Razumna je i najava izbornika Zlatka Dalića kako će u predgrađu Dohe *kemijati. Slovenija i Bugarska dobra su prilika da se iskuša 180 minuta novih taktičkih ideja, među kojima je najglasnija ona s trojicom stopera, koja se iznova vraća u modu. Ta je ideja, međutim, na ‘dugom štapu’ iz mnoštva razloga o kojima ćemo kasnije. Ajmo za početak vidjeti što uopće možemo *kemijati u zadnjoj liniji.

Osam mjeseci prije Svjetskog prvenstva, hrvatski vratari napravili su puni krug. I nitko ne može predvidjeti koliko će još krugova napraviti do studenoga. Što se sve može promijeniti u životu i karijeri vratara u pola godine već smo vidjeli.

Kristalno je jasno da tandem Domagoj Vida — Dejan Lovren više nije ono najbolje što Hrvatska u obrani ima. Ključni razlog zove se Joško Gvardiol

U zadnjih šest mjeseci Dominik Livaković je dotad nedodirljivu ‘jedinicu’ padom forme prepustio Ivici Ivušiću. Koji je sjajnim nastupom u Bratislavi i sigurnim u Splitu protiv Slovenije bacio ozbiljnu rukavicu izazova Dinamovu vrataru. No, dogodila mu se ozljeda baš u situaciji koja mu je možda mogla okrenuti čitavu karijeru. Vratarska sudbina.

Livaković se vratio na gol protiv Cipra i Slovačke, ali njegove amplitude forme iznova su otvorile vratarsko pitanje. Dalić se nije libio staviti i drugog debitanta Ivu Grbića na vrata. I to u dvije posljednje, odlučujuće kvalifikacijske bitke protiv Malte i Rusije.

Dalić je i tim činom potvrdio da je odan novoj mantri “forma ispred zasluga” ili “sadašnjost ispred prošlosti”. A Grbić je jedinicom reprezentacije i francuskog prvaka Lillea živio mjesece života. Nažalost, samo mjesece. Jer opet se umiješala vratarska sudbina. Došla je jedna loša utakmica i to baš protiv PSG-a, pet komada u mreži, a trener Jocelyn Gourvennec trebao je ‘Pedra’.

Grbić je zakovan za klupu, a kolo sreće s reprezentativnim brojem 1 opet se zaustavilo na Livakovićevu prezimenu. Štoviše, Grbić je iz potencijalno dobitne pao u poprilično kompliciranu poziciju. Jer ne vrati li do kraja sezone jedinicu u Lilleu — gdje je na posudbi, što znači da nema neku ozbiljnu potporu — velika je vjerojatnost da će njegovo mjesto u lipanjskim okršajima Lige nacija opet zauzeti Lovre Kalinić. Još jedan koji jako dobro zna sve o prokletstvu vratarske sudbine. I svemu što u jednom trenutku možeš i dobiti i izgubiti.

Vrteći se tako u krug i pokušavajući predvidjeti tko će od spomenute četvorice biti u kakvoj klupskoj situaciji i formi na jesen, valja reći da Hrvatska zapravo nikad nije imala ozbiljan problem vratara. A neće ga imati ni u Kataru, jer sva četvorica spomenutih su dobri vratari. A ima i novih opcija. Nediljko Labrović i Ivan Nevistić, recimo. Mlađe da ni ne nabrajamo.

Stavovi struke o vratarskom pitanju u reprezentaciji su dvojaki. Jedni će vam reći kako je važno definirati hijerarhiju i da *prvog vratara ponekad treba otrpjeti i kad mu forma padne. Drugi drže da je to možda izvedivo u klubu, ali da u reprezentaciji jednostavno mora braniti vratar koji je u datom trenutku u najboljoj formi. Kako god bilo, vratarsko pitanje nije dramatično. Puno više posla i kompliciranijih odluka Dalića čeka u prostoru ispred vratara.

Bekovske pozicije tijekom kvalifikacija doživjele su prilično glatku i bezbolnu tranziciju, pri čemu su Josip Juranović i Borna Sosa sasvim prikladne opcije i za obranu s trojicom i za liniju četvorice. Obojica su sposobna pokrivati čitavu aut-liniju, varirati iz bekovske u krilnu ulogu, obojica su tek pred vratima svojih najboljih igračkih godina. I ugovora.

Njihove alternative, međutim, već su problematičnije. Ne zbog kvalitete, jer Šime Vrsaljko i Borna Barišić u punom pogonu nisu ništa lošiji od Juranovića i Sose koji su ih zamijenili u prvih 11, nego zbog objektivnih okolnosti i klupskog statusa. Vrsaljko se još od prošlog Svjetskog prvenstva muči s ozljedama i pitanje je može li njegovo tijelo uopće više držati ritam visokih zahtjeva koji paralelno nameću i klub i reprezentacija. A Barišić je, iz uloge jednog od glavnih igrača Rangersa i čovjeka koji čeka transfer u Englesku, dospio u status klupske pričuve. Slijedom toga i reprezentativne.

Spustimo li pogled još niže, iznova ćemo otkriti staru istinu kako smo tradicionalno najtanji na poziciji desnog beka. Kojeg su znali odglumiti Filip Uremović i Josip Stanišić, kojima je to ipak sekundarna zanimacija nakon primarne stoperske. K tome, Uremović će proljeće provesti u Sheffield Unitedu i pitanje je koliko će se brzo i uspješno uklopiti u zahtjeve najteže druge lige na svijetu. I što ga čeka na jesen kad se bude morao vratiti u Rusiju. A Stanišić je nakon sjajnog otvaranja sezone slijedom covida i ozljeda praktično bez nastupa u Bayernu još od reprezentativne akcije u studenome.

Na lijevoj strani, Domagoj Bradarić potpuno je potonuo u nemilost klupske struke u Lilleu, ali je nakon turske stagnacije barem oživio Dalićev stari ljubimac Dario Melnjak, koji je u Hajduku i standardan i solidan. Može se lijevi bok za prvu pomoć uvijek zakrpati Joškom Gvardiolom, ali njegovo je mjesto ipak negdje drugdje.

I tu dolazimo na ključni dio priče, stopere. Razumno je pretpostaviti kako će obranu s trojicom stopera, koju će ovih dana iskušati u Al Rayyanu, Dalić držati kao *specijal za neke utakmice ili dijelove utakmica, a ne kao novu glavnu taktičku filozofiju.

Argumenata za to je puno. Od činjenice da nije mudro na silu ići u dramatičnu promjenu krvotoka momčadi s većinom istih igrača koji već sasvim dobro funkcioniraju u drugačijem, već dobro uvježbanom sustavu, preko saznanja da bi se takvom igrom žrtvovala krila koja su nam jedan od jačih aduta, do spoznaje da većinu kvalifikacijskih utakmica Hrvatska igra s reprezentacijama protiv kojih je favorit i gdje više mora misliti o izgradnji svoje, nego razgradnji tuđe igre.

Dakle, ako ćemo se držati te pretpostavke, jasno je da ćemo i dalje u srcu obrane imati stoperski tandem, a ne trojac. A taj tandem treba definirati — i to prije, a ne nakon Svjetskog prvenstva.

Kristalno je jasno da tandem Domagoj Vida — Dejan Lovren više nije ono najbolje što Hrvatska u obrani ima. Osim ozljeda, godina (33) i neminovne fiziološke realnosti, ključni razlog zove se Joško Gvardiol. Čovjek za kojeg još uvijek morate protrljati oči svaki put kad ga gledate i pokušavate racionalno objasniti činjenicu da mu je tek 20 godina. Čovjek za kojeg je teško uopće pojmiti koja će, pobogu, biti njegova vršna vrijednost kvalitete kroz nekih pet-šest godina kad varijablama aktualnog hardvera i softvera priključi i varijablu iskustva?

Gvardiol je s 20 godina i tek devet nastupa cementirao svoje mjesto u srcu obrane hrvatske reprezentacije. Ali tko će biti druga polovica tandema? Kandidata je puno. Argumenata još i više.

Duje Ćaleta-Car je već godinama stup Marseilleove obrane i svaki prijelazni rok meta engleskih klubova. A tek mu je, ne zaboravite, 25 godina. Iskustva je već skupio i u klubu i u reprezentaciji, smiren, moćan u skoku, jak u postavljanju i čitanju. I konstantno napreduje. Ima sve reference da godinama bude član udarnog stoperskog tandema.

Marinu Pongračiću tek su 24, a u Borussiji Dortmund ga jako cijene i nastojat će ga ovog ljeta otkupiti od Wolfsburga. Josip Stanišić je još mlađi, a u zvjezdanom Bayernu se bori za mjesto u obrani i uživa povjerenje trenera Juliana Nagelsmanna. Stanišić je još uvijek i U21 reprezentativac, a ondje, pak, stasava čitava generacija zanimljivih stopera.

Boško Šutalo već prolazi talijanski dril u Atalanti i Veroni, Mario Vušković je prisilio HSV da već nakon pola godine aktivira Hajdukovu otkupnu klauzulu od četiri milijuna eura, a Josip Šutalo već figurira kao ‘novi Gvardiol’, iako je dvije godine stariji. Ali brzina kojom napreduje je fantastična.

K tome, vrijedi podsjetiti da je 24-godišnji Martin Erlić već drugu sezonu standardan u Serie A i dogodine se vraća u Sassuolo kao gotov i školovan stoper u taktički najzahtjevnijoj ligi. I Uremoviću je tek 25, a i on cilja na stopersku poziciju. Opcija i mogućnosti kao u priči. Potencijala koliko hoćeš.

Što nas vraća na Vidu i Lovrena. Za jednoga bi apsolutno moglo i trebalo biti mjesta zbog ‘svlačioničke vertikale’. Ali za obojicu? U kadru reprezentacije koja u lipnju i rujnu u Ligi nacija ima posljednje pripreme za Katar, a ubrzo nakon Svjetskog prvenstva i nove kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Njemačkoj 2024? Uz Gvardiola i Ćaletu-Cara i sve druge mlade i potentne stopere koji ne da kucaju na vrata, nego su ih već i otvorili?

Iz današnje perspektive Vida je logičan odabir, mimoiđu li ga ozljede i sačuva li status u Beşiktaşu ili gdjegod potpiše ugovor koji mu na ljeto ističe. Lovren zbog ozljede ne igra još od prosinca i pomalo je čudno što je uopće dobio pozivnicu za tjedan godišnjeg odmora u Kataru. Posebno uz Dalićevu već spomenutu mantru u kojoj stare zasluge više nisu primaran kriterij.

Lovren je zenit karijere već ostavio iza sebe, a sad je pred njim odluka hoće li iza sebe ostaviti i Zenit. Je li voljan negdje krenuti ispočetka već ovog proljeća ili će se vratiti u Rusiju čuvati posljednju sezonu unosnog ugovora? Znat ćemo uskoro. O tome će u mnogome ovisiti i odgovor na pitanje je li Lovren višak.

Kako god bilo, za razliku od katarskog ‘team buildinga’ u ožujku, lipanj će s Austrijom, Danskom i dvije Francuske već postaviti puno ozbiljnije izazove i ciljeve pred Dalićevu momčad.

Jedan od najvažnijih će biti (re)definiranje i (re)dizajniranje obrane. Ne samo za Svjetsko prvenstvo u Kataru, nego i za nove kvalifikacije.