München 1958. Drugi neuspješan pokušaj polijetanja vratio je čitavu mančestersku ekspediciju na proputovanju iz Beograda natrag u zgradu. “Moramo danas stići, jednostavno moramo. Inače će nas Savez kazniti.” Mrak je sve bliži, snijeg sve gušći, a pista sve sporija. Piloti užurbano spremaju treći, posljednji pokušaj uzlijetanja. Motori su upaljeni. Signalna svjetla bljeskaju. Nakon nekog vremena kopilot izađe iz kabine, priđe Mattu Busbyju i razočaranim glasom šapne: “Odustajemo. Morat ćemo prespavati u Münchenu.”
Split 1980. Ivica Šurjak uzima loptu i kreće prema bijeloj točki. Kroz žamor 50.000 ljudi na tribinama dopire glas Tomislava Ivića koji traži da loptu uzme Boro Primorac. Da ga resetira za pogrešku od prije 20-ak minuta zbog koje je HSV poveo. Primorac pogleda prema klupi, odmahne glavom i vrati se prema svom golu. Šurjak namjesti loptu na bijelu točku i uzme zalet.
Split 1981. Šetajući po Bačvicama, Igor Karković ugleda štrkljavog klinca kako s društvom igra picigin. Izgleda kao stvoren za košarku. Priđe mu i pozove ga da dođe na košarkaški trening na Gripe. Toni Kukoč mu se zahvali i odgovori da već trenira stolni tenis, da mu prilično dobro ide i da je bio pionirski prvak Dalmacije. I da mu se odlučio potpuno posvetiti.
Portland 1984. Sat je počeo odbrojavati. Houston je upravo objavio da je uzeo Hakeema Olajuwona na prvom mjestu i počelo je teći pet minuta. Šampionski trener Jack Ramsay je na rubu živaca. Ima Jima Paxsona, ima Kikija Vandeweghea, ima sjajnog mladog Clydea Drexlera. Treba mu visoki. Iako, onaj klinac s North Caroline, jebote… Ali treba mu visoki. Visoki ima više smisla. Pogleda posljednji put gomilu razbacanih papira ispred sebe na kojima je vrištećim fluorescentnim markerom podcrtano “Sam Bowie”. Usisa zadnje atome dima iz cigarete, napiše na papirić ime i preda ga asistentu. Ovaj nazove draft sobu u New Yorku i pročita: “Michael Jordan”.
Dok se u kutu raspliće klupko hrvatske radosti, francuski napadač kreće prema četvrtom sucu. “Umjesto koga, šefe?”, baci pogled prema klupi. “Umjesto Thurama.”
Zagreb 1985. Kontemplirajući jedne večeri o smislu života i čime se želi baviti, Zdravko Mamić se sjeti svojih tinejdžerskih poslovnih početaka kad je ispred maksimirskog stadiona prodavao jastuke od stiropora. Preplave ga emocije, uperi pogled u hladnu zimsku noć i odlučnim glasom svečano obeća sam sebi: “Dosta je više ovog muvanja oko Maksimira i gubljenja vremena. Nogomet nije za mene. Stiropor je moja prošlost i budućnost! Kupit ću onu tvornicu i transferirat ću ga po čitavoj Europi!”
London 1992. Finale Wimbledona, 4:4 u petom setu. Na 30:15 Andre Agassi lošom kretnjom ostavi pola otvorenog terena. Umjesto žestoke i riskantne forhend dijagonale Goran Ivanišević odluči odigrati preciznu. Lopta je unutra. Agassi pukne pod pritiskom vlastitih demona i Goran mu uzme servis. Uzme Wimbledon. S 21 godinom. Prvi od mnogih, nema nikakve dvojbe.
Wrocław 1993. Ta zadnja utakmica sa Slovencima nije imala rezultatski značaj jer je plasman na EP i bez nje bio osiguran. Ali Dražen Petrović svejedno želi i nju dobiti. Ne ide, iako je zabio 30. Nije ni bitno. Više ga ljuti što mu je djevojka javila da se Golf kojim je trebala doći po njega nešto pokvario. Ali što je tu je. Vratit će se s ekipom zrakoplovom u Zagreb, ona će doći tamo. Ionako joj je htio pokazati zašto mu dom toliko nedostaje.
Imola 1994. Kiša ne staje od četvrtka. Kiša, tuča, pa još puno kiše. Biblijski potop. Iako je oktanski cirkus stigao u grad, pola staze je pod vodom, a kiša i dalje ne planira stati. Petak je otkazan, upitna je subota. Otkazana je i subota. I nedjelja. Jednostavno se ne može. Ni voziti, ni gledati. Jebiga.
Split 1995. Iako su i otac i majka čitav život u rukometu, Ivano Balić zaljubio se u košarku. Možda je počelo kao uobičajeni dječački bunt kontra roditeljskih sugestija, ali s vremenom se pretvorilo u iskrenu ljubav. A tko nije bio zaljubljen u onu Jugoplastiku? I tko to u Splitu trenira rukomet? Naleti s prijateljem na neku utakmicu, a tamo ga vidi očev bivši suigrač Mate Bokan i pozove da svrati na jedan rukometni trening. Ivano se, međutim, zahvali na pozivu i odluči ostati u košarci.
Pariz 1998. Dok eksplozija bijelo-crvenih kvadratića zaglušuje šokirani Stade de France, francuski izbornik Aimé Jacquet svjestan je da mora reagirati. Što prije. Odmah. Dok hrvatski igrači hitaju proslaviti gol Davora Šukera koji je odškrinuo vrata finala, s klupe diže Davida Trézégueta. “Požuri, želim da si unutra prije nego što krenemo s centra.” Dok se u kutu lagano raspliće klupko hrvatske radosti, francuski napadač kreće prema četvrtom sucu. “Umjesto koga, šefe?”, baci zadnji pogled prema klupi. “Umjesto Thurama.”
Rijeka 1999. Kantrida pulsira u sinergiji želje i neizvjesnosti čekajući taj jedan gol koji znači prvu titulu u povijesti. Igra se 89. minuta, Barnabás Sztipánovics zavrće s desne strane, Admir Hasančić na drugoj vratnici zakucava loptu u mrežu, a čitava Rijeka eksplodira. Tijesno je, pomoćni sudac u jednom je trenutku skoro podignuo zastavicu, ali ipak nije. Nije bio siguran. I u pravu je jer zaleđa nije bilo. Svaka čast tom tipu. Mogao je Rijeci ukrasti svu tu čaroliju. A danas se više nitko ne sjeća ni kako se zvao.
Beograd 2005. Sedam sekundi prije kraja JC Navarro namjerno promašuje drugo slobodno bacanje pri 73:71 za Hrvatsku. Marko Tomas je najviši, na lopti je, u rukama mu je! Jorge Garbajosa ga sapliće u skoku, Tomas gubi ravnotežu, lopta mu ispada. Ali iskusni sudac Luigi Lamonica ne dvoji ni sekunde. Faul k’o kuća! Tomas pogađa oba bacanja. Gotovo je, Hrvatska ide u polufinale protiv Njemačke! A to je tek početak.
Birmingham 2008. Lopta ide kroz sredinu na 30 metara, Eduardo da Silva je uzima. Fabrice Muamba ga prati, sustiže i zakači s leđa taman dovoljno da ovaj izgubi ravnotežu i padne. Lopta se otkotrlja nekoliko metara dalje gdje je dočeka Martin Taylor i frustrirano ispuca na tribine. Slobodni udarac za Arsenal. Eduardo se pridiže i dok odlazi prema drugoj vratnici gestikulira sucu da je to bilo za žuti karton. Engleska, moj Dudu.
Zadar 2008. Samo četiri minute su prošle. Hrvoje Ćustić i Tomislav Jurić zajedno su krenuli po jednu loptu koja ide prema autu. Jurić, klinac koji još nije ni punoljetan i igra tek četvrtu minutu svog seniorskog prvoligaškog nogometa u životu, stiže sekundu prije i nabija loptu svom snagom, što jače može. Preko zida. Preko ograde. Preko tribine. Preko čitavog svijeta.
Beč 2008. Dok lopta putuje od Rüstüa Reçbera prema buketu igrača na rubu našeg kaznenog prostora, Vedran Ćorluka instiktivno napravi korak naprijed. Joe Šimunić dobije zračni dvoboj, ali Semih Şentürk ostane na nogama, a lopta mu opasno pada na udarac. Srećom, Čarli ga za taj korak viška stiže blokirati, makar ne vjerujem da bi Şentürk ionako to pogodio. Ali nikad nećemo saznati. Gotovo je, Hrvatska ide u polufinale protiv Njemačke! A to je tek početak.
Peking 2008. Sve ide kako treba. Sve je preskočila iz prve. Ostale polako otpadaju, jedna po jedna. Tek Tia Hellebaut prati, ali i ona štrapa. Preskače, ali sve iz drugog pokušaja. Neće izdržati, troši puno više snage. Letvica ide na 205. To je taj skok. Sto posto je taj. Ako i ovo preleti iz prve, bit će dovoljno. Brzinu ima. Ritam ima. Visinu ima. Preskočila je iz prve! Hellebaut prati, ali neće biti dovoljno. Blanka Vlašić je olimpijska pobjednica!
Méribel 2013. Jutro je prekrasno, a pogled što puca s vrha staze fantastičan. Michael Schumacher sprema se za prvo spuštanje toga dana, ali mu zazvoni mobitel. Jedan od prijatelja javlja da će desetak minuta kasniti. Ostatak društva je nestrpljiv i želi krenuti nizbrdo. Michael im kaže da slobodno krenu, a on će pričekati tih desetak minuta da prijatelj ne skija sam. Okupit će se svi zajedno opet na cilju i otići na čaj.
Moskva 2018. Nakon 17 minuta stvari su se počele polako rasplamsavati. Antoine Griezmann primio je jednu loptu na 25 metara okrenut leđima i, kad je primjetio da mu se približava Marcelo Brozović, pao je kao kruška. Tako očigledno simuliranje sudac Néstor Pitana nije mogao ne primjetiti. I neće tolerirati. Ovo je ipak finale Svjetskog prvenstva, čitav svijet gleda. Griezmanna je upozorio da će sljedeći put dobiti žuti karton. Nula je nula i lopta za Hrvatsku.
Zagreb 2019. U petoj minuti sudačke nadoknade Taison se sjuri u kazneni prostor i padne. Sudac Felix Brych dosudi jedanaesterac, a zatim ga ode provjeriti. Pregleda i ostatak kaznenog prostora i primijeti kako je Kévin Théophile-Catherine pametno u zadnji čas odustao od udaranja laktom u glavu Andrija Pjatova. Penal na Taisonu je poništen, Dinamo je pobijedio i osigurao europsko proljeće, a Atalanta vjerojatno ispala. Šteta za Talijane, ali tko zna zašto je to dobro? I koliko je života možda spasilo…
Los Angeles 2020. Maglovito jutro sve više mršti lice pilota Are Zobayana. Čak je i policija prizemljila svoje helikoptere. Možda se sve to uskoro i raščisti, ali tko zna? Nazvao je Kobea Bryanta i rekao mu da će poletjeti ako on inzistira, ali ne preporučuje. Kobe je ljut. Na maglu. Na situaciju. Zašto baš danas? Gianni je ta utakmica toliko važna. Što ako zakasnimo? Bilo bi to najgore što se može dogoditi. Pogleda obitelj i prijatelje koji se u dnevnom boravku bezbrižno smiju i čekaju polazak. Što ako zakasnimo? Bilo bi to najgore. Razočaranim glasom na koncu dobaci: “Ljudi, ipak ćemo kombijem”.
Jedan trenutak. Samo jedan mali trenutak u vječnosti…