškog seniorskog nogometa.
Jasno je da je City u njemu kupio potencijal, a ne finalni proizvod. I u tom kontekstu posudba u Hajduk s bonusom vezanim uz broj odigranih utakmica zapravo je najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi. Jer će spriječiti nestrpljivost Hajdukove struke i tribina zbog neminovnosti poneke njegove loše predstave.
Baš kao u slavnoj sceni iz Jerryja Maguirea u kojoj Tom Cruise preklinje Cubu Goodinga “Help me help you”, Hajduk mora pomoći Palaversi da bi on mogao pomoći Hajduku. Ne samo zarađenim bonusom, nego i bodovima. I ispunjenjem svih svojih potencijala.
Palaversa je motor, ali najplemenitiji igrač ove generacije je Dinamov veznjak Antonio Marin. Svaki njegov dodir s loptom otkriva ‘ono nešto’ što je velikim talentima urođeno. Marin je u dvije godine prešišao Juricu Pršira i uzeo mu ‘desetku’, a na njemu se možda i najviše vidi napredak između kadetske i juniorske dobi. Ima sjajnu kontrolu lopte, brz dribling i odluku; nastavi li se dobro razvijati, mogao bi biti vrhunski playmaker.
Zanimljivo izgleda i veznjak Marko Bulat, koji već drugu sezonu igra za seniorsku momčad Šibenika u drugoj ligi, zbog čega među vršnjacima zrači samopouzdanjem i čvrstinom. Rijeka u stoperu Hrvoju Smolčiću i brzancu Denisu Bušnji konačno ima sasvim solidan domaći proizvod koji ne bi smjela ugušiti, a Osijekov desni bek Boško Šutalo zaslužuje punu pozornost s obzirom na poziciju koja je u hrvatskom nogometu kronično deficitarna.
Hajdukov stoper Mario Vušković najmlađi je član ove generacije i već je s dinamovcem Marinom uvršten na neke ugledne liste najvećih europskih talenata 2001. godišta. Vratar Dominik Kotarski bio je najbolji hrvatski igrač na kadetskom EP prije dvije godine, što mu je donijelo transfer iz Dinama u Ajax. Vrhunski je potencijal i bit će zanimljivo pratiti kakav će razvojni plan amsterdamski klub imati za njega.
Ipak, kad bih danas morao odabrati jednog igrača iz ove generacije na kojeg bih stavio novac da će napraviti vrhunsku karijeru i dogurati do seniorske reprezentacije, bio bi to — David Čolina. Lijevi bek koji je ljetos iz Dinama preselio u Monaco djeluje brzo, odgovorno, okomito, hrabro, ima zanimljiva rješenja, snažan udarac i zaista sjajnu lijevu nogu. Bude li se u Monacu razvijao kako se očekuje, Hrvatska bi s Čolinom, Domagojem Bradarićem i Bornom Sosom na duže vrijeme mogla riješiti pitanje lijevog beka.
Neki igrači koji su zasjali na tom kadetskom Euru u Hrvatskoj samo dvije godine kasnije već su ‘prasnuli’ i u seniorskom nogometu. Baš u tjednu u kojem su se njihovi vršnjaci diljem Europe borili za plasman na juniorsko EP, Moise Kean postao je drugi najmlađi strijelac u povijesti talijanske seniorske reprezentacije, Jadon Sancho i Callum Hudson-Odoi debitirali su u prvoj momčadi Engleske, a Dominik Szoboszlai sudjelovao je od prve minute u mađarskoj pobjedi protiv Hrvatske.
I Sinj i Dugopolje mogli su prošlog tjedna vidjeti neke nove klince koji će vrlo brzo postati i sadašnjost i budućnost europskog nogometa. Posebno impresivno djelovala su dva zapovjednika obrane, norveške Colin Rösler i njemačke Lars Lukas Mai. Colin je sin Uwea Röslera, legende Manchester Cityja, a odigrao je čak i nekoliko utakmica za englesku kadetsku reprezentaciju, ali umjesto ‘svoje’ Engleske i očeve Njemačke odabrao je — majčinu Norvešku. Maija je Bayern snimio u omladinskom pogonu Dynama iz Dresdena još kao 14-godišnjaka, a u završnici prošle sezone debitirao je čak i za seniorsku momčad Juppa Heynckesa.
Vrijedi zapamtiti i dva klinca iz ‘dodatne selekcije’, koji su Njemačkoj i Norveškoj donijeli ono što nisu imali — brzinu i okomitost. Dennis Jastrzembski, Herthino munjevito krilo kojeg su Nijemci ‘oteli’ iz poljske reprezentativne štale i Joshua Kitolano koji je kao četverogodišnjak, s cijelom obitelji, vrućinu Konga zamijenio norveškom hladnoćom. Bila je to sjajna investicija jer su Norvežani u osmero braće i sestara Kitolano dobili već petoro nogometnih reprezentativaca.
Njemačka inačica Ante Palaverse je napadač Jann-Fiete Arp. Prva zvijezda i kapetan momčadi prije dvije godine na kadetskom Euru u Hrvatskoj zabio je dva hat-tricka, od čega mu je za onaj Bosni i Hercegovini trebalo tek 12 minuta. Ove zime Bayern ga je kupio od HSV-a za 7 milijuna eura i potom ostavio do daljnjega u Hamburgu na posudbi.
Mnogi ‘izlazni tinejdžeri’ koje smo prije dvije godine mogli gledati na EP u Hrvatskoj već polako zauzimaju svoje pozicije u seniorskim momčadima, čak i reprezentacijama. I u našoj reprezentaciji apsolutno ima igrača koji mogu napraviti odlične karijere, bez obzira što kao generacija nisu ostvarili značajne rezultate.
Rezultat u omladinskim kategorijama ionako nije mjerilo individualnog talenta i potencijala. Neki klinci kasnije sazrijevaju, neki se kasnije razviju, a neki akceleranti izgube svoje komparativne prednosti kad dođu među seniore. Bez obzira što su Norvežani momčadski izgledali bolje i plasirali se na EP, radije bih uzeo petoricu njemačkih ili hrvatskih igrača iz ove generacije, nego petoricu Norvežana.
Jer Hrvatska u godištu 2000. i 2001. ima neke akcelerante, ali i neke vrlo zanimljive sirove talente čijem se brušenju itekako isplati posvetiti.
To definitivno ne mora biti izgubljena generacija.
