Što god mislili o Zlatku Daliću, jednu mu stvar nikako ne možete osporiti. Čovjek je ispisao povijest. Srebro u Rusiji 2018., bronca u Kataru 2022., srebro u Nizozemskoj 2023. Nakon što se jednog dana zatvori njegova izbornička knjiga, dugo će ostati zapisan kao najuspješniji izbornik kojeg je hrvatska nogometna reprezentacija imala. Možda i zauvijek.
Uz medalje koje su u njegovim mandatima došle, povijesne knjige notirat će i gomilu drugačijih crtica kojima je također ispisao povijest. Nijedan drugi izbornik nije imao stožer od preko 20 ljudi. Nijedan nije najurio trojicu igrača iz svlačionice. Nijedan nije izgubio 0:6. Nijedan nije pobijedio i Brazil i Argentinu. I najsvježnije od sinoć — nijedan drugi izbornik nije izgubio domaću utakmicu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.
I Osijek se u Dalićevu mandatu upisao u povijest s dvjema valjda najlošijim utakmicama Hrvatske još tamo od rečenih 0:6 u Elcheu. Gradski vrt zatvoren je porazom od Austrije 0:3, Opus Arena otvorena porazom od Turske 0:1. Četvrt stoljeća Osijek je u kontekstu hrvatske reprezentacije bio neosvojiva Tvrđa, a onda je nakon 13 pozitivnih utakmica dvaput zaredom šaptom pao. Uz pune tribine, ali neuobičajeno turobnu atmosferu.
Čudan je bio pogled na prvih pola sata utakmice u kojoj je Hrvatska mogla staviti točku na ‘i’ aktualnih kvalifikacija. Teško je sjetiti se kad je neki suparnik tako marljivo bušio naše obrambene linije, pri čemu ne samo stoperske nego i one više, a da sami bez guglanja nismo imali pojma gdje uopće igraju ti likovi koji se poput šila probijaju kroz naše stotine milijuna vrijedne adute.
Hrvatska nije u svom najboljem trenutku, ali ono što dijeli vrhunske od dobrih momčadi njihova je mogućnost da progrizu kroz ovakve situacije
Aeroplanino Montella u svom je izborničkom debiju dobio u ruke praktično drugu momčad Turske i s njome učinio ono što su neki njegovi puno zvučniji prethodnici, poput Fatiha Terima, Guusa Hiddinka ili Mircee Lucescua, mogli samo sanjati. Pobijedio je, k tome i nadigrao Hrvatsku i to u Osijeku, koji mu je očito bio suđen. Kad već nije s Adana Demirsporom, koji je prošle sezone doveo do najboljeg plasmana u klupskoj povijesti — četvrtog mjesta u turskom prvenstvu i Europe — onda na još blještavijoj reprezentativnoj pozornici.
Nema nikakve dvojbe da je Montella dobro proučio sve čime Hrvatska raspolaže i dobro se pripremio na sve što mu Dalić može suprostaviti. Međutim, teško se otrgnuti dojmu da je više Hrvatska podbacila, nego što je Turska prebacila. Zašto?
Najprije, dogodi se takva utakmica u svakim kvalifikacijama, jer koliko god bila dobra — Hrvatska nije stroj koji može gaziti neokrznut. U Dalićevu se mandatu dogodila i u kvalifikacijama za EP 2020. protiv Mađarske u Budimpešti i u kvalifikacijama za SP 2022. protiv Slovenije u Ljubljani, pa i u Ligi nacija protiv spomenute Austrije u Osijeku.
Kvalifikacije su duge, događaju se promjene i u formi i u ozljedama i u statusu i u klubovima. Ništa dramatično ili neviđeno. Očekivati od Hrvatske da uvijek i svugdje bude na 110 posto svojih mogućnosti jednostavno nije ni realno, ni moguće. Bez obzira na to što bi navijači željeli ili voljeli.
Ovog puta, međutim, takav pad u krivulji forme i izvedbe bilo je prilično jednostavno predvidjeti. Jer su na njega ukazivali brojni parametri. Od velikog broja ozljeda, onih Ivana Perišića, Andreja Kramarića, Bruna Petkovića, Josipa Juranovića, Luke Ivanušeca, Mislava Oršića, koje su još jednom dokazale da Hrvatska nema neiscrpan bunar vrhunskih rješenja, do činjenice da je velik, zapravo dramatično ozbiljan broj reprezentativaca trenutno u prilično kompliciranom klupskom realitetu.
Počevši od onog ključnog i najvažnijeg, kapetana Luke Modrića koji je prvi put u svojoj klupskoj karijeri završio na klupi. Ne postoji trener na svijetu koji nije zaljubljen u Modrića, takav je i Carlo Ancelotti. Što onda sugerira da vidi stvari koje Modrić ili njegovi fanovi možda ne vide ili ne žele vidjeti. Da se godine neminovno vide. U tom je kontekstu za Modrića možda i pametnije doziranje minutaže, ali u kontekstu njegove glave, želje i navike da toliko godina igra uvijek i svugdje, nije se lako tek tako prebaciti. I prihvatiti novu ulogu.
Ili Marcelo Brozović. Čast novcu i nogometu lige Saudijske Arabije, ali za čovjeka čeličnih pluća i elitnih kapaciteta zajebavanje u ligi koja je daleko od njegove razine i brčkanje u bazenu s Cristianom Ronaldom neće proći bez posljedica. Ne možete nož oštriti na tupoj oštrici. Koliko god želio i mislio da može, ne može Brozović zadržati formu iz europske elite u bliskoistočnoj osrednjosti bez pritiska, bez konkurencije, bez elitnih suigrača, suparnika i podražaja.
Ili Mateo Kovačić. Koji je ostvario vrhunski transfer u najbolju momčad u Europi u koju se može uklopiti kao ruka u rukavicu. Ali za to treba vremena, čak i u savršenom stroju kojeg je stvorio Pep Guardiola. Realno, Kovačiću je trenutno glava puna Guardiolinih ideja, shema i zahtjeva za koje treba vremena da sjednu na pravo mjesto. Listopad to još uvijek nije.
Što uopće pričati o Ajaxovu tandemu Josip Šutalo-Borna Sosa, koji je zadnjih dana posve bezrazložno na stupu srama tamošnje javnosti. Šutalo je po prvi put izašao iz zaštićene zone na vjetrometinu, odigrao je tek nekoliko utakmica u dresu amsterdamskog kluba, a šamaraju ga kao da je u najmanju ruku Harry Maguire. To je tako kad koštaš 20 milijuna, uvijek je lakše pljunuti skupog stranca od gomile domaćih koji igraju jednako loše, čak i lošije. Doći će na svoje i Šutalo i Ajax, prije ili kasnije, ali ovog listopada su još daleko od savršenog braka.
Mario Pašalić je, slično kao i Modrić, iznenada završio na klupi nakon godina igranja glavnih uloga u svakom klubu gdje je bio. Juranović je zbog problema s mišićem u statusu toplo-hladno, a Josip Stanišić je Bayern zamijenio Bayerom, ali još uvijek nije startao ni u jednoj bundesligaškoj utakmici za novi klub. Nikola Vlašić u Torinu još uvijek traži formu iz davnih moskovskih dana, slično kao i Lovro Majer u Wolfsburgu onu iz Rennesa.
Kad sve to stavite na gomilu, tu hrpu manjih ili većih kamenčića u cipeli, nije nimalo nelogično da Hrvatska izgleda kako je izgledala protiv Turske. Kad Josip Brekalo, koji je iznenada nestao na godinu i pol dana i s klupske i s reprezentativne scene, ne samo bude vraćen u reprezentativni kadar, nego odmah prinudno uđe u prvih 11, jasno je da imaš gomilu problema. Kad Petković mora ozlijeđen u igru, a debitant poput Diona Belje ti je, uz svo poštovanje prema njegovom nedvojbenom potencijalu, jedina zdrava napadačka opcija na klupi, jasno je da imaš gomilu problema.
Naravno da je teško ne spomenuti da je tu mogao (i trebao) biti i Marko Livaja da je bilo više pameti i obiteljskih vrijednosti na svim stranama, ali, ruku na srce, i njegova forma spada u onaj gornji fascikl na kojoj crvenim flomasterom piše “kompliciran klupski realitet”. Mogao je možda tu biti i Ante Budimir, možda Dario Melnjak, možda Roko Šimić, možda Marco Pašalić. Ali eksplicitno tvrditi da bi zbog toga osječki ishod bio dramatično drugačiji neozbiljno je.
Dalić ima to što ima. Naletio mu je najkompliciraniji kvalifikacijski termin baš u najkompliciranijem trenutku što se tiče stanja reprezentativnih kandidata. Puno mu je puta nabijano na nos da je srećković i da njegov utjecaj na momčad koja raspolaže takvim klasnim igračima i nije previše bitan. Da je tek prosječan kuhar blagoslovljen vrhunskim namirnicama. Što je glupost. Sad međutim, ima priliku pokazati da može biti masterchef i kad mu neke ključne namirnice oduzmu, a one kojima raspolaže nisu u najboljem stanju.
Wales je idealna prilika da zablista Dalićeva kuhinja. Reprezentacija koja je daleko od europskog vrha i koja je u Splitu trebala biti uvjerljivo poražena, ali se nekako izvukla ni sama ne znajući kako. Hrvatsku će dočekati bez ozlijeđenog kapetana Aarona Ramseyja, zacijelo ohrabrena činjenicom da viđeno od Hrvatske u Osijeku nije impresivno. Ali zacijelo i svjesna da Hrvatska rijetko dvaput zaredom kiksa. Štoviše, dvije kvalifikacijske utakmice u nizu izgubila je još pod Igorom Štimcem prije točno 10 godina, od Belgije i Škotske baš u ovom listopadskom terminu. I Štimac je to platio glavom još na letu s Otoka.
Samo poraz Hrvatske u Cardiffu u nedjelju komplicira stvari, iako ih ne rješava. Hrvatska pobjeda praktično označava kvalifikacijski game over i arhivira kiks protiv Turske u folder “neugodan, ali bez posljedica”. Čak i bod ostavlja Dalića i društvo gospodarima svoje sudbine u zadnjem kvalifikacijskom terminu u kojem gostuju u Latviji i dočekuju Armeniju.
Hrvatska nije u svom najboljem trenutku, ali ono što dijeli vrhunske od dobrih momčadi njihova je mogućnost da progrizu kroz ovakve situacije, ne padnu i ne potonu, nego se iskažu kad je najpotrebnije. A Hrvatska je puno puta pokazala da je vrhunska momčad.
U ožujku je kiksala protiv Walesa, pa se izvadila u Turskoj. U listopadu je kiksala protiv Turske, pa je red da se izvadi u Walesu.
